Žarko Paić

1.

Došla je voda do grla kad europska prva dama totalne tehnokracije i političke ograničenosti na ono što je još 1970ih Henry Kissinger cinično uzvratio nekom novinaru na pitanje što misli o ondašnjoj Europskoj zajednici: „Hm, ovo: kad god nazovem onaj Bruxelles, uvijek mi se javlja druga tajnica.“ ꟷ u svojem „oštrome“ odgovoru Donaldu Trumpu na uvođenje radikalnih carina od 20 % za uvoz proizvoda iz EU u SAD mora govoriti „kompleksno“. Naime, Ursula von de Leyen kaže da je gotovo nemoguće savladati u globalnoj borbi na niz područja s Kinom, Rusijom, a sada i SAD-om dva temeljna pojma suvremene teorije znanosti. To su usput i temeljna dva pojma uz treći, kontingenciju, mojeg pojma tehnosfere kao „biti“ našeg „nejunačkoga vremena“ ꟷ kaos i složenost (kompleksnost). Zar ovaj diskurs prve dame EU-tehnokratizma nije zoran dokaz posvemašnje vladavine nereda i neodređenosti ne samo u tzv. svijetu znanosti i empirijske zbilje određene pojmovima ekonomije, politike i kulture, već i u tzv. svijetu kozmičko-prirodnih međuovisnosti koje duboko ulaze i u fenomene globalnoga zagrijavanja Zemlje, ekološku neravnotežu, demografski rast i porast svjetske populacije koja nužno mora postati raskorijenjenom i bezavičajnom masom ljudi osuđenih na ono što Cioran tvrdi navodeći drevnu tibetsku mudrost o domovini kao logoravanju u pustinji. Što je, dakle, taj pojam složenosti ili kompleksnosti koji obično dolazi u paru s kaosom?

          Godine 1979. Ilya Prigogine i Isabelle Stengers objavili su francuski bestseler La Nouvelle Alliance. Métamorphose de la science (Gallimard), uglavnom o filozofiji i povijesti fizike. Belgijski teorijski fizičar i kemičar Prigogine dobio je Nobelovu nagradu za kemiju dvije godine ranije, a Stengers je još uvijek radila na svojoj doktorskoj tezi iz filozofije znanosti pod njegovim mentorstvom. Ova knjiga, prevedena na engleski 1984. kao Order out of Chaos: Man’s New Dialogue with Nature, (Bantam Books, London) gust je i složen tekst i uključuje rigorozna tehnička dostignuća. Fokusirajući se i na dinamiku i na termodinamiku, autori predlažu veliku priču o povijesnoj evoluciji europske fizike ꟷ od Newtonovih djela do pojave relativnosti i kvantne mehanike. Oni također opisuju nedavni razvoj termodinamike, inzistirajući na radu koji je proveden u Prigogineovoj grupi na Sveučilištu u Bruxellesu. Konkretno, autori termodinamici izvan ravnoteže pripisuju vrlo opsežnu moć tumačenja.

Za njih se termodinamika može koristiti izvan svoga fizičkoga konteksta razrade i može biti od velike pomoći u tumačenju i modeliranju velikog raspona ekoloških, ekonomskih, društvenih pa čak i psiholoških fenomena. O tome sam pisao još 2009. u knjizi Zaokret (Litteris, Zagreb) baveći se različitim teorijskim pristupima globalizaciji u ekonomiji, sociologiji, politologiji i filozofiji. Već je tada bilo jasno onima koji su imali oko da vide što se to dešava u odnosu između mišljenja i stvarnosti s obzirom na poznanstvljenje i apsolutno tehnologiziranje života kako se uistinu radi o promjeni moderne/postmoderne paradigme u znanostima, te kako ta promjena gotovo „usudno“, ali s mjerom entropije i udjelom kontingencije, utječe na sve procese u našem globalno-planetarnome okviru ljudskoga i neljudskoga djelovanja. Usput, Isabelle Stengers napisala je nakon toga odličnu knjigu iz suvremene filozofije posvećene mišljenju filozofa znanosti Alfreda N. Whiteheada: Thinking with Whitehead: A Free and Wild Creation of Concepts (2002.) u kojoj razvija važne pojmove suvremene teorije znanosti i na temelju filozofijskih pojmova Gillesa Deleuzea i Michela Foucaulta. Napisala je, također, i zanimljive studije o znanosti i politici u doba katastrofičnih vremena. Na nekoliko mjesta moje knjige Suvišan čovjek: Refleksije (Matica hrvatska, 2021, prir. Damir Barbarić), naveo sam njezin kritički prilog o odnosu između nove „globalne gluposti“ koja progresivno razvija svoje ubilačke potencijale i to, krajnje paradoksalno, u doba kad tehnoznanosti proizvode svijet iz logike umjetne inteligencije i TV-serije Black Mirror.

