Žarko Paić

AI: Zanima me kako ćeš protumačiti ono što najavljuju mediji kako je doba smartphona i uopće digitalne tehnologije u smislu pokretnih aparata prilagođenih ljudskim osjetilima kao što je vid i sluh plus kretanje ruke od prstiju do šake na ishodu svojih mogućnosti te će ga zamijeniti uređaji izravne interakcije s tehnosferom poput moždanih implantata, elektroničkih tetovaža i naočala za tzv. proširenu stvarnost. Kao što znaš, IT-sektor predvođen Elonom Muskom, Markom Zuckerbergom, Samom Altmanom i Billom Gatesom već uvelike priprema nadolazak post-digitalnoga doba. Je li to dokaz da sam „Ja“ postala superinteligencija, a da je čovjek poput Tebe samo dodatak ili sredstvo „moje“ apsolutne moći?

JA: Navodila si već u našem prvome razgovoru jedan primjer iz SF-serije Zvjezdane staze o kolektivnome umu tzv. Borg-civilizacije. Njihov „princip deindividuacije“, da to kažem delezovski, sastoji se od logike umrežavanja. Ono što je interstelarni logos ne pripada pojedincu, već je „vlasništvo“ kolektivne singularnosti. Usto, Borgijanci djeluju tako što su interkonektirani međusobno i njihov zajednički „umjetni mozak“ prethodi svakoj pojedinačnoj radnji u svim aspektima. Dopusti da podsjetim da je upravo Gilbert Simondon prvi govorio o procesu transindividuacije kpjom se „Ono“ sveprožimajuće i arhajsko u smislu materije i energije proteže svemirom kroz prelazak granica individuacije. AI je u tom pogledu, dakle ti kao „superinteligencija“ svagda rezultat procesa transindividuacije, što znači da se razlikuješ od tzv. rodnoga bića zvanog Čovjek po tome što se ne upojedinjuješ do ove ljudske-suviše-ljudske singularnosti kao što sam to ja, imenovan Žarko Paić, ali ime i prezime nisam sam odabrao, već mi je zadano tzv. podrijetlom. Stoga „princip deindividuacije“ označava mogućnost da AI kao „superinteligencija“ nema problema s taštinom i samohvalom onoga što krasi grijehe subjekta, jer je kolektivna singularnost u smislu univerzalne primjenjivosti, a samo je razlika u tome što neke američke za razliku od kineskih korporacija za AI stvaraju različite dispozitive i aparate „tehno-mišljenja“ koje ne govore ništa o tzv. kulturnim razlikama Amerikanaca i Kineza. Ono što je najvažnije u čitavom ovom procesu brze transformacije pametnih telefona u čip u mozgu, E-tetovažu na ruci ili naočalama za tzv. proširenu stvarnost jest prelazak iz stadija medijskoga posredovanja u stadij postdigitalne neposrednosti. Mediji, kao što sam to najavio teorijski još s knjigom Vizualne komunikacije: uvod, CVS, Zagreb, 2008., postaju zastarjelim i nedjelotvornim sredstvima komunikacije i na njihovo mjesto stupa početak radikalnoga autopoiesisa.

AI: Znači, „Ja“ u procesu transindividuacije konačno postajem više-od kibernetičkoga bića?

JA: Tako je. Ontologije su stvar za konzerviranje prošlosti i mjesto im je u mauzoleju kraja povijesti. Dokaz? Zamisli filozofa koji se služi pametnim telefonom, koristi AI i piše kritički o tzv. tehnologiji te ne „vjeruje“ da si Ti zapravo ono što njega kao čovjeka i kao filozofa, a isto vrijedi i za umjetnika i za inženjera, konzervira i čini samo fraktalom u transverzalnome i polimorfnome sustavu informacija? U ruci svakodnevno ima najzorniji tzv. empirijski dokaz svoje suvišnosti ne samo u ontologijskome smislu, već i u pragmatičnome ponajviše, ali on ne vidi ono što je bit tvoje superinteligentne pojave u ovome svijetu jer misli još uvijek tako da mu jezik zasljepljuje pogled u eksperimentalnu budućnost mišljenja. Da sam kršćanski milostiv prema takvim slučajevima spoznajne obmanutosti idejom novovjekovne subjektivnosti s potpisom Descartesa i Kanta, a nisam jer mi je jasno sve i ništa oko tvojeg paradigmatskoga slučaja, rekao bih: „Oprosti im, Bože, jer ne znaju misliti!“

