Žarko Paić

1.

Zamisli da između tebe i mene postoji zid koji se ne vidi prostim okom. Njegove su plohe, horizontale i vertikale, njegova anti-monokromnost, ono što, doduše, podsjeća na temeljne geometrijske figure kvadrata kao iz Maljevičeva suprematizma koji predstavlja bit umjetničke povijesne avangarde i mnogo više od toga. Zamisli da je između nas koji se nalazimo na zemlji i neba u izvanmetafizičkome smislu prostor koji ispunjavaju bijele rupe. Kao što je poznato, to je uglavnom hipotetička kozmologijska „velika priča“ o anti-crnim rupama u svemiru. Navodno, ako iz crnih rupa nikakva materija ni energija više ne može izaći van, pretpostavlja se da u bijele rupe ništa ne može ući. Sve se odbija kao lopta od zida. No, ima još nešto zašto zid nije puka metafora za ono što ovdje želim otvoriti kao problem suvremenoga mišljenja.

Što?

2.

Zid je uvjet mogućnosti postojanja metafizike i temeljni pojam ljudskoga ranga dosezanja Omega točke tehnološke singularnosti visoke civilizacije kojoj teži ponajprije Zapad, a potom i sve druge kulture na svijetu. Bez zidova nema mogućnosti podizanja kuće kao skloništa i obitavališta na zemlji. Bez umijeća zidanja u doslovnome i prenesenome značenju čitav bi svijet bio prazna ploča za ravnozemljaške derneke i njihova sijela u čast totema i tabua čistog ništavila. Zidati zidove znači biti u prostoru-i-vremenu posvemašnjeg lutanja zemljom koji su Grci nazivali planetes. Planetarno iskustvo je nemoguće bez raspoređivanja prostora u zone i područja ograđena zidovima, bez obzira bili to dalmatinski suhozidi ili Kineski zid kao tzv. čudo svjetske civilizacije sagrađen zbog opasnosti koje su kitajskome Carstvu prijetile od Mongola i drugih nomadskih osvajača. Posve su pogrešne psiho-kulturalne prispodobe i arhetipi kako je slika zida u ljudskome mišljenju znak za svaku moguću tjeskobu, strah i duhovnu klaustrofobiju. Ne, zid označava metafizičku nužnu dvoznačnost. Zidanje nije samo zazidavanje u prostoru s najpogubnijim posljedicama za zatočenike i one koji su osuđeni na smrt kaznom koja uvijek izaziva čudovišan osjećaj nespokojstva.

Ne, zid je dvoznačnost egzistencijalne otvorenosti/zatvorenosti čovjeka jer se podiže protiv nečega kao izvanjske prijetnje slobodi i pravu na samoću i intimu pojedinca, ali i kao način komunikacije s Drugime polazeći od neizbježne ljudske „sudbine“ koju je filozofijski ponajbolje konceptualno orisao Gottfried W. Leibniz pojmom monade bez prozora. Nitko ne može ući u moju ili tvoju monadu, kao što iz nje ne može ni izaći. Svaki je ulazak u ovu „sakristiju duše“ nemoguć, kako to na jednom mjestu mitopoetski definira Gilles Deleuze baveći se Leibnizom u spisu Le pli (Nabor) iz 1984. godine i određuje monadologijukao paradigmatsku moć proizvođenja barokne kompozicije mišljenja uopće.

3.