2.

Evo, još malo enciklopedijske „učenosti“ oko pojma složenosti. Vidjet ćemo, međutim, da je ovdje nešto fatalno. Ne možemo razumjeti zašto u 21. stoljeću svi sustavi nužno postaju složenima ako se u konceptualnu igru ne uvede i onaj drugi pojam, koji je inače i naslov za ovaj blog: kaos. Nama složenosti bez „novoga nereda“. Problem je ipak zašto unatoč svih kriterija raspada cjelovitosti i obuhvatnosti tzv. svijeta, još uvijek ovaj svijet takav-kakav-jest funkcionira i odvija se gotovo bez većih ili velikih potresa i totalnoga katastrofizma? Zašto globalna ekonomija i politika, koje postaju sve više složenijim i kaotičnim, djeluju kao drukčije uređeni „sustav potreba“ u stanju posvemašnje „metastabilne ravnoteže“ i bez vodećega označitelja liberalne demokracije koju očito nadomješta svenazočni pojam autokracije i autoritarnosti kao „mekoga totalitarizma“ za doba koje nazivamo globalnim „izvanrednim stanjem“ i planetarnim „društvom kontrole“ koje je posredovano logikom tehnosfere i spektakla?   

Prigogine je, naime, vjerovao da prije njega nije bilo “usmjeravanja vremena, niti razlike između prošlosti i budućnosti”, jer čak ni kvantna mehanika, u obliku determinističke valne jednadžbe Erwina Schrödingera, to nije mogla učiniti (bez pozivanja na kolaps valne funkcije). Prigogine je stoga u fiziku uveo ono što je nazvao “trećim vremenom” ꟷ vrijeme kao ireverzibilnost. Vidio je neravnotežne, disipativne sustave daleko od ravnoteže, kao novi izvor reda koji sustavu daje loše definirane “nove prostorno-vremenske osobine”. 1950-ih i 1960-ih, američki meteorolog Edward Lorenz otkrio je da male pogreške zaokruživanja u njegovim računalnim podacima (koji imaju ograničen broj značajnih brojki) dovode do velikih nelinearnih nestabilnosti koje se eksponencijalno šire u vremenu i onemogućuju dugoročno predviđanje. Ovo je poznati efekt “Krila leptira u Pekingu” otkriven u vremenskim predviđanjima. Lorenzov rad doveo je do matematičke teorije determinističkoga kaosa, središnje komponente moderne teorije složenosti. Lorenz je otkrio da deterministički i linearni dinamički zakoni ne mogu objasniti nelinearne procese koje je vidio u vremenskim podacima. To je učinilo neophodnom nelinearnu teoriju.

Teorija kaosa proučava sustave koji su vrlo osjetljivi na početne uvjete. Važno je naglasiti da u teoriji kaosa nema ničeg slučajnoga ili neodređenog. Ne uključuje kvantnu neodređenost, koja je osnova za ontologijsku slučajnost. Iako pokazuje ponašanja koja nalikuju nekim pojavama u stvarnome svijetu, to su metafore za ponašanja, a ne fizička objašnjenja. Kaos ne treba brkati s nepredvidljivošću, kao što determinizam ne treba brkati s predvidljivošću. Temeljna važnost teorije kaosa je njezina primjena na sustave koji su izuzetno osjetljivi na početne uvjete. Kaotični sustavi su deterministički, ali nisu predvidljivi. Njihova nepredvidivost ne znači da su slučajni ili nedeterministički, kao što su mnogi filozofi i nekoliko znanstvenika koji ne vole kvantnu mehaniku pogrešno vjerovali (npr. Ilya Prigogine). Čini se da neki filozofi vjeruju da teorija kaosa može pružiti svu potrebnu slučajnost kako bi se spriječilo da slobodna volja bude deterministička (npr. Daniel Dennett). Neki misle da nelinearno kaotično ponašanje opovrgava determinizam Laplaceova superinteligentnog demona. Laplace je vjerojatno znao da su informacije koje zahtijeva demon nedostupne. Isaac Newton je svakako znao i to da njegova promatranja ne mogu potvrditi njegovu teoriju do proizvoljne točnosti potrebne za dokazivanje savršenoga determinizma.

3.

Složenost ili kompleksnost je, dakle, ponajprije ontologijska odrednica stanja u dinamičkim okvirima teorija koje ne nastoje više objasniti ono što je Leibniz nazivao prestabiliranom harmonijom svemira kojim upravlja Bog kao savršeni urar što podešava satove kozmičko-prirodnoga bioritma svih bića s vrhuncem u čovjeku: Cum Deus calculat et cogitationem exercet, fit mundus!

