Žarko Paić

1.

„Jednog dana, možda, ovo će stoljeće biti deleuzovsko“, jednom je napisao Michel Foucault. Ova knjiga obuhvaća 40 tekstova i intervjua koje je tijekom 20 godina napisao Gilles Deleuze, koji je umro 1995. Rani tekstovi, iz razdoblja 1953.-1966. (o Rousseauu, Kafki, Jarryju itd.), pripadaju književnoj kritici i najavljuju Deleuzeovu posljednju knjigu, Kritika i klinika (1993.). No filozofija prevladava u ostatku knjige, s oštrim procjenama mislilaca kojima je uvijek iskazivao poštovanje: Spinoze i Bergsona. Iznenađujuće je njegovo priznanje Jean-Paula Sartrea kao svojeg učitelja. „Nove teme, određeni novi stil, novi agresivan i polemički način postavljanja pitanja“, napisao je, „dolaze od Sartrea.“ Ali lik Nietzschea ostaje daleko najznačajniji, kao i prisutnost njegovih prijatelja i bliskih suradnika, Felixa Guattarija i Michela Foucaulta. Knjiga završava ubrzo nakon objavljivanja Anti-Edipa i predstavlja svojevrsnu genealogiju Deleuzeove misli, kao i njegov pokušaj da napusti filozofiju i poveže je s izvanjskim svijetom na paradoksalan način i to kao filozof. Anti-filozofija koja „guta svoj rep“ postaje stoga suvremeno mišljenje koje je za moje mišljenje tehnosfere zacijelo najplodotvornije. Ne libim se kazati da sam Knjigu lutanja: Pisma-razgovore-zapise (Litteris, Zagreb, 2024.) osmislio i napisao kao svojevrsni dijalog s ovom Deleuzeovom knjigom naslovljenom Pusti otoci, uz, naravno, još jednu nezaobilaznu knjigu, Pessoinu Knjigu nemira.

2.

Mogli bismo kazati da su konceptualne mogućnosti analize otoka višestruko književno i filozofijski produktivne. Gilles Deleuze bavio se ovom dualnošću kreativnosti i destrukcije u svojem eseju iz 1953. godine, prikladno naslovljenom Pusti otoci. Deleuze naglašava razliku između otoka koji su odvojeni od kontinenta erozijom mora, procesom koji izolira pojedinačni otok od kopna (kontinentalni otoci), i stvaralačkoga nastanka otoka koji se uzdiže iz vulkanske aktivnosti Zemlje (oceanski otoci). Kroz kratku analizu poznatih otočnih priča o Robinson Crusoeu i Jean Giradouxova Suzanne i Pacifik, zaključuje da je književnost pustih otoka postala odraz modernoga svijeta, poništavajući time mitsku ideju otoka. Ali, istovremeno, to je i književnost koja služi kao naš moderni oblik stvaranja mitova. Povijest književnosti je otuda veličajna priča o nastavku tamo gdje je mitologija povijesno zastala. Ali ako je mitski otok bio „mrtav“ u umovima Deleuzeovih suvremenika, on ga je nastojao oživjeti.

„Književnost je pokušaj da se na domišljat način interpretiraju mitovi koje više ne razumijemo, u trenutku kada ih više ne razumijemo, budući da ih više ne znamo sanjati ili reproducirati… Moramo se vratiti kretanju mašte koja pusti otok čini modelom, prototipom kolektivne duše. Prvo, istina je da iz pustoga otoka ne dolazi do stvaranja već do ponovnog stvaranja, ne do početka već do ponovnog početka. Pusti otok je izvor, ali drugi izvor. Iz njega sve počinje iznova. … Drugi izvor je stoga bitniji od prvog, budući da nam daje zakon ponavljanja, zakon niza, čije nam je prvo podrijetlo dalo samo trenutke. Ali ova tema, čak i više nego u našim fantazijama, pronalazi izraz u svakoj mitologiji“ (Pusti otoci, str. 12-13).

Mladi Deleuze koristio je ove otoke kao metaforičku odskočnu dasku s koje će razviti najvažnije ideje u svojoj filozofiji digitalnoga konstruktivizma. Ovaj esej odiše svojevrsnom mistikom i ezoterijom. No, nije nimalo teško razabrati početke  njegovih temeljnih pojmova poput razlike i ponavljanja koji se pojavljuju u metaforičkom obliku. Otok je, dakle, za Deleuzea svijet koji povezuje mitološko, književno i metafizičko značenje u fraktalnu cjelinu. To je ideja koja otvara nove mogućnosti za razmišljanje o načinu na koji mi, kao ljudi, moramo živjeti. Recimo to ovako: živjeti znači biti otvoren vlastitoj želji za samotništvom i blaženstvom tijela kao slobodom svagda novoga postajanja, a to je nemoguće bez korelacije individualizma i pripadništva široj zajednici. Zato su „pusti otoci“ naprosto nužni prostori izolacije i uzvišenosti, jer su u svojoj samoći opustjeli od ljudi, prepušteni veličajnoj simfoniji prirode koja nas štiti od vlastite mahnite subjektivnosti prepunoj gordosti i neizmjerne taštine.

