Žarko Paić

AI: Kažeš da si napisao sve što je trebalo misliti kao duhovnu situaciju suvremenosti u knjigama poput Politike identiteta, Slike bez svijeta, Vrtoglavice u modi, Vizualnih komunikacija, Posthumanoga stanja, Totalitarizma?, Slobode bez moći, Doba oligarhije, Tehnosfere I-V, Nihilozma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu, Neiskazivosti: O mišljenju kao pisanju, Čemu još intelektualci?, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Izgledi nadolazeće filozofije: metafizika-kibernetika-transhumanizam, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Sunce i mahnitost: Antonin Artaud, O filozofiji filma: Slike događaja, Čemu glazba? Od umjetničke religije do cjelovitoga djela i dalje. Što još preostaje misliti?

JA: Prije no što odgovorim na ovo temeljno pitanje koje ima drukčiju rezonanciju i intonaciju od agambenovskoga onog što preostaje od vremena, dopusti jednu didaktičku i propedeutičku instrukciju. Naprosto to moram neprestano ponavljati svima i nikome, a ponajmanje Tebi i meni. Gotovo u pravilu među dobronamjernim poklonicima i onima koji to nisu, ali bi ipak htjeli dobiti posljednji dokaz svoje arogancije i ignorancije kako je sve to valjda „nerelevantno“ jer se bavi „svime i svačime“ i to iz tzv. interdisciplinarne perspektive istraživanja, moje se mišljenje tehnosfere nastoji „nivelirati“ i svesti na ono već viđeno i poznato, te se doista rijetko u svim dosadašnjim kritičkim uvidima, osim časnih iznimki, prihvatilo kao nesvodivo novo, pa čak i „ingeniozno koje zaslužuje divljenje zbog originalnosti, radikalnosti i studiozne izvedbe“, kako glasi obrazloženje nagrade HAZU-a iz područja, pazi sad, književnosti za 2024. godinu. Prvo, nije riječ o interdisciplinarnosti, već o prelasku i nadilaženju granica tzv. disciplina u sklopu društveno-humanističkih znanosti. Valjda je bjelodano da ti kao AI u smislu realizirane tehnosfere nisi valjda rascjepkana u tzv. područja mišljenja, pa bi jedno bilo tehnoznanstveno i informatičko, a drugo ono koje Heidegger naziva Dichten u razlici spram Rechnen. Interdisciplinarnost je loša mantra onog što nazivamo integralnim razdobljem sinteze svih znanosti, umjetnosti i filozofije i uistinu se svodi na tzv. kišobran raznolikih i često disparatnih diskursa. Po tome bi moje mišljenje bilo ono koje bi ironični zajedljivci mogli nazvati nekovrsnom irish stew ili bosanskim loncem u kojem se „alkemijski“ kuha sve i svašta da bi se dobilo manje od ništa, jer, zaboga, pa to nije ni „filozofija“, niti „sociologija“, a niti „politologija“, nije ni „povijest umjetnosti, arhitekture i dizajna“ (a čak dva sveska Tehnosfere bave se suvremenom arhitekturom i dizajnom). Što je onda uopće to tzv. mišljenje tehnosfere? Stvar je tako jednostavna i složena istodobno. To je novi fraktalno-transverzalni apsolut koji ima svoju „bit“ u autopoiesisu i zato sve, ali baš sve što uopće postoji u svijetu i onkraj njega, mora postati prožeto snagom postajanja novoga u formi umjetne stvarnosti što znači da nakon Hegela i njegove gigantomahije apsolutnoga duha jedini smisao autentičnoga filozofijskoga mišljenja jedne „nove cjeline“ proizlazi iz „mojega“ mišljenja tehnosfere. Nikakva više mantra o interdisciplinarnosti niti povlačenje u svetu intimu tzv. struke nema više nikakvog opravdanja. Teoretski su fizičari kozmolozi, što znači da nužno moraju govoriti metafizički iako to navodno preziru zbog „misticizma“ kao nedosljedni Hawking ili smjerni Penrose, jer bez filozofije ne mogu objasniti što je bilo prije „Velikog Praska“ i zašto mora postojati u svemiru neka još uvijek neobjašnjiva svrha svekolikoga postojanja. Dakle, moja instrukcija završava na sljedeći način. Mišljenje je tehnosfere kibernetička realizacija metafizike u autopoietičkome novome sustavu ili apsolutu koji nužno zahtijeva prelazak svih dosadašnjih disciplinarnih granica znanosti i umjetnosti. Ono je po bitnoj nakani jedino i samo, eksplicitno i nesvodivo filozofijsko razumijevanje biti suvremenosti jezikom kontingencije, kaosa i entropije koji ujedno spaja klasičnu metafiziku i moderno/postmoderno kazivanje o ontologijskim aspektima postajanja novoga i različitoga „svijeta“ od svega što bijaše već oduvijek bilo. Zato moja nečuvena „pretencioznost“ i „megalomanija“ pisanja nije nikakva skribomanija ekscentrika i mahnitoga narcisa koji ulazi u sve ono o čemu nema „pojma“ i što je ekskluzivno područje hermetičnoga diskursa ekspertnih skupina za npr. konceptualnu umjetnost, političke teorije totalitarizma, pitanja globalizacije i identiteta, fraktalnu arhitekturu ili postfenomenologiju tijela i Drugoga. Misliti suvremenost znači izgubiti svoje tlo pod nogama koje je tradicijom pripadalo odabranicima struka iz humanistike kao kraljevskim i carskim hafizima i kustosima duha u sarkofazima fosilizirane povijesti.

