Žarko Paić

1.

Kako se tzv. svijet sve više urušava u svojim „igrama grabežljivaca i gladi“ za prostorom kojeg će na kraju zauzeti tehno-laboratoriji za proizvodnju umjetne sperme i viška ogavne sluzi za rađanje besmrtnika, tako se postavlja pitanje ima li još uopće ikakva smisla govoriti o onome što je bilo samorazumljivo, sada ćete se zgroziti ovom korelacijom, za Kanta i rimsku dekadenciju. Pa, što je to zajedničko prosvjetitelju i misaonome blaženiku iz Königsberga, koji je za ručkom s prijateljima i poznanicima uvijek komentirao nove spoznaje o zvijezdama i kontinentima, geologiji i arheologiji, nadasve uživajući sporiti se o aktualnim političkim problemima nakon iskustva Francuske revolucije (v. Thomas de Quincey, Posljednji dani Immanuela Kanta, Litteris, Zagreb, 2023., str. 22, s engleskoga preveo Miloš Đurđević), s navadama rimskih careva i njihovih mudrih savjetnika i filozofa s kojima su provodili vrijeme od dosadnih gladijatorskih igara do još dosadnijih senatskih sjednica i, pa baš i ne dosadnih, noćnih orgija ispod i iza baldahina?

Nećete vjerovati, ali zajedničko im je što su jedino Rimljani i Kant imali ideju svjetskoga građanina. Znam, reći ćete, Rimljani su to preuzeli od grčkih stoika kao, uostalom, i ideju slobode upravljanja i vladanja državom-gradom (polis-republika). Jesu, naravno, ali dok je za autarkične Grke svijet i građanstvo samo ograničenoga dosega u lokalnome prostoru i više utopija negoli zbilja, Rim je početak uspostavljanja svijeta kao prostora-i-vremena svjetske povijesti koja u ideji političkoga i politike pretpostavlja upravo ono što spaja demokratsku republiku i Imperij onkraj svih teritorijalnih granica. Kant se nije trebao pozivati na svoje davne prethodnike kakvi bjehu rimski dekadentni carevi i diktatori poput Cezara i Augusta, bez kojih bi rimska povijest bila lišena ovoga patosa kozmopolitske moći upravljanja svijetom kao nastavkom Rima drugim sredstvima.

Želimo li, pak, odrediti pravo podrijetlo Europe u političkome smislu, onda ćemo zaboraviti Grčku i njezinu ideju demokracije s pripadnim joj pojmovima slobode, jednakosti i pravednosti. Umjesto polisa u središte promišljanja doći će upravo onaj oblik vladavine koji je bio uzor svima američkim očevima-utemeljiteljima od Madisona do Jeffersona i još je uvijek bez obzira na anomalije i degeneracije na snazi moć svjetsko-povijesnoga imperija koji donosi u život Pax Americanu kao spoj rimske dekadencije i modernoga masovnoga primitivizma za narod.

Onaj koji je uz Heideggera i Sloterdijka dobro znao što znači ideja svjetskoga građanina vrlo je rijetko spominjao Kanta, jer mu je mislilac racionalizma i prosvjetiteljstva u najmanju ruku bio omražen i dosadan poput njegove inauguralne rasprave De mundi sensibilis atque intelligibilis forma et principiis iz 1770. godine, bio je rumunjsko-francuski „barbarski skeptik“ Emil M. Cioran. Evo, kako on razmatra uspon i pad ideje kozmopolitizma u Rimskome carstvu.

„Često sam zamišljao da na forumima i u hramovima melankolično i zamišljeno prolazim ispred bista ironičnih božanstava bez očiju. Kršćana tada još nije bilo, a šuplja građanska srca nisu više drhtala pred božanskim hirovima. Apsolut se stopio s umjetnošću. Slobodan poput njih, oslobođen sebe i svojih vjerovanja, uživao sam u dosadi i utapao se u dokolici razbaštinjenih bogova. Sudbina me je smještala izvan vremena. Bio sam građanin svijeta, građanin ništavila:“ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandar, Zagreb, 2009., str. 84. S francuskoga prevela Vanda Mikšić)

2.

Dvije su postavke iz ovog Cioranova zapisa međusobno povezane i obje su posve suprotstavljene Kantovoj ideji kozmopolitskoga građanstva bez čega nema nikakve mogućnosti djelovanja njegova znamenitoga kategoričkoga imperativa ili etičke dužnosti čovjeka. Sjetimo se onog najvažnijeg ili moralnoga postulata koji mislilac iz Königsberga postavlja pred čovječanstvo: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni. No, Cioran je ničeanski razaratelj svih univerzalističkih opsjena, svih iluzija i fikcija „vječnoga mira“ i otuda savršenoga poretka svijeta utemeljenoga na tom naposljetku ipak božanski bezuvjetnome djelovanju moralnoga zakona „u meni“ iznad kojeg je to zvjezdano nebo prekriveno oblacima i zimskim maglama.