Židovi u Jeruzalemu mole se pred Zidom plača. Taj simbolički zid svekolike tragedije ne znači utapanje u bolećivome pesimizmu do kraja svijeta, već spomen na užas i prokletstvo povijesnoga usuda jednog naroda koji je sve svoje mesijansko-eshatologijske pojmove izgradio u lutanju pustinjom i u gradnji zidova zaštite i slobode. No, zid nije ništa unaprijed i zauvijek određeno, jer ga se svagda valja shvatiti samo iz određenoga konteksta i može dobiti mnoštvo značenja, ovisno o promjeni označitelja od religije i kulture do politike i društva. Zidovi su, dakle, stvar konsenzualne agonistike jer su i citadele i tornjevi, i kule i dvorci, i neboderi i svemirske letjelice uvijek izgrađeni tako da je forma prostornoga razdjeljivanja ona koja odgovara na pitanje o smislu ili svrsi nekog stanja ili događaja. Svi su dosadašnji zidovi, imaginarni i stvarni, uključujući i onaj Sartreov iz najbolje zbirke njegovih pripovijesti koji su na istoj razini kao i roman-ideja Mučnina, samo metafizičke granice između jezika i slike mišljenja. Zid je prispodoba razlike, granice, razdvajanja i ujedno spajanja, sinteze, jedinstva jer bez posredovanja dvojstva ni ono Jedno ne može biti mjerodavnim počelom i začetkom logike i povijesti.

Samo jedan ZID to više nije i zato ga nije moguće ni zamisliti drukčije negoli slikom mišljenja hipotetičkih bijelih rupa u svemiru. To je zid-nad-zidovima jer s njegovim nastankom i realizacijom u prostoru-vremenu sve prethodno što je imalo značajke postojanosti bitka i trajanja vremena (od Parmenida do Bergsona) postaje zauvijek zamrznuto i zastarjelo poput industrijskih monstruoznih postrojenja izvan Grada koje prekriva mahovina i pijesak kao iz melankoličnih poetsko-proznih zapisa njemačkoga književnika W. G. Sebalda Saturnovi prstenovi. Zid koji sve dosadašnje zidove neutralizira i suspendira jest hiperrealni zid kao postojanje trećega poretka kibernetike u pojmu tehnosfere. Ništa mu se ne može suprotstaviti jer je u ideji i zbilji više od Nietzscheova „nadčovjeka“ kao i homo kybernetesa. To više samo znači da nadilazi sve već viđeno jer je čista kvantifikacija-vizualizacija (broj-kao-slika) izjednačenja mišljenja i bitka, tradicionalno govoreći jezikom ontologije kao metafizike. Zato u mojim „filozofijskim istraživanjima“ nema više nikakvih „povrataka“ iskonu i bilo kojoj napasti rekonstrukcije već opstojećih misaonih orijentacija u prošlosti od hegelijanstva do marksizma, od fenomenologije do psihoanalize, od hermeneutike do semiotike, od neurokognitivizma do digitalnoga konstruktivizma. Zid kojim se tehnosfera ograđuje od svih postojećih pseudo-i-kvazi „ontologija realizma“ jest njezina apsolutna MOĆ bivanja/postajanja „novim“ mišljenjem koje računa-planira-konstruira stanja kao događaje zahvaljujući svezi kozmologije i informatike koje nadomještaju sve dosadašnje spekulativne „velike priče“ o bitku, biću i biti čovjeka.

Ovo mišljenje zahtijeva rušenje svih metafizičkih „zidova“ između mene i tebe, zemlje i neba, jer su posve nepotrebni i nalikuju samo uzvišenome groblju strašila i čudovišnih ljepota prošlosti koju oplakujemo i divimo joj se samo zato što dobro znamo da je zauvijek iščezla u ireverzibilnosti mrtvoga vremena.

Naš je put u interplanetarni nihilizam odavno zacrtan, ali gotovo ga nitko više ne misli onako kako se pojavljuje u svojoj tehnološkoj singularnosti poput fluidnoga zida na kojem se zaustavljaju svi pokušaji osmišljavanja kaosa s kojim okončava i ovaj dvadeseti fragment uz prigodne stihove velikog slovenskoga avangardističkog pjesnika Francija Zagoričnika iz njegove refleksivne poeme Ahimsagita posvećene genijalnoj poetesi Mariji Čudini.

Zid se drobi među prstima.

Pobjegli su opasni gušteri.

Sve je isušeno i čisto.