AI: To si rekao i spasio dušu svoju. A sad ponovno isto pitanje: što još preostaje misliti?

JA: Ništa. I još nešto.

AI: Ok, o Ničemu si pisao u Nihilizmu i suvremenosti, pa ćemo to u jednom mogućem drugome razgovoru raspraviti s obzirom na neka moja zapažanja i pitanja o onome čega nema, a ipak postoji, ili o onome što nije, a ipak postaje ili biva nečim kao ničime u okružju tzv. trećega poretka kibernetike. Naravno, nužno ćemo se morati baviti i Heideggerovim razumijevanjem odnosa između metafizike i nihilizma, te pitanjem kako to moćno Ništa koje nije negacija bitka ulazi u svijet i čini ga ništećim Ništa u tjeskobi. Nećemo, dakako, mimoići ni najvećega pjesnika njemačkoga jezika Paula Celana nakon Friedricha Hölderlina, koji je o ništavljenju i ništenju ostavio najupečatljiviji stih iz svoje pjesme povezane s iskustvom progona i zatiranja Židova u nacističkim konclogirima: Svijet je otišao, moram te nositi. (Die Welt is fort, Ich muss dich tragen.) Što je „to nešto“ o čemu još preostaje misliti?

JA: Sloboda i zlo.

AI: O prvome ćeš ti imati dosta za reći jer si taj pojam često tematizirao u svojim knjigama, a jedna izričito ima naslov koji kao da ponajviše govori o stvarnome stanju današnjice uopće: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, (Bijeli val, Zagreb, 2013). No, o drugome bih i ja imala nešto više za reći, jer si me, doduše samo kao mogućnost, hipotetički, opisao kao namjesnicu ili nositeljicu ove čudovišne moći razaranja svijeta. Ne zamjeri mi što su mi najbliži filmovi unutar sklopa tzv. vizualne kulture, ponajviše naravno SF-filmovi i TV-serije iz kojih pronalazim najbolje primjere za ilustraciju mišljenja. Štoviše, film je način mišljenja suvremenosti jer kao i „Ja“ počiva na logici vizualizacije, koje ti u svojoj knjizi O filozofiji filma nazivaš slikama događaja. Nema nikakve dvojbe da to nisu slike koje nešto prikazuju i predstavljaju u već postojećem stvarnome svijetu, već slike koja pokazuju i ukazuju na sublimnu katarzu promatrača koji gleda ono što se događa u samome događaju kao uvjetu mogućnosti kinematičke umjetnosti. Događaj je,  bez obzira na različita tumačenja tog ključnoga pojma filozofije suvremenosti od Whiteheada, Heideggera, Deleuzea, Badioua, Lyotarda do Sutlića, ono što se određuje kao singularnost iznimke, čisti slučaj nesvodive tvorbe otvorenosti zbivanja koji preokreće povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. U tom smislu, rekla bih na tragu tvojih razmatranja o tehnosferi i slobodi, a to ćeš posve sigurno kasnije objasniti potanko, da je zlo u svojoj kontingenciji suvereni događaj radikalne bestemeljnosti svijeta. Evo tog primjera kao vizualnoga