Prva je postavka ona koja govori o estetskome apsolutu veličajne rimske dekadencije. I doista, svi su rimski gradovi središta vječne ljepote u njezinoj težnji da prijeđe grčku mjeru i postane uzor svjetskoga graditeljstva, što se i dogodilo. Jer nije Partenon uzor-model modernoj i postmodernoj arhitekturi „prazne uzvišenosti“, već je to upravo rimski Pantheon. Druga je postavka ona koja pokazuje da iza ideje svjetskoga građanina ne stoji nikakav univerzalni i republikanski pojam Weltbürgertuma, već samo i jedino zjapi ponor ništavila.

Odjednom dolazimo do aporije politike i etike u doba kraja onog što je od Rima preko Kanta do Amerike u 20. stoljeću bilo tako patetično i uzvišeno nazivano svjetskom poviješću i svjetskim poretkom. Međutim, Cioran nije nikakav estetski nihilist amoralnoga kova koji bi hira radi, za dobru stilsku figuru svojeg maestralnoga spisateljstva, zagovarao taj rimski estetski „apsolutizam“ sredstvima gorke ironije.

Ono što je u knjizi refleksija nazvanih Brevijar poraženih najdublje promišljeno i što se „skriva“ iza bujne metaforike i gole istine neognostičke slike svijeta kojom vlada prerušeno zlo kao vrhunski estetski kanon zapadnjačke propasti svih ideala i normi jest nešto uistinu čudovišno i Unheimlich.

Što?

3.

Odgovor koji nudim već sam zapečatio u svim svojim knjigama o sudbini propasti političkoga i politike u doba tehnosfere. Ponajprije, ideologijsko-politički nakon „kraja povijesti“ i ulaska u tzv. postpovijesno razdoblje o kojem je ponajbolje stvar promislio Alexandre Kojève još 1933-1939. godine u predavanjima na ‘École des Hautes Études u Parizu potom objavljenim u knjizi Kako čitati Hegela 1947. u izdanju Gallimarda nastaje prazan prostor u kojem pojam nacije-države postaje zastarjelim i umjesto njegove fikcije i iluzije nastupa doba vladavine moći kao upravljaštva u onome što nazivamo postimperijalnom suverenošću. (v. Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Što to drugo znači negoli da je otvoren prostor za uspostavljanje totalne mobilizacije tehnosfere kojoj politika „služi“ kao kvazi-autonomni subjekt-supstancija ovog ništavila u kojem ideja svjetskoga građanina postaje svediva na trijadu neoliberalizma-fundamentalizma-populizma.

To su jedine ideologije-politike u 21. stoljeću i njihova je prva i posljednja „misija“ da svijet uvjere u nemogućnost bilo kakve alternative osim ovog „gologa nasilja“ informacijskoga kapitalizma, autokratske politike s demokratskim izbornim pedigreom i globalnoga društva spektakla koje određuje apsolutnu moć masovne kulture u svemu i ničemu.

Sve je, dakle, pokoreno i porobljeno, svaki aspekt ljudskoga života i sve je pretvoreno u privid estetskoga apsoluta u kojem rimska dekadencija nadilazi Kantov etički kozmopolitizam. Svjetski su građani bili rimski imperatori i sv. Pavao, jer mu je to omogućavao rimski zakon kao univerzalno pravo, ne smatrajući njegovo židovstvo bilo kakvim subverzivnim partikularnim ekscesom podrijetla-rođenja. Natio, kaže Giorgio Agamben u Homo saceru, jest urođenost. Prvo si Rimljanin, a onda sve drugo: ameba, Krist na križu, barbarin iz Teutonije ili Trakije, stoički filozof kao zabludjela ovca u kršćanskim katakombama. No, to što si ne proizlazi iz tvoje „krvi i tla“, već iz toga što si predodređen da postaneš onaj koji kao „svjetski građanin“ širi granice svojeg imperija čak i kada ga ruši „iznutra“.

Kada više nema ništa osim „globalizma“ i „suverenizma“, a to je isto u razlikama, jer Amerika kao predvodnik svekolike misije kozmopolitizma od kraja I. svjetskoga rata nije ništa drugo negoli u tendenciji-latenciji Imperij zapadnjačke „globalne suverenosti“ posvuda gdje se kapitalizam zaogrće prividom ideja liberalne demokracije, onda smo suočeni upravo s onime što Cioran bez okolišanja kaže: biti građanin svijeta znači biti građanin ništavila. 

Nemojmo se zanositi bilo kakvim otporom ovoj „diktaturi bezumlja“ koja nije otišla dalje u svojim perverznim snatrenjima od onog što je još smislio najveći rimski car ikada, bez kojeg nema „zlatnoga doba“ niti njegove „dekadencije“. Oktavijan August tri stoljeća prije Krista ili Nove Ere uspostavio je samovladavinu ili autokraciju koja nije ipak razorila sve blagodati prethodnoga doba rimske republike. Njegova uloga u izgradnji rimskoga carstva je naprosto bezuvjetno oslobađanje svih potencijala ove estetske apsolutne težnje za uspostavljanjem ideje svjetskoga građanina i ako išta nadživljuje njegov militarizam, imperijalizam i kulturnu kolonizaciju svijeta onda je to ono što uvijek pripisujemo ideji carstva, a ne modernih zapadnjačkih liberalnih demokracija.