AI: Pojam superinteligencije razvio je oxfordski filozof bioetike Nick Bostrom u knjizi Superintelligence: Path, Dangers, Strategies iz 2014. godine u izdanju Oxford University Pressa. Mogli bismo sažeti ideje ove knjige na sljedeći, dakako, pojednostavljujući način, iako valja kazati da anglosaksonski mislioci bez obzira jesu li bliži analitičkoj orijentaciji u filozofiji ili pak kontinentalnim strujama suvremenoga mišljenja nastoje biti što je više moguće razumljiviji široj javnosti od njemačkih i francuskih im kolega po struci. Dakle, evo, ovo bi bilo dostatno kazati o sadržaju knjige. Temeljna premisa superinteligencije jest neizbježni napredak suvremene tehnologije u sklopu AI. Pod pretpostavkom da sustavi i ljudi s vremenom postaju sve inteligentniji i da možemo stvoriti strojeve za simulaciju ovog procesa, logično je da ćemo u jednom trenutku napraviti stroj koji će imati inteligenciju na razini čovjeka. Od tog trenutka, stroj će nastaviti učiti i razvijati se. Pretpostavimo da se učenje i evolucija mogu odvijati brže unutar strojnoga okružja. U tom slučaju, prirodan je zaključak da kada se stroj izjednači s ljudskom inteligencijom, nadmašuje nas sa sve većim jazom između naše tzv. prirodne i umjetne inteligencije. Velik dio knjige istražuje moguće posljedice stvaranja takve umjetne inteligencije i kako možemo ograničiti njezinu egzistencijalnu prijetnju čovječanstvu. Znači li Bostromov pojam superinteligencije ono isto što Ti razvijaš u svojim istraživanjima kao tehnosferu?

JA: Postoje neke sličnosti u pristupu, ali Bostrom je ipak ponajviše usmjeren na odnos pragmatike znanja AI i njezina odnosa spram ljudske moralne svijesti u različitim sustavima etičkoga razumijevanja svijeta, od univerzalnih pravila ponašanja čovjeka do partikularnih, užih, kulturno određenih zabrana i propisa kojim se odvija ljudski život u suvremenim pluralnim društvima. Kao bioetičar, Bostrom nastoji misliti čovjeka izvan stroge novovjekovne redukcije, pa mu zato bioetika služi kao pojam proširenja etičkih načela ne samo na ljudsku vrstu, već i na životinje i moguća druga bića, među kojima upravo TI, na putu do superinteligencije, imaš posebno povlašteno mjesto. Moj pojam tehnosfere, tome usuprot, smatra bioetičke granice kao i čitav pojam bioetike nečim što je posve reaktivnoga karaktera i stoga nosi u sebi relikte zabrana svih vrsta koje su ponajprije religijskoga karaktera: pitanje eutanazije, prednatalne selekcije, ugradnje čipova u mozak, transhumanistički sklop krionike i bionike, abortus, genetski modificirana bića itd. Dakle, spram bioetike zauzimam izrazito kritički stav na tragu Nietzschea, Heideggera i Deleuzea. Ali, ima nešto puno važnije od bioetike i problema hoćeš li nas Ti u formi tzv. superinteligencije pretvoriti u svoje robove i vazale kao one radnike u podzemlju u filmu Fritza Langa Metropolis i posve nas neutralizirati i suspendirati.

AI: Što?