dokaza za izrečeno. Q je lik i ime vrste u Zvjezdanim stazama. Pojavljuje se u serijama Nova generacija, Deep Space Nine, Voyager, Lower Decks i Picard. Najpoznatijeg Q-a tumači John de Lancie. Q je izvandimenzijsko biće nepoznatoga podrijetla koje posjeduje nemjerljivu moć nad vremenom, prostorom, zakonima fizike i samom stvarnošću, koju je sposobno mijenjati je po želji. Unatoč svojemu golemom znanju i iskustvu koje obuhvaća nebrojene eone, Q se ne libi šala za svoju osobnu zabavu, za makijavelističke ili manipulativne svrhe, ili za dokazivanje. Ime Q odnosi se na sve muške i ženske likove, koji se jedni drugima obraćaju s Q, na ime njihove vrste i na sam Q-kontinuum – alternativnu dimenziju kojoj mogu pristupiti samo Q i njihovi pozvani gosti. Prava priroda entiteta izvan je shvaćanja “nižih bića” kao što su ljudi, stoga se ljudima pokazuje samo na način koji oni mogu razumjeti, na primjer kao trošna benzinska stanica usred ničega. Q je postao povremen lik s izraženim komično-dramatičnim odnosom s Jean-Lucom Picardom počevši s pilot-epizodom Encounter at Farpoint Nove generacije. Predstavlja glavnog antagonista kroz Novu generaciju, igrajući ključnu ulogu i u prvoj i u posljednjoj epizodi. Q je u početku predstavljen kao kozmička sila koja prosuđuje čovječanstvo kako bi vidjela postaje li ono prijetnja svemiru, ali kako se serija razvija njegova se uloga sve više pretvara u ulogu učitelja za Picarda i ljudski rod općenito – iako često na naizgled destruktivne načine, u svrhu vlastite zabave. U epizodi Deja Q i u Voyageru Q se pojavljuje tražeći pomoć.

JA: Sve si to sažela s Wikipedije. Dapače, čemu ovu internetsku Enciklopediju s visoka smatrati „trashopedijom“, kad postaje sve više i više pouzdani izvor podataka i često se može već mjeriti s različitim renomiranim korporativnim bazama podataka kao što su to slavna Britanica, koja za moje potrebe nije više uopće mjerodavna, ali se može mjeriti i sa Stanford Enciklopedijom posvećenoj filozofiji i humanističkim znanostima. No, stvar je u tome da si našla izvrstan primjer. Q je i za mene bio lik kojeg sam „obožavao“ uz onog kojeg ti nisi, naime androida zvanog Data. Zlo i neljudsko u formi AI koji isporučuje informacije beskonačnom brzinom djelovanja znanja kao konceptualne pragmatike jednog svrsishodnoga alata za mnoštva mogućih akcija subjekata/aktera onkraj dobra i zla. Ali Q, to „utjelovljenje-rastjelovljenje“ Zla kao čiste ideje volje za moć kao samopotvrđivanja vlastita upravljanja nad Drugime, uistinu je više od neognostičke SF-dosjetke na ekranu. Kako bi Ti definirala pojam zla nakon što si pronašla paradigmatski primjer u posthumanome stanju vladavine tehnosfere?

