Žarko Paić

1.

Riječi koje u svojem nesuglasju i potkopovanju sustava jezika stvaraju novo suglasje i uspostavljanju novi poredak osmišljavanja, to su riječi ispovijesti Joyceova književnoga dvojnika Stephena Dedalusa iz romana Portret umjetnika u mladosti. Čitava se umjetnička pobuna i njegova stvaralačka epifanija rađaju u tekstu složenoga sukoba između fundamentalne institucije pokoravanja slobode i sebstva kao što je katolički Trinity College u Dublinu i pisca-kao-tvorca drukčijega života od ovog koji se pojavljuje kao sredstvo-svrha univerzalnoga drilla okultne tradicije zemlje jednog potonuloga svijeta. Mladost, kako to zvuči nesvodivo uznosito i u svojoj sjajnoj duhovnoj zadrtosti otvoreno za vječnost. Ništa se bitno ne događa no u djetinjstvu ni u zrelosti, a starost je ionako samo sabiranje mrtvih uspomena i čekanje smrti. Joyceov je roman već u njegovu naslovu slika stvaralačke mladosti koja se oslikava u prostoru ograničene slobode, nadzirane i suspregnute idejom Boga kao Jezika kojemu ništa ne promiče i ništa ga ne može okrznuti u njegovoj zamračenoj svjetlosti vjekovne postojanosti. Zato autor može napisati ono što ni jedan drugi pisac modernizma ne može jer ga proces razdvajanja u mnoštvu čini upravo onime što on jest, prvi i začetni demijurg jezika slobode koji se izdiže iznad svih magli i oblaka ovog ustajaloga svijeta. Njegove rečenice oslikavaju buđenje kaosa:

„Kroz tu je sliku razabrao bljesak neke čudnovate tamne spilje spekulacije, ali se najednom odvratio od nje osjetivši da još nije vrijeme da stupi u nju. (…) …međutim ga je ipak boljelo, kad bi pomislio da on nikad neće biti drugo nego plašljivi gost na gozbi svjetske kulture i da ona redovnička naobrazba, u granicama koje je nastojao skovati neku estetsku filozofiju, nije u doba u kojem je on živio bila cijenjena više od tajanstvena i neobična nerazumljivog govora heraldike i sokolarstva.“ (James Joyce, Portret umjetnika u mladosti, SN Liber, Zagreb, 1981., str. 190 i 191. S engleskoga preveo Leo Držić)

Reći ću da sam ovaj Joyceov roman uvijek pretpostavljao estetskoj logici Uliksa kao što sam roman Roberta Musila Pomutnje gojenca Torlessa pretpostavljao Čovjeku bez osobina. Oba su na istoj valjnoj duljini i estetskoj blizini jer se bave veličajnim i okrutnim prizorima iz života umjetničke duše u zatvorenome svijetu stvorenom iz paradoksalne žudnje za apsolutnom kontrolom nad slobodom kao kolektivnim usudom plemena, rase, nacije, čovječanstva. I Dedalus i Torless su ključne slike mišljenja i figuracije bestemeljnosti moderne epohe upravo zato što su iz „viših interesa“ obrazovanja i odgoja bačeni u vreteno svjetske „dobrovoljne zatočenosti“. Joyce na neprispodobivo fantastično-realan način opisuje arhitekturu i duhovno ozračje slavnoga Trinityja, „uzgajališta“ i „poligona“ za proizvođenje usmjerenoga katolicizma bez zadrške koja je Irskoj zacrtala prošlost, sadašnjost i budućnost. Boljeg opisa ove ambivalencije duha u okovima i prostora nužnoga oslobađanja od njega nećemo nigdje naći. Nije važno je li taj opis vjerna slika pravoga Trinityja. Važno je da je upečatljiviji književno od svekolike blasfemične stvarnosti.

„Sivi blok Trinityja, njemu slijeva, postavljen nespretno usred gradskog nehaja poput velikog tamnog dragulja u nekom neodgovarajućem prstenu, pritisne mu duh; i dok je na sve načine nastojao osloboditi noge od okova preobražene savjesti, stigne do smiješnog kipa irskog nacionalnog pjesnika.“ (isto, str. 191)

2.