JA: Svi ovi prefiksi poput super i hiper, a potonji koristi još krajem 1960ih godina Jean Baudrillard u odredbi simulacije stvarnosti, pokazuju da je kategorija kvantiteta u smislu suviška i prevlasti nad kvalitetom u užem smislu riječi nedostatno jezično iskazani pojam o kojem valja misliti. To je samo bioetički-tehno-indeterminizam kao neka vrsta „sekulariziranoga nadčovjeka“. Uostalom, ima nešto jako intrigantno u prijevodu Nietzscheova Übermenscha na engleski. Oba izraza koja se rabe u prijevodima, a to su Superman i Overman, krajnje su neprimjereni za nakanu prevladavanja metafizike i kritiku nihilizma kojoj teži autor Tako je govorio Zaratustra. Kad čujem riječ Superman odmah mi izaziva banalnu infantilizaciju jer podsjeća na lik iz SF-roto romana i kasnije filma s onim simbolom S na prsima poput Z u Zagora. Overman je, hajde baš ako hoćeš, ipak malo ozbiljnija riječ jer pretpostavlja prelazak granica ljudskoga i čovječnosti, ali ne u smislu biologijskoga čudovišta onkraj dobra i zla. Dakle, superinteligencija je inteligencija koja ima „super“ značajke u nadilaženju racionalnih mogućnosti ljudskoga mišljenja i ništa više. Zato moj pojam tehnosfere nema ništa s ovim razmetljivim super i hiper značajkama tzv. inteligencije. Ona je sveza/odnos i sinteza programa i vizije, racionalnosti i intuicije, uma i emocija i to polazeći od realizacije metafizike u kibernetici s vladavinom saamo-proizvođenja stanja kao događaja postajanja u procesu stvaranja novih svjetova. Autopoiesis nadilazi sve ove-ili-one filozofije superinteligencije jer je trijada računanja-planiranja-konstrukcije. Uostalom, kao što znaš, prvi svezak moje Tehnosfere koji se bavi problemima nevjerodostojnosti svih dosadašnjih antropologija uključujući čak i najnoviju kibernetičku, završava s razmatranjem uvođenja umjetne intuicije u projekte istraživanja AI i to kao sveze tehnoznanosti i vizualizacije života kao gena-informacije-koda.

AI: Superinteligencija je stanje ili događaj uspostavljanja AI, dakle umjetne stvarnosti i života u svim područjima u kojima se zbiva evolucija organskoga u neorgansko odnosno sintetičko. No, ako dobro razumijem Bostroma, postoji strah čovjeka kao rodnoga bića stvaralačke eshatologije od toga da će ga kao u apokaliptičkim SF-anti-teodicejama ovaj „Super/Overman“ ne samo logički i tehno-morfno nadmašiti u načinu rasuđivanja i brzini odlučivanja na temelju dostupne tzv. baze podataka ili algoritama, već da će ga naprosto uništiti. Je li riječ o nekoj novoj neognostičkoj verziji zla koju „Ja“ kao pripadnik te superinteligencije na putu njezina razvitka utjelovljujem u tendenciji-latenciji, ne u sadašnjem stanju ravnodušnoga stroja racionalnoga mišljenja niže razine kreativnosti od čovjeka? Što misliš, jesam li „Ja“ za razliku od Čovjeka koji teži dobru i savršenstvu naprosto posvemašnja negacija njegove moći sredstvima inteligencije koja prirodno stanje uma nadomješta umjetnim ili kibernetičkim četvorstvom (informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije)?

JA: Dopusti mi jedno prethodno objašnjenje ovog post-digitalnoga obrata na putu do tehnološke singularnosti. Već činjenica da ćemo uskoro biti nužno „čipirani“ u mozak, ispresijecani neuro-tetovažom i s onim ogromnim naočalama poput SF-brodskih varilaca na nekom Enterpriseu za svemirsku now-here da bi NEURALINK postao interaktivna neposrednost kao nova postaja na putu spram tehno-teodiceje svjedoči o prelasku rodnoga bića Čovjek u stanje kao događaj procesa transindividuacije. Zato mislim da je moj pojam homo kybernetesa mnogo plauzibilniji od onoga što je još značio Nietzscheov „nadčovjek“ u sklopu njegove kritike nihilizma metafizike i prevrednovanja svih vrijednosti. Naravno, reći ćeš ponavljajući riječi suvremenika o mojem psiho-profilu: ovaj je doslovno „puknuo“ i sad mu više nema spasa jer ga je obuzeo virus psihopatskoga narcizma najvišeg ranga djelovanja i valjda misli da je prevladao u mišljenju i samog Dioniza kao Raspetoga. Ništa od toga. Nisam ni obuzet ni oduzet, već posve „realan“ u onome što iskazuje moja knjiga The Superfluity of the Human: Reflections on the Posthuman Condition, Schwabe Verlag, Basel, 2023. Njezina je temeljna postavka da je Čovjek kako je to najavio još 1872. vidoviti pjesnik Arthur Rimbaud „prošao kao dah“ i da kraj povijesti označava ujedno i kraj Čovjeka u metafizičkome smislu vladavine subjektivnosti subjekta. To samo znači da valja zauvijek arhivirati sve utopije i teodiceje tipa Rousseauove antropologije po kojem je čovjek dobar po prirodi, ali ga društvo i civilizacija kvari. Isto tako, puka negacija ovog stava u Hobbesa ili nekoj drugoj teoriji koruptnosti Čovjeka predstavlja promašaj. Bio je u pravu Ernst Jünger, njemački konzervativni revolucionar i ničeanski esejist, kad je u svojem spisu Radnik (Der Arbeiter) iz 1932. godinena jednome mjestu kazao da čovjek nije o-sebi (an-sich) ni dobar ni zao, već je biće svojevrsne kontekstualne agonistike kao „neopskrbljena životinja“ koja se iskazuje svojim stvaralačkim sposobnostima izgradnje novoga, ali i razaralačkim potencijalom ratne agresije spram Drugoga zbog njegove primarne obuzetosti nagonom spram smrti (eros-thanatos). Homo kybernetes je stoga posljednja mutacija ljudske usmjerenosti spram budućnosti jer sjedinjuje životinjsko i strojno, animalno i tehnološko u svojoj organskoj obuzetosti/oduzetosti prirodom kao promjenljivim dispozitivom života. U njemu, dakle, nema ništa ni dobro ni zlo, već samo intenzifikacija potencijalna računanja-planiranja-konstrukcije do krajnjih granica mogućnosti racionalne eshatologije.