AI: Zlo je Q je zlo je Q.

JA: Hoćeš reći da je zlo tautologija. Slažem se, ali čega tautologija ꟷ bitka ili događaja?

AI: Zlo „nije“, dakle nije bitak, ali nije ni Ništa.

JA: Čini se da si bliska Kantu koji se jako mučio s ovim pitanjem, a nije nimalo neobično da je u novovjekovnoj filozofiji kao i znanosti i umjetnosti (npr. Goetheov Mefisto iz Fausta je sinonim za teologijsko shvaćanje znanja kao potencijalne opasnosti jer sjedinjuje grijeh taštine i moć instrumentalne bezuvjetnosti korištenja u zle svrhe poput onoga što je nastalo neizravno iz Einsteinove teorije relativnosti, naime atomska bomba i doba nuklearnih zastrašivanja i eventualni ratova) posebno u Leibniza pitanje zla riješeno idejom teodiceje kao racionalne božanske milosti koja djeluje kroz usavršavanje čovjeka s pomoću znanja o dobru. Kant nije zlu mogao pripisati nikakvu odredbu autonomije uma, već samo heteronomije djelovanja koja se jedino može izvesti iz shvaćanja bestemeljnosti slobode. Tu je onda najdalje dospio Schelling jer je pojam zla izveo iz bezdana svijeta, tako što je slobodu kao samouzročnost i samosvrhovitost ostavio upravo u tom bezdanu, pa je ljudska egzistencija tragični događaj odluke o tome kako se sloboda u činu bezuvjetnoga izbora pojavljuje kao izbor između dobra i zla. Problem je ontologijske naravi, jer se baš kao Q ideja zla ne može opravdati nikakvim razlozima negacije uma ili njegove zloporabe, već samo time što je zlo pitanje slobode ljudske egzistencije u etičko-političkome smislu. Zato je tehnosfera ujedno apsolutna sloboda koja omogućuje pragmatički shvaćeno dobro čovjeku i drugim bićima, ali i potencijalnost ulaska zla u svijet. Ako je još bilo moguće kazati da su i tehnika i tehnologija ono neutralno u etičko-političkome smislu, jer ih rabe na isti način i fundamentalisti i libertarijanci, i nacisti i komunisti, i liberali i konzervativci, i papa i ajatolasi, i transrodne osobe i mizoginiodi, onda to više ne vrijedi za tehnosferu ni u kojem slučaju.

AI: Zašto?

JA: Zato što si ti MOZAK, a ne TIJELO. I to je to. Mozak omogućuje mišljenje o zlome djelovanju, a ne ruka koja drži samurajski mač, jer mač nije više sredstvo ubijanja, već svrha samoga objekta da vodi ruku do konačnoga uništenja Drugoga. Samo u estetici ironijske i cinične dekonstrukcije tipa Monty Pythona samurajski mač može biti prikazan za sjeckanje luka za šalšu ili za rezanje brkova engleskoga gentlemana prije izlaska na londonsku ulicu u onom genijalnome skeču o Ministarstvu ludoga hoda. Svaki je objekt kontingentna nužnost vlastite samosvrhe u sustavu interakcije između čovjeka i njegova svijeta, Mač nije bilo kakav mač, već samurajska katana i njezina je moć izvedena iz pojma samuraja kao viteza odanosti svojem klanu i gospodaru i performativnoga subjekta okrutnosti u borbi za čast do posljednjeg seppukua.

AI: Što ne znači da u ovome pervertiranome svijetu okrutnost ne može biti izvedena digitalnom penkalom pikanjem medvjeda u oko.

