Žarko Paić

1.

Pustinje odašilju značenja neizmjernosti i beskraja. U njima raste entropija. Sve postaje glatko i nepronično. I sve se odjednom u svojoj razlikovnosti tako izjednačava da sam pogled na horizont pod svečanim suncem agonije ima nešto od smirenosti i ravnodušnosti. Pjesnici pustinja su poput Saint-John Persea ljudi bez napasti izvanjskog. Njihove su težnje sapete pod bisage deva ploveći kroz zvjezdanu noć u nepoznato, premda je smjer te putanje isti kao i u osvit svijeta kad je sve još mirisalo po mlijeku nevinosti. Jezik pustinja prepoznaje se po suzdržanosti i jedinstvenoj sreći da u tom arhipelagu mističnih gradova od sadre i devina izmeta ne postoji ništa drugo osim vjetra i tišine. Nešto od toga nalazimo u Deleuzeovu razmatranju o „pustim otocima“. Za razliku od zemaljskih zemljopisnih otoka ovi se odlikuju svjetovima mašte i divne usamljenosti negdje „na kraju svijeta“. (Gilles Deleuze, L’Ile déserte et autres textes (1953-1974), éd. David Lapoujade, Paris 2002.)

No pusti otoci ne mogu se mjeriti s pustinjskim prijevojima u njihovoj beskonačnoj samoći u gibanju putnika spram mora. Pustinja se dakle otvara kao „nemogućnost mogućnosti“ na dva načina: prvo kao ograničenost gibanja i življenja u njoj na način lutanja i traganja za izvorima preživljavanja i drugo kao distopijsko mjesto napuštenosti bez kraja. Pustinja ne postoji; ona postaje razlogom bijega iz entropije koja raste u neizmjerno. Pustinje se ne može voljeti. Može ih se jedino smatrati posljednjim pribježištem pred nasrtajem vjetra nihilizma, kojim je zapadnjačka metafizika osvojila svijet i pretvorila ga u industrijske pustare i apokaliptička svratišta za talog svijeta. No ono jedino što pustinja ima kao svoju „bit“ više od bilo kojeg drugog fenomena zemaljske opstojnosti, jer more je čista vječnost i prolaznost i ništa više, onaj je osjećaj beskonačnosti koji nastaje u podne i u ponoć, kad su stvari u svojoj ravnodušnosti homogene, a ništavilo zaustavljeno u nultoj točki mišljenja.

2.

O toj beskonačnosti ne možemo više govoriti matematički ni informacijski, kao što je to moguće kad je posrijedi entropija. To je beskonačnost koja proizlazi iz beskrajnosti. Prvo je određeno iz vremenitosti „čovjeka“, što nalazimo u Descartesovim Razmišljanjima o prvoj filozofiji iz 1641. godine, kad mora pretpostaviti besmrtnost duše da bi mogao izvesti prvo načelo metafizike subjektivnosti cogito ergo sum. (René Descartes, Razmišljanja o prvoj filozofiji, Zagreb 1993. S latinskog izvornika preveo Tomislav Ladan.) Drugo se pak ne može izvesti nikako drukčije do iz intuicije prostornosti prostora u kojemu ne možemo zamisliti početak i kraj, baš kao u mistika Angelusa Silesiusa kad kaže:

„Kamo se god okrenuo nema ni početka ni kraja, ni središta ni kruga. […] Duša ima dva oka: jedno usmjereno vremenu, a drugo vječnosti.“ (Angelus Silesius, Cherubinischer Wandersmann, Stuttgart 1984.)

Zašto govorimo o odnosu beskonačnosti i beskrajnosti polazeći od ljudske sumjerljivosti vremena i prostora? Zato što je i sam pojam „čovjek“, a to je bjelodano u slavenskim jezicima, onaj koji se odnosi na Zemlju, dakle nešto kao pozemljar. Evo kako to razjašnjava Tomislav Ladan glede podrijetla riječi „čovjek“:

Čovjek u indoeuropskim jezicima:
– grčki – anthropos
– latinski – homo
– talijanski – uomo
– francuski – homme
– španjolski – hombre
– gotski – manna
– staronordijski – madhr
–  švedski – man, manniska
– engleski – man
– njemački – Mensch
– staroslavenski – človekь
– ruski – čelovek
– sanskrtski – manu-.

Za pojam čovjek uopće pretpostavlja se korijensko značenje „onaj tko je zemaljski ili smrtan“, na što upozorava i semitsko Adam (koji je od crvene ili zakrvavljene zemlje), te latinski homo (humus – zemlja, te otuda hemo-homo), dok u Homerovu grčkome imamo epihthonioi anthropoi – ljudi pozemljari, za razliku od epouranioi theoi, što su nebesnici bozi. […] Slavensko-germanska skupina (monž-man) u izvornoj je svezi s korijenom *men (misliti), pa je čovjek-muž, zapravo „onaj koji misli“, za razliku od žene, koja je „ona što rađa“, ili rađalica/roditeljica. Međutim, ako bi upitni korijen muž/man bio prema latinskom manus (ruka), onda bi čovjek bio tek onaj koji radi rukama ili naprosto rukorađa – manualac. (Tomislav Ladan, Riječi. Značenje, uporaba, podrijetlo, Zagreb 2000.)

No u uporabi riječi „čovjek“ u slavenskim jezicima nailazimo i na ono što mišljenje ljudske egzistencije povezuje s vremenom, a to je „vijek-vjek“. Ono što je vjekovno i što vjekuje jest vječnost kao nadilaženje vremenitosti ljudskog, konačnog vijeka. I kad se vrijeme sabire u svojoj izvornoj vremenosti s „čovjekom“ se zbiva ono podobno i ugodno vrijeme koje se vrti u krugovima poput grčke Ananke, što spominje Platon u onom zagonetnome mitu na kraju Politeie (621 a). (Platon, Država, Zagreb 1977, 326. Sa starogrčkoga preveo Martin Kuzmić. Prijevod redigirao Damir Salopek.)

3.

Čovjek se u beskonačnosti i beskrajnosti ne odnosi tek spram sama sebe. On je nužno upućen na ono što ga nadilazi i omogućuje mu smislenu egzistenciju u promišljanju vremena kao događaja u kojem se sabire njegov „bitak“. Nigdje se ne može krenuti bez samosvijesti koja „čovjeku“ određuje granice njegova putovanja. Ovo su istodobno i granice njegova svijeta, jer iako je taj i takav „svijet“ u njegovu jeziku ograničen i faktičan, on se u slici apsolutne konstrukcije tehnosfere rasprostire i vremenuje izvan svih granica, u beskonačnosti koja potrebuje beskrajnost kao što bitak potrebuje vrijeme da bi uopće moglo doći do stapanja onog što je izvorno Jedno, ali mora pasti u „vrijeme“ i umnožiti se u beskrajnoj pustinji elementarnih čestica, da bi sve iznova postalo sjedinjeno.

Podrijetlo riječi „čovjek“ pokazuje nam sudbinsku isprepletenost Zemlje, mišljenja, vremena i smrti. Naše je vrijeme u mahnitom tehničkome nihilizmu izvrtjelo svoje, dospjevši do kraja mogućnosti koje stoje pred „čovjekom“ kakav bijaše stvoren i otvoren u metafizici Zapada i svijeta uopće.

Preostaje „transverzalno“ misliti ono čega nema, što nije Ništa, ali nije ni bitak. U tome valja vidjeti novu veličajnost onog demonskoga što preostaje od „čovjeka“, a što još jedino vrijedi spasiti od nadirućih pustinja koje rastu u neizmjerno.