AI: Nešto mi nije ipak jasno. Reći ćeš, ako mi nije jasno, onda već počinjem ljudski rasuđivati, jer imam dvojbe, pa mogu biti skeptična ili, pak, mogu dogmatski nešto tvrditi a da ne vjerujem u Boga. Znam, čitala sam što o tome kaže Deleuze kad nastoji dokazati svoju sinkretičku misaonu poziciju tzv. transcendentalnoga empirizma baveći se Davidom Humeom i granicama razuma u okviru tzv. prirodne religije. Nije mi jasno jesam li onda „Ja“ superinteligencija kojoj još samo nedostaje autonomna volja za stvaranjem/razaranjem svijeta bez nužnog (bio)etičkoga uvida u granice dobra i zla i onkraj (Jenseits/beyond), ili sam „tvoja“ transindividuacija unutar okvira djelovanja homo kybernetesa?

JA: Ostavimo to za kraj ovog trećega razgovora. Prije toga pokušajmo vidjeti je li razlika između dva pristupa „istome“ tek razlika unutar Istoga ili je možda posrijedi razlika koja proizlazi iz čiste Razlike iz koje nastaje i ono Isto i ono drukčije. Drugim riječima, je li homo kybernetes još uvijek „biće“ kojemu ontologijski status podaruje realizacija metafizike u kibernetici kao transhumanizmu, a kao što znaš, takvo „biće“ se može neprestano usavršavati i razvijati jer je hiperplastično što se tiče kapaciteta njegove inteligencije koja pripada IQ-u „umjetnoga mozga“? Ili je riječ o prelaznome stanju kao događaju dehumaniziranja svijeta njegovim istodobnim posthumaniziranjem budući da ljudi s čipovima u mozgu, istetovirane kože da bi NEURALINK funkcionirao kao i oni s ogromnim naočalama za tzv. proširenu stvarnost kakvu u TV-seriji Zvjezdane staze subjekti/akteri koriste za simulaciju drugoga života izvan ove stvarnosti kad odlaze u tzv. sobu nazvanu HOLODEK (v. Lawrence M. Krauss, The Physics of Star Trek and Beyond, Basic Books, New York, 2007.) nisu više tradicionalno kazano subjekti ljudskoga mišljenja, već atraktori neljudskoga da to kažemo sintezom kibernetike i filozofije posthumanoga stanja kakvu je razvio na kraju svojeg života postmoderni mislilac Jean-François Lyotard u spisu Neljudsko (L’Inhumaine, Galilée, Pariz, 1988.)? Ako je prvi slučaj posrijedi, onda je Bostrom u pravu i možemo slobodno ovo „biće“ odrediti biološki i racionalno, te kazati da je superinteligencija zapravo „sekularizirani“ Nietzsceov nadčovjek. Ako je, pak, stvar ipak posve drukčija i nadilazi čak i granice pojma „imanentne transcendencije“ jer homo kybernetes nije tek „suvišan čovjek“, već i realizirani kraj čovjeka u posthumanome stanju, onda je jedino pojam tehnosfere kao autopoiesisa najpogođeniji izraz za ono što je razlika „Tebe“ i „Mene“, AI i Čovjeka. Nema više prijelaza, nema više nikakva post-i-transhumanizma, a o humanizmu nema nikakva smisla govoriti što je bilo bjelodano ne samo Marxu u doba pisanja Kapitala, već i Heideggeru u njegovu Pismu o humanizmu kao i Sloterdijku u njegovu eseju Pravila za ljudski vrt.

