Žarko Paić

     Koliko samo nemuštih alternativa kapitalizmu postoji već gotovo cijelo stoljeće, od Frankfurtske kritičke teorije, francuskoga neomarksizma s Althusserom kao teorijskim guruom antihumanizma, Badiouovim „dijalektičkim materijalizmom“, neolakanovskim ljevičarstvom Žižeka i njegovih sljedbenika, utopizmima svih vrsta i neprestanim otkrivanjem tople vode kako je Marx „nikad aktualniji“ za naše doba, pa na ovim prostorima već niz godina teorijska ljevica ne radi ništa drugo negoli ispisuje apologije pojmu praxisa, kritike i revolucije. Od svega toga u tzv. zbilji ne samo da nema ništa, već je u vladavini trijade neoliberalizma-populizma-fundamentalizma svaki oblik društvenoga otpora sveden na puku „kulturalnu subverziju“ i festival otpora koji podupire korporativni kapitalizam kao svoj „brand“ šoka i provokacije u društvu spektakla.  Nakon Sutlićeve knjige iz 1974. godine Praksa rada kao znanstvena povijest i njegove urgentno-radikalne kritike svijeta rada svi tzv. revolucionarni marksisti u svojim refleksijama izgubljeni su u zastarjelome vremenu  i prostoru realizirane povijesti metafizike.

      Deset godina nakon Heideggerova epohalnog priloga ‘Kraj filozofije i zadaća mišljenja’, Sutlić je zatvorio prostor za sve pseudo-sinteze Marxa i suvremenosti i otvorio mogućnost drukčijeg mišljenja koje se tek u slutnjama probijalo izvan okvira kraja metafizike. Bila je to posljednja velika filozofijska knjiga s Heideggerovim tragom koja je problematizirala bit novoga mišljenja i nemogućnost političkoga djelovanja na zasadama starih i nemuštih pojmova klasne borbe, aktivizma, dijalektike i revolucije. Ovaj tekst predstavja nužno podsjećanje na ono što sam u svojim brojnim knjigama o porazu mišljenja „revolucije“, a izričito u knjizi Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017., zapečatio kad sam najavio kako mišljenje tehnosfere kao realizirane kibernetikesve takve alternative kapitalizmu čini nevjerodostojnima i još k tome već viđenim iluzornim i naivnim utopizmima. A problem je u tome što svaka utopija postaje distopija, kao što je svaka revolucija završila u kontrarevoluciji.

       Zašto? Ne nipošto zato što je riječ o pokvarenosti „ljudske prirode“ koja teži da slobodu čovjeka suspregne u „dobrovoljno ropstvo“ kapitalu, već zato što je logika suvremenoga kapitalizma izvan njegove „biti“. To samo znači da tehnosfera kao „bit“ informacijsko-kognitivnoga kapitalizma nadilazi ono što su Marx, kao i Lenjin na njegovu tragu, nazivali „dječjim bolestima“ ljevice od blankizma do menjševizma, ali isto tako i od totalitarizma do autokratskih skretanja lenjinizma-staljinizma. Još jednom. Moć tehnosfere nije nikakva društvena i politička moć Kapitala u njegovu ekonomsko-kulturalnome modusu djelovanja kroz ideologiju neoliberalne aksiomatike, kako bi to kazali Deleuze i Guattari u Tisuću platoa. Naprotiv, Moć postaje neljudskoga karaktera, postaje ono što kroz društva kontrole djeluje kao kafkijanski proces i preobrazba univerzalne tehno-strukture koja osvaja svijet i od njega stvara disciplinarnu matricu za vladanje kao upravljaštvo, (fr. gouvernementalité), kako to u svojim studijima o biopolitici i neoliberalizmu tvrdi Michel Foucault.

         Kad se to događa zaslugom tehnoznanstvenoga obrata u biti kibernetike, tada čovjek više nije subjekt „revolucije“, a  „rad više nije supstancija informacijsko-kognitivnoga kapitalizma. Umjesto Sutlićeva svijeta rada kao realiziranoga nihilizma globalno-planetarnoga kapitalizma na djelu je vladavina novoga apsoluta onkraj povijesti, čija je bit u tehnološkoj singularnosti. Tehnosfera postaje imanentna transcendencija samoga života kojim upravlja umjetna inteligencija koja nadilazi razlike tzv. materijalnoga i nematerijalnog ili intelektualnog rada. Političke borbe sindikata protiv kapitala od 1990ih su zanemarive jer je kapitalizam u potpunosti preselio svoje djelovanje u šmitovski Groβraum, a rad se dematerijalizirao i iznova industrijalizirao u prostorima kojima ne vlada suverenost tradicionalne nacionalne države, već eksteritorijalnost transnacionalnih korporacija.