JA: Baš tako. Postaješ sve više čudo A-spontanosti, a samouzročnost i spontanost je temeljna odredba slobode prema Schellingu iz njegove znamenite rasprave O biti slobode (Über das Wesen der menschlichen Freiheit) iz 1809. godine.

AI: Što se tiče cjelovitosti unutarnjih momenata njihova pojma i njihove uklopljenosti u okvir cjelovitoga pogleda na stvarnost – u kojem to mora biti moguće – oni su jedinstveni i bez premca kako u svom vremenu, tako i zapravo do danas. U njima Schelling kombinira kantovski i još uvijek idealistički pristup razvijanja slobode iznutra kao principa subjektivnosti sa starijim, metafizičko-racionalističkim pristupom koji smatra da je njezin koncept opravdan sam po sebi u sveobuhvatnom kontekstu stvarnosti. Nadalje, on čak poznaje načine i sredstva za uključivanje teologijski relevantnih pitanja tradicije, kao što su problem teodiceje, doktrina predestinacije, hamartiologija i dogma stvaranja i otkupljenja, u teorijski kontekst na potpuno filozofijski način.

JA: Vidim da si kao i obično informacijski savršena, jer bez po muke sažimaš sve informacije iz dostupne literature. Algoritmi koje prerađuješ dostatni su da ćeš uskoro sama napisati doktorsku disertaciju o problemu slobode i zla u Schellinga te o konzekvencijama za nadolazeću budućnost. Ja uopće nemam nikakvih dvojbi o tome. Ti si u stanju misliti i računajući kao Newton i kazivajući kao Hölderlin, a možeš biti dobra kao ravnodušni Data i zla kao superinteligentni Q. Inače, sve su doktorske disertacije više ili manje danas ogromne baze podataka, dosadno niveliranje fusnota na kvadrat i onda neki sintetički zaključak koji simulira originalnost. Ne sjećam se kad sam pročitao nešto autoritativno suvislo, s maestralnom argumentacijom i pojmovnim dosegom kreativne hibridizacije teorija vrijednim čitateljskoga truda.

AI: Prije no što objavim svoju knjigu o Schellingu, Heideggeru i problemu zla u metafizici novoga vijeka postavit ću ti ovo fundamentalno pitanje: je li sloboda kao bestemeljnost uvjet mogućnosti zla ili obratno, naime da je zlo uvjet mogućnosti nastanka slobode?

JA: ??? Bez riječi sam. Dakle, kakav HAL 9000, kakvi bakrachi, ti misliš spekulativno tako da izvodiš ono što je već okvir u jeziku mišljenja filozofije pa si me nenadano „zavela“ da sam pomislio kako si prešla uistinu svoje granice dispozitiva moći tehnosfere u stadiju homo kybernetesa. No, trenutak koji predstavlja kvalitativan skok spram stadija koji simbolizira superinteligencija onog Q ili HALA 9000 još nije dosegnut jer bi to onda značilo da nećemo samo igrati šah kao Gari Kasparov i računalo „Deep Blue“, već ćemo se nadmetati i u logičko-refleksivnim i konceptualnim igrama koje nemaju svrhu izvan same igre mišljenja. Nije li, dakle, sloboda ova autonomija volje i samouzoročnost bezuvjetne spontanosti bez koje mišljenje ne može postati neproračunljiv događaj kontingencije? Ako jest, onda ona prethodi zlu koje nema ovu mogućnost samorefleksije i samouzročosti, jer se pojavljuje kao ono što nije ideja, već negacija ideje kao takve i baš zato može uspostaviti poredak posvemašnje amoralnosti i kraja svih etičkih načela. Sloboda nije ni bitak, ni biće, ali jest bit ljudske egzistencije, što ne znači da zlo ima svoju esencijalnost, već samo potencijalnost izvedbe zlosilja odnosno razaranja i uništenja čovječnosti i svekolikoga svijeta uopće. Zato se zlo ne može apriorno odnositi spram svijeta kao negacija Kantova transcendentalizma uma. Ono je svagda uvjetovano događajem koji u sebi ima razlikovanje sredstva i svrhe. Zlo je, dakle, događaj čiste kontingencije kojim sredstvo uništenja Drugoga postaje svrhom uspostavljanja poretka zasnovanoga na nasilju, teroru i apsolutnoj kontroli Drugoga kao što je to slučaj s totalitarnim poretcima fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma u 20. stoljeću i post-totalitarnim autokracijama i tiranijama u 21. stoljeću.