3.

U zreloj i kasnoj fazi svojeg mišljenja, a osobito to vrijedi za njegove književne eseje o kojima sam pisao u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju (Litteris, Zagreb, 2019) poput analiza DH Lawrenceove „Apokalipse“, postoji jasan stupanj podudarnosti između Waltera Benjamina i Gillesa Deleuzea u shvaćanju funkcije metafore. Naravno, obojica već imaju iskustvo ulaska u mrežu Kafkine književnosti za koju metafora predstavlja neželjeno strano tijelo. I doista, mogli bismo bez zadrške reći da suvremenost u znaku vladavine rizoma, aksiomatike kapitalizma, mreža i kontingencije uopće nije podobno za ulazak metafore kao književne figure u svijet „pustih otoka“. To ne znači da je metafora postala beživotna i da je posve izgubila moć začaravanja svojih čitateljskih privrženika odnosa između znaka, označenoga i značenja s nečime što podsjeća na izvornik, slično mu je, ili se, pak, pokazuje u svojoj naravi simulakruma kao nova proizvedena umjetnička stvarnost. Ono što struji kroz Deleuzeove tekstove o „pustim otocima“ jest upravo drukčiji odnos spram carstva metafore, jer jezik ovog transverzalnoga mišljenja mora proći kroz svoje slojeve i platoe erozivne zemlje i pronaći adekvatnu liniju leta koja će ga dovesti do onog događaja s kojim čovjek u procesu postajanja Drugime istodobno postaje obuzet ne više izolacijom „pustih otoka“ od tzv. svijeta središta i rubova, već upravo nečime što se naizgled ne bi očekivalo.

Čovjek postaje obuzet tišinom, spokojstvom i blaženstvom „pustih otoka“ tek kad se njihova slika u mišljenju izjednači s pojmom blaženstva tijela i to spinozistički, ne ni grčki niti kršćanski jer oba izvora počivaju na ideji besmrtnosti duše. Blaženstvo je stanje izjednačenosti tijela s mišljenjem i osjećanjem ravnoteže koju samo posjeduje ono što je izvan i ono što je unutar događaja razlike i mnoštva. Pogledajte slike samoga filozofa među normandijskim galebovima na sprudu francuskih „pustih otoka“ i vjdjet ćete kako je ova naslovnica Deluzeove knjige apsolutno nenadmašno pogođena s njegovim mišljenjem kao aberacijom od glavne struje zapadnjačke metafizike u njezinoj realizaciji. U hodu i sjedeći na pijesku, zagledan u morsku pučinu, a valovlje tuče svom snagom na obalu, dok sunce na horizontu smjera ugasnuću, to je slika mišljenja koja nužno metaforično priziva ono stanje koje duša filozofa od Epikura do Spinoze otvara kao iskustvo blaženstva tijela. Ono ne može nikad biti drukčije doživljeno osim u samoći koja u sebi posjeduje visoki intenzitet vedrine. U tom stanju koje pretpostavlja tihi kontinuum trajanja i razlikama čovjek se osjeća stopljen s kozmičkim prostorom spokoja i iako zna da će svemu doći ubrzo kraj kao proces novoga postajanja bez jednokratnosti „mojeg“ sebstva, to nije nikakav razlog za melankoliju koja je bila temeljna misaona figura Waltera Benjamina.

Pusti otoci su prostori gdje melankolija ne prebiva u eroziji zemlje i prokopima podzemlja. Oni su teritorijaliziranje/reteritorijaliziranje ove stvaralačke vedrine koja neizbježno potrebuje svoje blaženstvo tijela i to dobro znaju svi, baš svi, kad u želji za besmrtnošću ne pohode više kristalne palače i svijetle gradove naše civilizacije umorne od same sebe, već odlaze na „puste otoke“ poput mladoga Deleuzea kojemu nije u doba između 1953-1974. godine bila opsesija DH Lawrenceova Apokalipsa. Umjesto nje, bilo je dovoljno čitati svijet kao metaforu izolacije i simbioze zemlje i neba koje nikad ne bi bilo bez sunčeve svjetlosti na zaklopljenim očima koje prekrivaju alge, šaš i trava.

Pusti su otoci naš jedini preostali u-topos koji više ne znači ništa drugo negoli blaženstvo tijela u pogledu na otvoreno more.