          I baš zato što je država u doba postimperijalne suverenosti sluga društvima spektakla i kontrole, a to nije obnova građanskoga društva već kraj društvenosti kao takve i vladavina univerzalnoga globalno-planetarnoga „otuđenja“, svaka je politička borba koja teži slomiti Kapital destrukcijom nacionalne države zapravo nemušta i jadna ne-alternativa ovome tzv. svjetskome poretku. Kad se pojavio, nisam Pickettijev Kapital u 21. stoljeću smatrao baš nikakvom socijal-reformatorskom alternativom kapitalizmu kao ni bilo koje „aktivističke“ strategije mikro-makro-otpora u tom smjeru iz jednostavnog razloga što je tzv. politička ekonomija info-kognitivnoga kapitalizma apsolutno passé u svim svojim dosezima i pojmovno-kategorijalnim izvodima. Ova tzv. pozitivna znanost deskripcije i analize događanja, kojim se kapitalizam odvija u procesu kojim trojni obrazac robe-novca-kapitala postaje „zakon“ metamorfoze apstraktno-konkretnoga rada u situaciji kad u 21. stoljeću tehnoznanosti stvaraju uvjete za autopoietičku strukturu kojim se umjetni život pretvara u korporativno znanje bez subjekta, nema više svoje „revolucionarno“ značenje promjene otuđenoga svijeta rada i njegova relikta građanskoga društva. Kategorija rada kao izvora vrijednosti je destruirana iznutra, a kategorija kapitala se neprestano dekonstruira tako što se seli iz jedne u drugu sferu.

       Granice kapitalizma ne mogu se srušiti političkim nasiljem protiv Države, jer je ona fikcija i sablast zastarjelog koncepta teritorijalne suverenosti. Ono što će se urušiti u svojoj entropiji i kaosu kao metastabilnoj ravnoteži kapitalizma i tehnosfere jest sam globalno-planetarni društveni poredak zasnovan na višku vrijednosti i profitu onog trenutka kad sustav i svijet života postanu u potpunosti dematerijalizirani. Kapitalizam nema „budućnost“ samo zato što je kraj povijesti u znaku posvemašnje vladavine tehnosfere koja nužno preobražava ono živo u ono umjetno i stoga je jedina preostala „revolucija“ u dosezanju beskonačne brzine realizacije tehnološke singularnosti s kojom prestaje svaki dualizam mišljenja i bitka, forme i sadržaja, rada i kapitala.   

        Borci protiv tehnosfere u liku ChatGPT-a nalikuju prvim sindikalnim ludistima s „pajserima“ koji su razbijali strojeve u zlatno doba protoindustrijske revolucije poput ikonoklastične radničke klase kojoj oduzimaju kruh bezdušne sluge kapitalo-mehanosfere. Kritičari tehno-kapitalizma nostalgično se vraćaju eko-fundamentalističkim pastoralama protiv rastuće eksploatacije prirode. Inače, za pouku, njihove prethodnike u 19. stoljeću Marx je bezobzirno ironizirao kao avangardu feudalnoga socijalizma. Sve je to jadno i žalosno. Ako sam za takve pseudo-utopije možda prije stanovitog prohujaloga vremena imao neke „samilosti“, sada definitivno nemam! Antropocen i njegovi kritičari kapitalizma nisu dostojni bilo kakve tzv. radikalne kritike. Problem je mnogo složeniji od bilo kakve „kritike svega opstojećega“, te rane Marxove postavke, koja danas nije ni po čemu „aktualna“, jer je ono što je opstojeće čista virtualna aktualizacija nužnosti apokaliptičkoga događaja kao singularne kontingencije svijeta kojim vladaju autokratsko-postotalitarni sustavi politike zatiranja Drugoga. Kapitalizam je kao autokratsko-postotalitarno upravljavštvo svijetom sinteza proizvodnje-potrošnje tehnosfere u formi umjetne inteligencije koja autopoietički uspostavlja Moć nad svime što jest kroz militarizam i društvo spektakla. Biti-protiv ovog „svijeta“ ne znači snatriti o ne-moći kao alternativi, o utopiji koja ni u SF-u više nema danas opravdanje. Biti-protiv ovog „svijeta“ znači misliti njegove fundamentalne sklopove s novim pojmovima koji nadilaze nemušto razmetanje alternativama kapitalizmu. Da, kapitalizam će se srušiti sam od sebe onog trenutka kad ničeanski rečeno pustinja u svojem rastu proguta samu sebe i postane implozija ljudskog-suviše-ljudskoga s onu stranu ovog mahnitoga nihilizma proizvodnje-radi-proizvodnje i potrošnje-radi-potrošnje samoga života.

      A komunizam? Za to više nema ni vremena ni prostora, a ni ljudi. Tesla je htio besplatni Internet za sve na svijetu, da to tako kažemo anticipativno, iz elementarne suosjećajnosti i želje za jednakošću i pravednošću svijeta. To je tako jednostavno i moguće, ali nije stvarno i nužno sve dok postoje države i tržište i sve dok je temeljni pokretač kapitalizma ljudska želja za prisvajanjem Drugoga u formi robe-stvari-objekta. Tehnosfera nadilazi sve dosad viđeno i jedino je preostalo sredstvo-svrha ove totalne entropije kao uvjeta mogućnosti Novoga. Kako je ono pjevao Hölderlin u elegiji Patmos?

       Gdje prebiva opasnost, raste i ono spasonosno.