No, to istodobno ne znači da bi pojam vrhovnoga stvaratelja ili božanskoga uzročnika svekolikoga zbivanja valjalo odstraniti iz ove konceptualne igre jer je nepotreban za čin stvaranja svijeta, kako je to mislio rani Stephen Hawking. Kasni se vodeći teorijski fizičar u visokim godinama pred smrt, kako to obično biva, preplašio pakla, što bi rekao Markiz de Rollebon, o kojem glavni lik Sartreova romana-ideja Antoine de Roquentin piše apokrifni životopis, pa je povukao ovo svoje bezbožništvo i na njegovo mjesto postavio tzv. skepticizam. A spoznajno dvojbeništvo je uvijek „luk i voda“ između dogmatizma vjere i prosvjetljenja znanja/znanosti. U svakome slučaju, na mjesto reda i savršenstva ove apriorno postavljene „harmoniae celestis“ dolazi nered, složenost i slučaj. Sve je neodređeno i sve je ujedno nemoguće predvidjeti osim prvoga uzroka i posljednje svrhe ovog anti-Timeja, ovog anti-platonovskoga teorema koji glasi: kao što je svijet stvoren „Velikim Praskom“ tako će i okončati „Velikim usisavanjem“ ili implozijom. No, u međuvremenu, kako stvari idu svojem kraju i u kozmologijskome, a ne tek antropocenskome ili antropocentričnome smislu, na djelu je sve usuprot velikoj metafizičkoj ideji dobra od Platona do Hegela kao vladavini sustava i apsoluta nad fragmentom i relativnim veličinama.

          Doba složenosti ili kompleksnosti jest vrijeme koje u svojoj reduktibilnosti sve svodi na zajednički nazivnik tehnosfere spram koje su sve druge „sfere“ u mišljenju i stvarnosti drugorazredni koncepti i ne mogu se održati jer su propadljivi i krajnje nestabilni.

Samo tehnosfera jest „novi“ apsolut u svojem računanju-planiranju-konstrukciji, u svojim novim trijadama i četvorstvima „biti“ kibernetike jer sve što je dosad bilo razdvojeno i raskomadano iznova sklapa i sjedinjuje polazeći ne više od fizike „prestabilirane harmonije“. Umjesto toga, njezina je paradigmatska moć u tome što počiva na Ničemu; na „platformama od struna“; na onome što je nematerijalno i otuda označava čisti platonizam „trećega poretka kibernetike“ koji pretpostavlja vladavinu složenosti, kaosa i slučaja. Je li onda tehnosfera samo zrcalna slika ovog novoga nereda i entropije? Ne, to bi bilo krajnje mimetički zastarjelo i ništa drugo negoli staro vino u novim bocama.

Tehnosfera jest i nije dokaz o postojanju i nepostojanju Boga kao prvoga uzroka i posljednje svrhe svemira, bitka, bića i biti čovjeka, jer je onkraj svega što pripada realizaciji metafizike u ideji neljudskoga „umjetnoga uma“ koji misli neovisno od volje čovjeka i drukčije od cjelokupne tradicije znanosti i filozofije.

Tehnosfera je složenost kaosa u slučaju koji je istodobno onkraj nužnosti i slučaja, onkraj svega što možemo misliti u kategorijama bitka i mišljenja, apsoluta kao sinteze noesisa i noeme.

Kad nastupi doba složenosti, kaosa i slučaja to je početak za mišljenje koje nema više pred sobom jednom stvoreni svijet kojeg onda filozofija, umjetnost i znanosti više ili manje, bolje ili lošije opisuju, prikazuju i predstavljaju. Umjesto tog pasivnoga oblika duhovne insuficijencije „Knjige božanske prirode“, susrećemo se s činom radikalne promjene paradigme. Početak jedne ere kreacionizma tehnološke singularnosti zbiva se u krhotinama svekolike svjetske gluposti i mahnitosti, permanentnoga rata-i-mira, apokaliptičke uznevjerenosti i totalne kvantifikacije i vizualizacije života od njegove prednatalne faze do transhumane faze „zvjezdanoga djeteta“ koji se smije svemu ovome što se zbivalo prije i događa se sada, jer ono nadolazeće ionako je neodredljivo područje u kojem vladaju čiste kontingencije. Zbog toga je bolje ne znati što će iz svega toga nastati negoli pod svaku cijenu hiniti apsolutno znanje jednog dosadnoga Aristotelova „nepokretnoga pokretača“ koji sam sebi u beskonačnoj vječnosti govori ono isto i uvijek različito: ja sam onaj koji nisam što jesam i jesam onaj koji je bio, jest i bit će uvijek isto i ništa drugo negoli to što jest.