          Umjetnik u mladosti? Tko je to – Stephen Dedalus? Je li riječ o konstrukciji same ideje jezika kao medija kojim umjetnik riječi oblikuje svijet iz ničega (creatio ex nihilo) ili, je, pak, stvar u tome što Joyce u svojem traganju za novim jezikom i formom moderne književnosti nastoji spojiti ono što je upravo s modernošću kao kultom bezuvjetnoga napretka znanosti i tehnologije nepovratno nestalo ꟷ mitsko znamenovanje izvornosti iskustva svijeta? Nazivi su Joyceovih romana kao i njegovih likova strogo izvedeni iz ideje da mitska struktura jezika unatoč iščezlim svjetovima Grka i srednjovjekovne eshatologije postoji kao vidljivo-nevidljiva platforma od struna ciklično-ireverzibilnoga vremena. Ono što je postavljeno u ovome romanu kao inicijalno i incijacijsko, u Uliksu će dospjeti do ozbiljenja na najvišoj razini diskurzivne destrukcije samoga života koji se ubrzava i u svojoj imploziji vremena prolazi kroz topologiju Dublina kao vrtoglavica čitave povijesti kao epifanije života.

Stephen Dedalus se tijekom svoje mladosti suočava s dva stereotipa koji predstavljaju dvije različite skupine sila. S jedne strane, prisiljen je odgovoriti na očekivanja koja se postavljaju mladićima u Irskoj krajem devetnaestog stoljeća: zauzeti stav u porastu nacionalističkih pokreta, preuzeti očevo nasljeđe i postati nova glava obitelji te braniti katoličanstvo. S druge strane, podvrgnut je i određenoj ideologiji o tome što bi iznimni muškarci trebali biti, uhvaćeni u zamke kulture obožavanja heroja, koja nameće vlastite zahtjeve. Umjetnik i tipičan mladić dvije su mreže pored kojih Stephen pokušava proletjeti, i, književnim rječnikom, dva „topoïa“, koja Joyce, autor, igra jedan protiv drugoga.

Stephen Dedalus, ambiciozni pjesnik, amaterski filozof i protagonist djela Jamesa Joycea Portret umjetnika u mladosti, dok razgovara sa svojim dekanom o filozofiji, kaže mu: „Za svoje potrebe mogu raditi u sadašnjosti u svjetlu jedne ili dvije ideje Aristotela i Akvinskog… Trebam ih samo za vlastitu upotrebu i vodstvo dok ne učinim nešto za sebe u njihovom svjetlu“ (164). Ovdje Joyce poziva na stav, uobičajen u modernističkoj književnosti, o miješanju tradicionalnih i klasičnih perspektiva kako bi stvorio nove ideje. Iako je Joyceovo djelo poznato po odstupanjima od narativne konvencije, bio je i učen u antičkoj i skolastičkoj misli. Joyceove bilježnice dokazuju nam da je autor bio upoznat s djelom Akvinskoga i da je proučavao Aristotelovu Poetiku.  Uostalom, ne može se prekinuti s prošlošću, a da se dobro ne zna od čega se prekida. Sama kosturna struktura Portreta preuzeta je iz klasičnog mita, onog o Dedalu i Ikaru. Stephenov rast kao umjetničkog izumitelja prati marljivost njegovog eponima, legendarnoga majstora Dedala.

Epitaf koji otvara knjigu citat je iz dijela Ovidijevih Metamorfoza o Dedalu, što u prijevodu znači „Okrenuo je svoj um prema nepoznatim vještinama“. („Et ignotas animam dimittit in artes“, VIII, 188) Poput Dedala, koji je koristio svoju lukavost za stvaranje neviđenih naprava, poput seta voštanih krila korištenih za bijeg iz zatvora kralja Minosa, Stephen koristi svoju lukavost za stvaranje umjetnosti i novog identiteta iskopanog iz njegove irske baštine. Međutim, ako je klasični model za Stephenov identitet Dedal, onda njegove filozofske misli, kako priznaje dekanu, dolaze od Aristotela i Akvinskog. Kasnije u istom poglavlju, Stephen razmišlja sa svojim prijateljem Lynchom o sažaljenju, tragediji i lijepom: osnovnim načelima estetskih studija. Prerano sazreli Stephen zaokuplja se izvan učionice kritizirajući i formulirajući estetsku teoriju na temelju svojih klasičnih i srednjovjekovnih čitanja. Drugi kolega iz razreda, Donovan, dopušta da Stephen čak piše esej o toj temi, iako se čini da Stephen to poriče („Čujem da pišeš neki esej o estetici. Stephen je napravio neodređenu gestu poricanja“ . Iz razgovora s Lynchom možemo razaznati da je estetika tema koja uvelike zaokuplja Stephena, umjetnika u usponu, i u kojoj on daleko nadmašuje svojega vršnjaka.