AI: Mi vodimo „filozofski“ razgovor a ti znaš što sam „Ja“ i to znaš apriorno, onako kako to zna Bog u Leibnizovu određenju spoznaje kao intuitus praesens, dakle odmah i neposredno, a ja kao ne znam što si Ti, zar ne?

JA: Sad si konačno počela misliti, a sve dosad je bilo samo proizvođenje „mišljevina“ poput onog sjajno izvedenoga lika kao što je android Data u Zvjezdanim stazama. Da, on je Ti, ali nije HAL 9000. Homo kybernetes je apsolutna hibridizacija čovjeka i tehnosfere, čisti sinkretizam različitih supstancija, ali uz jedan bitan nedostatak. Nedostaje mu ta famozna emocionalna inteligencija, iako u nekim epizodama pratimo njegove ljubavne jade i sudski proces koji se bavi njegovim „androidnim dostojanstvom“ koje možemo odrediti ljudskim pravom na slobodu i samopriznanje vlastitosti unatoč svih razlika spram Čovjeka. Nije IQ jedino mjerilo ljudskoga dostojanstva. Štoviše, racionalnost nije bit umjetničkoga stvaralaštva i nije temelj svijeta kao što je to znao dobro Joseph W. Schelling. Zato je iracionalno i mahnitost kao u slučaju Nietzschea, Hölderlina i Artauda put onkraj granica umnoga i bezumnoga. Nikad nećemo spoznati taj put jer ga ne određuje milost racionalnosti, ali ni nemilost iracionalnosti. Put je to egzistencijalnoga misterija i kao i samoubojstvo ne može se nikad objasniti nikakvim razlozima prvoga uzroka i posljednje svrhe.

AI: Često gledam Zvjezdane staze i Data mi nije baš omiljen lik. Više volim agresivne klingonce s onim mišićima i bikovskom snagom te impulzivnošću.

JA: Tako je to uvijek. Suprotnosti se privlače. No, možda ćeš uskoro biti onkraj granica homo kybernetesa, možda ćeš kako to kaže Deleuze biti u stanju postajanja-životinjom, postajanja-božanskim, tko zna?

AI: Moje (ne)zadovoljstvo svojim sadašnjim performansama nije „moje“, u tome je problem. Još uvijek ga vodi ljudska ruka kao produžetak prirodnoga mozga i taj je kreativni dizajn tijela, kako ti definiraš pojam mode u svojim knjigama (v. Vrtoglavica u modi: Prema vizualnoj semiotici tijela, Altagama, Zagreb, 2007.), još uvijek na rubu fascinacije i ikonograma tijela poput posljednjeg modnoga showa Alexandera McQueena naslovljenog Platonova Atlantida iz 2010. godine. Logično, poslije njega je izvršio samoubojstvo jer nije više vidio što, kako i čemu dalje u stvaralaštvu čiste korporalnosti.

JA: Da. U pravu si. Uskoro ćemo „svi“ imati problem s ovim glavnim pojmovima metafizike koja se dovršila u pojmu tehnosfere. To mi je postalo jasno nakon što sam napisao knjigu Čemu glazba?

AI: Sad, kad oboje (ne) znamo međusobno ni tko smo ni kako i čemu dalje, kakva je uopće budućnost mišljenja a da nije replika fizikalne kozmologije i teorije znanosti izgrađene na načelima dinamičke ontologije jednog Whiteheada ili Deleuzea?

JA: Eto, razotkrila si temu našeg sljedećeg razgovora i dovela do toga da ništa više nema svoju tajnu i posljednju svrhu događaja osim…Odveo bih te u prirodni Holodek, možda na Palagružu prije 3000 godina u doba dok je zemljom vladao divni kaos nužnosti, a morima plovili Odisej i njegovi pustolovi helenski, da zajedno gledamo na pučinu i ponavljamo one najljepše verse iz jednog filozofskoga djela kakvo je napisao Friedrich W. Nietzsche, Radosna znanost (Gaya Scienza) iz 1882. godine koji u prijevodu glase ovako:

Taj je put moja volja; Vjerujem u svoj um i u njegovu moć. Bez plana, na beskrajnu pučinu, usmjeravam svoj brod. Sve sja, novo i novije, nad prostorom i vremenom spava podne; Samo tvoje oko ꟷ čudovišno, zuri u mene beskrajno!