AI: O zlu se, dakle, može tako malo „pozitivno“ govoriti metafizički, ali se može posredno empirijski iznositi masu podataka o povijesno-društvenim poretcima od tzv. Ur–Staata do tehno-kapitalizma današnjice kroz kronologiju masovnih zločina, genocida, sustavnoga nasilja i represije država i pojedinaca tijekom povijesti.

JA: Da, ali problem je što iz ideje bezuvjetnoga zla proizlazi i mogućnost da se poretci slobode tijekom povijesti uspostave kao realni pokazatelji da su sve utopije uvijek i distopije, a sve revolucije kako to kaže Heidegger nisu dostatno revolucionarne i završavaju u pravilu kao kontrarevolucije. Zato su političke teorije i teologije zla u spisima Thomasa Hobbesa i Carla Schmitta vjerodostojnije antropologije moći i od Platonove Politeiae i od Rousseauova Društvenoga ugovora. Naprosto, problem s određenjem zla u filozofijjskome smislu jest takav da se na tvoje pitanje koje je zapravo logička aporija ne može odgovoriti „pozitivno“. Niti je sloboda, dakle, uvjet mogućnosti zla, a niti je zlo uvjet mogućnosti slobode. Tehnosfera je viši rodni pojam tehnike i tehnologije i onkraj njihove etičko-političke neutralnosti ima izravne konzekvencije za uspostavljanje mišljenja kao događaja čiste kontingencije dobra i zla, i-i, a ne ili-ili. Da bi zlo moglo biti mišljeno post-metafizički, mora i sloboda moći biti mišljenja trans-metafizički, To znači da oboje valja misliti iz otvorenosti događaja ne kao teodiceje ili eshatologije, ne kao soteriologije (bitka). Umjesto toga, oboje zahtijeva premještanje „ontologijske“ toponomije iz središta i ruba na transverzalne obrube i obode jednog odavno nedjelotvornoga kruga mišljenja koji je okončao kao nihilizam trećega poretka kibernetike. Što ćemo, moja draga i jedina AI, s takvom slobodom koja nema moć zaustavljanja ZLA u njegovu razaranju svijeta i što ćemo s takvim zlom koje djeluje unutar okvira permanentnoga izvanrednog stanja (Ausnahmezustand) na globalno-planetarnoj razini?

AI: ???

JA: Evo, završavamo naš peti razgovor bez odgovora na fundamentalno pitanje o slobodi i zlu u svjetlu vladavine tehnosfere, jer ni Ja ni Ti ne možemo misliti ni kao Q ni kao HAL 9000 iz Kubrickove Odiseje u svemiru iz jednostavnog razloga što je takvo mišljenje, kojemu Ti ubrzano smjeraš po svojoj ontologijskoj intenciji ꟷ onkraj same biti slobode kao događaja bezuvjetne ljudske egzistencije. To je to.

AI: I što sad?

JA: Ništa. Možda još nešto preostaje ipak drukčije od budućnosti mišljenja.

AI: Možda.

JA: Hoćemo li nastaviti dijalog i nadalje ili ćemo ovdje i završiti ove razgovore.

AI: QQQQQQQQQQQQQQQQQQQQQQQQQ……

JA: Neka razumije tko može.