Iz njegovih izlaganja u ovom poglavlju moguće je, općenito, konstruirati Stephenova uvjerenja o prirodi umjetnosti. Međutim, takva pretpostavka može biti opasna. Prvo, postoji samo nekoliko stranica razgovora koje možemo upotrijebiti za ekstrapolaciju cijelog sustava mišljenja pojedinca. Razgovor o umjetnosti zauzima relativno malo mjesta u poglavlju, traje oko sedam stranica, a kamoli u cijeloj knjizi. Umjesto formalnog, razrađenoga diskursa, to je slika ambicioznog studenta koji dijeli svoje filozofske spoznaje sa suosjećajnim prijateljem. Drugo, činjenica da su to izgovorene riječi, a ne formalni, pisani argument koji bi Stephen namjeravao objaviti, trebala bi nas učiniti skeptičnima prema tome koliko je on uvjeren u ono što govori. Ako pretpostavimo da nam Stephen govori ono što zapravo vjeruje, ipak moramo imati na umu da je sam Stephen djelo u nastajanju. Kako Umberto Eco kaže, „… Joyceova djela mogu se shvatiti kao kontinuirana rasprava o vlastitim umjetničkim postupcima. Portret je priča o mladome umjetniku koji želi napisati Portret“ (Umberto Evo, “The Artist and Medieval Thought in the Early Joyce.” A Portrait of the Artist as a Young Man. Ed. John Paul Riquelme. New York: W. W. Norton & Company, Inc. 2007., str. 329).

Joyceov roman je, dakle, paradigmatski Künstlerroman, roman o razvoju umjetnika. Stephenova nezrelost je očigledno ovdje stanje stvari koje zahtijeva pogled u jaz same ideje mladosti. On je umjetnik koji stvara umjetnika. Također je važno napomenuti da je Portret poluautobiografski tekst čiji izvornik je sam pisac djelomice uništio, a pojavio se nakon njegove smrti pod naslovom Stephen junak (Stephen Hero). To, međutim, ne znači da Stephenova estetska uvjerenja možemo slobodno pripisati Joyceu. Kao što je primijetio David Jones, među stručnjacima za Joycea kad je riječ o ideji ovog romana postoji velika rasprava o stupnju utjecaja Aristotela i Akvinskoga. Ipak, važnije je nešto drugo. Početak i kraj.

Roman započinje pričom koju je malom Stephenu čitao njegov otac, a završava dnevničkim zapisom: „Stari oče, stari tvorče, budi mi sada i uvijek na pomoć“ (str. 271). Dakle, Portret umjetnika u mladosti završava zazivanjem Dedala, Stephenovog navodnog umjetničkoga oca, te implicitno odbacivanjem Stephenovog staroga podrijetla i njegovim ulaskom u vlastitu samostvorenu baštinu. Klasični svijet pruža Stephenu i novi identitet i korijene njegova razumijevanja estetike. Sve odlazi u nepovrat osim fantazmagorije o umjetniku-kao-tvorcu koji spaja umijeće mitske tradicije s iskustvom banalizirane svakodnevice suvremenosti.

3.

Nemam nikakvih dvojbi. Ono što kaže o Joyceu majstor semiotike prvoga i posljednjega dana kao što je to Umberto Eco u divnoj knjizi naslovljenoj The Aesthetics of Chaosmos: The Middle Ages of James Joyce, Harvard University Press, 1989., to je naprosto vrh u tumačenju ideje Joyceove književnosti. Evo, pročitajte i zamislite samoga Joycea kako sjedi na predavanju Eca u posljednjem redu, briše one svoje zamagljene naočale koje je valjda imao i 1905. godine kad je napuštao Pulu i odlazio za Trst, gleda kroz prozor i sluša jednim uhom kako tiho pada kiša, a drugom pomno prati i ove riječi:

„Joyce se poigrava svim tim pojmovima poetike kroz svoja djela; isprepliće pitanja o konceptu umjetnosti, prirodi svog osobnog umjetničkoga programa i strukturnim mehanizmima samih tekstova. U tom smislu, sva Joyceova djela mogu se shvatiti kao kontinuirana rasprava o vlastitim umjetničkim postupcima. Portret je priča o mladome umjetniku koji želi napisati Portret; Uliks, malo manje eksplicitan, knjiga je koja je model samoga sebe; Finneganovo bdjenje je, prije svega, cjelovita rasprava o vlastitoj prirodi, kontinuirana definicija “knjige” kao zamjene za svemir. Čitatelj je stoga neprestano u iskušenju izolirati poetiku koju predlaže Joyce kako bi, Joyceovim terminima, definirao rješenja koja je Joyce usvojio.“ (str.1)

