Žarko Paić

1.

Sve češće američki izrazi iz tzv. gestalt-psihologije ili jednostavno psihologizma za svakidašnji život okupiraju prostor našeg jezika. Ponekad se dogodi da je prijevod tog američkoga izraza s engleskog jezika onako, baš dobro pogođen i posjeduje slikovitost u svojoj višeznačnosti. Evo, zar nije to slučaj s izrazom izgaranje (burnout). “Burnout”, je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovano dugotrajnim stresom. To je kronični stres koji može dovesti do smanjenja produktivnosti, osjećaja bespomoćnosti, cinizma i ogorčenosti. Točka. Ne mislim ovdje prodavati psiho-sindrome našeg doba sveprožimajućega kaosa i entropije pod „fragmente kaosa“. Ali, hoćeš-nećeš, moram.

Zašto? Zbog toga što sve više srećem takve „slučajeve“ pada u bezdan posvemašnje ravnodušnosti koja nije nikakvo „izgaranje“ ljudske duše, već „sagorijevanje“ do pepelne faze razaranja subjekta, dakle, onog što još samo u povijesti zapadnjačke novovjekovne filozofije ima svoj smisao i jasnu uporabu i to kod oca-utemeljitelja prave modernosti ꟷ René Descartesa. Kad „subjekt“ više nije u-pogonu korporativne osuđenosti na tzv. kreativnu mahnitost svoje firme ili doma gdje kao lud radi 24 sata i kad navodno spava, onda je na djelu posljednja faza ovog „burnout-sindroma“. Drugim riječima, čovjek je postao zombi-likom vlastite „izraubanosti“ bez obzira ima li dvadeset pet ili pedeset godina. Sve u-pogonu dostiže ovaj proces „izgaranja“ za koji mi se čini da je apsolutna najpogođeniji rad suvremene umjetnosti instalacija koju sam stavio na naslovnicu svojeg časopisa Tvrđa, br. 1-2/2004. U hodniku, u zatvorenome prostoru s biciklom sve gori i izgara. Boje su jarko crveno-žute, jer takav je razgoreni plamen u unutrašnjem prostoru. To je u simboličkome smislu jedna od najmoćnijih naslovnica u proteklih 26 godina postojanja časopisa.

          Izgaranje je proces gubitka sebstva u grozovitoj iscrpljenosti koja pogađa čitavo tijelo u njegovoj konstantnoj obamrlosti, jer duša je bez volje za promjenom ovog stanja, naprosto pomirena s vlastitim utonućem u ništavilo.

2.

Prvi sam put čuo za ovo psiho-stanje kad je nekolicina mladih studenata humanistike kao i zaposlenici transnacionalnih korporacija u ovoj zemlji javno na nekoj televiziji ispovijedalo svoje radno-kreativne jade i osjećaj tupe bespomoćnosti nakon što ih je snašlo „izgaranje“. Priče su, naravno, različite jer su u dlaku iste, samo su protagonistkinje i protagonisti iz različitih svjetova u pogonu „svijeta rada“. Radili su iznad svih granica svoje biološke i socijalne izdržljivosti i u tome pronalazili čak i vlastiti smisao života. Taj luđački tempo sam po sebi čak nije toliki problem koliko međusobno „njušenje“, „strah od pogleda Drugoga“, „intimna interakcija između vladara i podanika“, neprestano ozračje sumnjičenja jesam li bolji od Drugoga i ne vrijeđam li svojim ponašanjem agresivnost Drugoga.

Uglavnom, u zlatno doba samoupravnoga socijalizma postojao je izraz kao i danas, ali imao je drukčije socijalno značenje: međuljudski odnosi. Nema ničeg goreg od tog „zla“ zvanog u kratici MO. Iza njih je akumulacija stresa, ključne riječi današnje psihijatrije i socijalne psihologije koje zapravo više i nema jer je nadomještena svim tzv. znanostima koje proučavaju konfliktnu komunikaciju u zatvorenome prostoru vladavine, kojeg li paradoksa, otvorenih mreža transparentnoga društva u globalno-planetarnim uvjetima ljudske egzistencije.

Što je onda izgaranje? Evo mojeg odgovora u obliku formule za temeljni problem kognitivno-informacijskoga kapitalizma.

I= MO x S2

(Izgaranje= međuljudski odnosi x stres na kvadrat)

3.

„Kako si?“

          „Pod stresom, bojim se da ne „izgorim“.

          „Kako je to počelo?“

          „S panikom. Čim dođem u firmu, sve mi se smrači pred očima.“

          „I što uzimaš?“

„Najprije sam malo „šmrkala“ bijelo, onda neke sedative, pa počela cugati onaj štrukani pelinkovac, te na kraju sve je postalo gore od Sartreove „mučnine“ na bazi svakodnevice.“

„A snovi?“

„Ma, nesanica pusta.“

„Seks?“

„Bezvoljna.“

„Što te još može izbaviti iz ove letargije i depre?“

„Sada život vidim iz druge perspektive.“

„Kako?“

„Kao trenutni zaborav sebe.“

„Znači, oporavljaš se.“

          „Ne, navukla sam se na duhovnu fjaku.“

          „Ima nade, dakle?“

          „Nema. Vraćam se sutra opet u pogon.“

          „Nećeš si dopustiti da opet pukneš?

          „Ma, kakvi. Hej, sjećaš se one scene iz Andersonova filma Magnolija

kad one odurne žabe u suton padaju po krovovima automobila u Los Angelesu?“

„Da, zašto pitaš?“

„Zato što sam ja jedna od tih žaba.“

„???“

4.

Kaos je savladiv samo zato što mi više ne živimo u doba drevnog grčkoga nereda. Umjesto njega, spopada nas permanentno stanje transformacija kaosa u „novi red“ i na to se čovjek kao „subjekt“ ne može naviknuti bez fundamentalnoga „stresa“ uzrokovanoga „međuljudskim odnosima“. Tko živi i radi u pogonu apsolutne kreativnosti taj zna da je sve ovo samo predigra za još veće ubrzavanje do tehnološke singularnosti. Preostaje jedino vratiti se u svoje snove i svoj horizont otvorenoga neba pod uvjetom vladavine iskonskoga plavetnila u njegovoj uzvišenoj sferi.