Znao je to skeptički barbar s Crnoga mora, Čoran ili Cioran, bolje od drugih, pa zato nije mogao imati vjeru u Kantov rigorizam dnevnih i noćnih etičkih rituala pod onim notornim „zvjezdanim nebom“. Od carstva uvijek ostaje zlatno doba njegove dekadencije koje se savršeno zrcali u djelima umjetnosti i arhitekture. Koga briga jeste li bili krvolok ili satrap spram vlastita i tuđih naroda. Glavno je da ste pokrenuli javne radove i sve te silne piramide, Sfinge, hramove, arene, Coloseume, Olimpijske igre i njihove simulakrume u 21. stoljeću doveli do realizacije.

Ono što preostaje nije ništa političko ni politika, jer su to polemičke strasti koje pripadaju uvijek aktualnosti, a ne budućnosti, dok su najzanimljivije kad su dio inscenirane prošlosti u muzejima i u dokumentarnim serijalima National Geographica. Sve drugo je sa stajališta vječnosti obična lakovjerna sprdnja koja više ne prolazi ni u post-avangardnome kazalištu u kojem je publika suvišna i u svojoj suvišnosti gleda u predstavu bez glumaca kao u crne rupe jednog suvišnoga svemira.

Ono što preostaje nisu, dakle, etički porazi pod mračnim nebom Königsberga u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Preostaju samo tragovi onog što Cioran tvrdi kad ispisuje testament veličajne rimske dekadencije:

„Samo se civilizacije bez ponosa gase polako. One kojima sudbina daje iznimnu snagu po svojoj su biti bolesti prirode i samim time hrle u propast. Kršćanstvo je dalo krila žudnji Rimljana za propašću. U estetskom nas smislu Rim ipak i dalje može zanimati. Kad ti demon tjeskobe otupi instinkte, od Rimljana iz vremena imperijalnog sumraka nauči što znači biti dekadentan borac. Beznadno se boriti, mamurno voljeti slavu, biti lukavo naivan…“ (str. 83)

4.

          Priznajem, što sam stariji i što mi je sve pred očima posve bjelodano u nemogućnosti više bilo kakvoga šoka, provokacije i eksperimenta koji dolazi iz ideje umjetnosti kao prošlog svršenoga vremena, to me sve više i više rimska dekadencija ostavlja bez riječi. Kažu da je Kaligula pred smrt sanjao svojeg mudroga konja kojeg je proglasio konzulom i poput Nietzschea plakao u ushićenju zagrlivši mu glavu kao svoju posljednju masku iza koje nije bilo ništa osim druge konjske glave. Sve na kraju završava u beskonačnoj praznini ponavljanja onog što je nekoć za Rimljane bilo označeno pojmom estetske dosade. Okrutnost pripada ionako krhotinama „svjetskoga poretka“ u koji više ne vjeruju ni posljednji sljedbenici „svjetskoga građanina“.

I kakve veze, pitat ćete se, ima s time Immanuel Kant? Evo, kakve, itekakve! Na kraju knjige Thomasa de Quinceya, Posljednji dani Immanuela Kanta, koju je Jorge Luis Borges uvrstio u svoju biblioteku najvažnijih djela svjetske književnosti, a koja govori o Kantu u njegovim svakodnevnim ritualima postojanja, fiziologijskim i inim radnjama od kojih se sastoji dosada ljudskoga života, stoje i ove riječi:

„Ubrzo nakon njegove smrti, Kantu su obrijali glavu i po uputama profesora Knorra učinjen je odljev. Ne samo posmrtna maska, već odljev čitave glave…Truplo je položeno i dolično odjeveno, te se okupilo neizmjerno mnoštvo ljudi svih staleža, od najviših do najnižih, kako bi ga vidjeli. Svi su htjeli iskoristiti zadnju priliku koju su mogli imati da kažu: „I ja sam vidio Kanta.“ (str. 95-96)

I što ćemo sada?

Između konjske maske ludoga rimskog cara i posmrtne maske u odljevu najvećeg novovjekovnoga filozofa nema razlike, zar ne? Razumnije je ipak ono što pripada drevnome Rimu i njegovoj mahnitoj dekadenciji od onog što emanira jedan čudovišni odljev mislioca-sveca za kojim u kolonama prolazi karavana neumnih umnika i od nje ne ostaje ništa drugo negoli taj ustaljeni i dosadni lavež pasa koji se uvijek motaju pod nogama tvrdokornih baštinika odavno propale „svjetske povijesti“.