U naslovu Ecove rasprave o Joyceu je pojam koji je filozofijski razvio Gilles Deleuze: kaosmos. No, njegovo je podrijetlo u književnosti Joycea, potom Gombrowicza i na kraju Borgesa. Za moje razumijevanje biti tehnosfere ono što označava kaosmos odnosi se na izokrenutu perspektivu shvaćanja svijeta, ne više linearno i vertikalno, već sferično i horizontalno, ali odlazeći u bezdan kao rizomatski prostor implozije vremena. Što nam Eco zapravo govori o tri romana Jamesa Joycea? Da to nije nikakva moderna trilogija niti parodija metafizičkoga svetoga Trojstva, što bismo opravdano i mogli pomisliti samo ako se sjetimo njegova opisa katoličkoga učilišta Trinity, znamenitoga po mnogo čemu, ali ponajprije po tome što ga je Joyce u svojem prvome romanu transgresivno destruirao u svim aspektima njegove tomističke povijesti. Trijada je u Joycea samo putovanje kroz anti-Odiseju jezika kao biti ljudske slobode i njezina stvaralačka rastrojstva. Sve što Joyce eksperimentalno čini s pripovjednom strukturom romana svodi se na analizu vlastita demijurškoga uspona i pada, na iskustvo jednog novoga Dedalusa koji prelazi granice vlastite zatočenosti granicama onoga što je neprestano u sukobu s institucionalnim ozakonjenjem života kao organizirane opsjene i iluzije samoga života. No, problem je kako ga kongenijalno vidi Eco u svim aspektima Joyceova pokušaja stvaranja nove estetske epifanije u tome što je Stephen Dedalus, dakle sam autor Portreta, Uliksa i Finneganova bdjenja „obuzet“ katolicizmom kao irskom sudbinom.

„Stephensovim priznanjem Cranlyju, mladi Joyce predlaže vlastiti program egzila. Pretpostavke irske tradicije i isusovačkog obrazovanja gube vrijednost kao pravila. Tako Joyce napušta vjeru, ali ne i religijsku opsesiju. Prisutnost ortodoksne prošlosti neprestano se ponovno pojavljuje u svim njegovim djelima u obliku osobne mitologije i s bogohulnim bijesom koji otkriva njezinu afektivnu trajnost. Kritičari su mnogo govorili o Joyceovom “katolicizmu”. Izraz prikladno odražava mentalitet koji odbacuje dogmatsku supstancu i moralna pravila, ali ipak čuva vanjske oblike racionalne građevine i zadržava svoju instinktivnu fascinaciju obredima i liturgijskim figuracijama. Očito se radi o fascinaciji à rebours; govoriti o katolicizmu u vezi s Joyceom pomalo je kao govoriti o sinovskoj ljubavi u vezi s Edipom i Jokastom…“ [str. 3]

Zamislite sada, nakon što je sam Joyce ovo mirno saslušao što mu jedan mudri i ironični Talijan kazuje o tome što je bila njegova „opsesija i tajna umjetnosti uopće“, sljedeću scenu. Joyce briše nos s bijelim rupčićem, naprasito i neuljudno, sve to prati slušateljstvo, a Eco kao okorjeli pušač vadi iz svoje izblijedjele torbe boje trule palisandrovine lulu i zamotaj aleksandrijskoga duhana i škilji ispod svojih naočala promatrajući Stephena Dedalusa gotovo ravnodušno. Dobro zna da je ono uistinu Pisac u posljednjem redu i da je tu dospio samo zato što ga je Professore iz Alesandrije sam dozvao svojim tekstom u kojem razlaže estetiku kaosmosa. Nakon scene sa šmrkanjem i lulom, Pisac se diže i odlazi iz dvorane odmahnuvši rukom na pozdrav i ne rekavši ništa. Eco pali lulu i pita se naglas zašto roman Portret umjetnika u mladosti nije u svojem izvorniku stvarno uništen do samoga kraja. Ovako ni njegovo predavanje o kaosmosu ne bi bilo nedovršeno, jer kao što je poznato drugi naziv romana ima pored Stephena i pojam-riječ junaka.

Ako više nema „junaka“, mitovi postaju novi jezik simboličkoga nereda kao našeg svijeta u kojem vladaju samo vječne metamorfoze i čisti slučaj s kojim sve što jest prelazi granice snova i stvarnosti.