Žarko Paić

1.

Transparencija je pojam, slogan, koji dominira javnim diskursom o korupciji i slobodi informiranja. Smatra se ključnim za demokraciju, ali dotiče naše političke i ekonomske živote, kao i naše privatne živote. Svatko može dobiti informacije o bilo čemu. Sve – i svi – postali su transparentni: razotkriveni od strane aparata koji provode neku vrstu kolektivne kontrole nad postkapitalističkim svijetom. Ipak, transparentnost ima mračnu stranu koja je, ironično, povezana s nedostatkom tajanstvenosti, sjene i nijansi. Iza prividne dostupnosti znanja krije se nestanak privatnosti, homogenizacija i urušavanje povjerenja. Strepnja da se prikupi sve više informacija ne mora nužno proizvesti više znanja ili vjere. Tehnologija stvara iluziju potpune zatvorenosti i stalnog praćenja informacija, ali ono što nam nedostaje je adekvatna interpretacija informacija.

U svojem djelu/manifestu The Transparency Society (Mathes & Seitz, Berlin, 2025.) njemački filozof korejskoga podrijetla Byung-Chul Han osuđuje transparentnost kao lažni ideal, kao najpogubniju od naših suvremenih mitologija. Inače, ovu riječ možemo prevesti kao prozirnost/providnost i pronalazimo je u prijevodu tekstova Jeana Baudrillarda kao Prozirnost zla (La transparence du Mal, Galilée, Pariz, 1990.). Ondje teorijski „guru“ postmodernizma na svoj upečatljiv način apodiktički, bez nepotrebnih gomila referenci kao akademske iskaznice za nemisaonost, tvrdi da je zlo u svojoj „transparenciji“ rezultat vladavine trećega poretka simulakruma u kojem više nema nikakve distancije između subjekta i objekta, uzroka i učinka, ideje i zbilje. Naravno, metafizika je realizirana u kibernetici i ono što je posljedica ovog čina od povijesno-epohalne važnosti najvišeg dosega uopće svodi se na golo nasilje samoga života koji je postao brutalno i banalno izvršenje pseudo-sinteze volje za moć.

2.

Za razliku od Byung-Chul Hana, moje su postavke sve drugo a ne „antropologijske“ i ne vidim nikakvu soluciju u tzv. pravome čitanju ili interpretaciji informacija. Zašto? Zato što su informacije ono što u pojmu tehnosfere postaje mnogo više od tzv. neutralnoga podatka koji dolazi-u-svijet i pravi šum u informacijskome krugu od pošiljatelja do korisnika informacije. Informacija je transformacija ne samo tzv. krajnjega korisnika kao pukoga objekta primanja poruke, već i čitavog sustava života koji se tradicionalno s pomoću jezika i zatvorenoga sustava Knjige kao izvora svekolika znanja kulture i civilizacije zasnivao na vjeri u Um, bez obzira što je vjera određivala društvene uvjete egzistencije kroz institucionalno uspostavljanje nevidljive i vidljive Moći pripadništva čvrsto ustrojenoj zajednici. Transparencija društva više ne počiva na logici jezika i moći Knjige. Umjesto toga, na djelu je vizualizacija svijeta s pomoću pojmovno-kategorijalne Moći tehnosfere: računanja-planiranja-konstrukcije.

Svaka informacija je samo prolom druge informacije, beskonačni niz koji izaziva u svijesti korisnika transformaciju psiho-socijalne indiferencije. Zato sam u svim svojim knjigama tzv. kritičke teorije medija i komunikacije različitih orijentacija naprosto smatrao nerelevantnim pristupom složenosti same stvari koja nadilazi pojmove „društva“ i „kulture“. (v. Žarko Paić, Vizualne komunikacije; uvod, Cvs, Zagreb, 2008.) Transparencija ne znači da je „ovdje“ i „sada“ posrijedi samo prelazak iz stare u novu formu dijaloga i diskursa medija. Kad slika u formi transparentne informacije dokida vladavinu jezika kao simboličke komunikacije, sve postaje gola pragmatika ili know-how totalne banalnosti govora i njegove vulgarizacije. Onog trenutka kad se „vidimo“ i kad „gledamo“ Drugoga u lice a on je na drugome kraju svijeta, u svemiru, u rudokopima salitre u Čileu, u ovalnome uredu onog čovjeka kojeg jedan mudri francuski senator naziva „ludim carem“, a njegova savjetnika s motornom pilom „dvorskom ludom“ koji premazan šmrkljima maloga sinčića dotičnog teslića zauvijek ostaje video-shitologijom transparentnoga društva, sve se nivelira kao gusta masa ništavila.

3.

Ništa više nema svojeg ranga ni duhovne dostojnosti. I zato je bio u pravu Baudrillard kad je zlo nazvao transparencijom. Sjetimo se jedinog pravog reality-show filma 21. stoljeća koji se može uopće smatrati „relevantnim“. To je izravni prijenos ubojstva najvećeg terorista posthistorijskoga doba, Osame bin Ladena, kad tadašnji predsjednik Barack Obama i njegova US-top-security ekipa sjedi u Ovalnome uredu i napeto iščekuje trenutak kad marinci najsofisticiranijim oružjem likvidiraju neprijatelja Br. 1 čitavog svijeta i njegovih okolica. Sada to nastavlja isto Donald Trump, jer što je drugo transparencija događaja ako ne najveći stupanj realizacije Debordova društva spektakla. U tzv. realnome vremenu, sve postaje streaming ludila-i-kaosa u globalno-planetarnoj okrutnosti i razmjeni informacija kao prijenosa transakcija dionica na Wall-Streetu i sveudilj svjetskih burzi. T

o je, dakle, TO i to je tautologijski čitava nova „povijest dosade“ koju nazivamo svjetskom ekonomijom-politikom-kulturom. Svi su portali informacijske „crne rupe“ i tehnički bezdan ove kozmičke prozirnosti onkraj dobra i zla.

Vidim, dakle, postojim kao monada bez prozora u svojoj satelitskoj interaktivnosti i samo je pitanje trenutka kad će mi se umjesto AI nakalemiti na ekran i kakav „živi virus“ ovog transparentnoga društva bez subjekta sa svojim pravom na „idiotizam“ i reklamoidnost samoga života da me podsjeti da je osamnaestome fragmentu kaosa došao kraj i da je vrijeme za već neki drugi morbidni show.