Žarko Paić

Yves Michaud suvremeni je francuski filozof, teoretičar suvremene umjetnosti, likovni kritičar, autor mnoštva knjiga iz filozofije politike, estetike i povijesti ideja. Profesor je filozofije na Sveučilištu Paris-I. Od 1989. do 1996. bio je direktor odjela za lijepe umjetnosti. Najpoznatije su mu knjige Crise de l’art contemporain(PUF), L’artiste et lesCommissaires(Jacqueline Chambon) i Changements dans la violence(Odile Jacob). Zajedno sa Jeanom Clairom, Marcom Le Botom, Alainom Besanconom i Alainom Badiouom sudjelovao je u svim intrigantnim polemikama o suvremenoj umjetnosti u Francuskoj koje su obilježile duh vremena kraja 20. stoljeća. Knjiga eseja Umjetnost u plinovitu stanju s programatskim podnaslovom O trijumfu estetike zaslužuje višestruku kritičku pozornost. Ponajprije stoga što je riječ o kompetentnoj analizi stanja vizualne umjetnosti u razdoblju moderne, postmoderne i globalizacije.

Yves Michaud pripada onoj struji u suvremenom filozofijskome promišljanju umjetnosti koja sjedinjuje stručno znanje, strast zainteresirana poklonika i stvaratelja umjetničkih događaja, poput Arthura C. Dantoa, s refleksivnošću autora sklonog nedogmatskome pristupu svim vidovima artikulacije suvremene umjetnosti. Knjiga Umjetnost u plinovitu stanju pisana je jednostavno, premda bez poklonstva bilo kakvu populističkome zahtjevu široke publike. Filozofijski esej na temu suvremene umjetnosti iziskuje povjerenje visoko obrazovane publike, s autorovom nakanom da zajedno otvaraju sklop problema koji je svima nekako bjelodan, ali kategorijalno nerasvijetljen. U Francuskoj je oboje na vrhuncu intelektualne rafiniranosti – esej i moderna vizualna umjetnost. Uostalom, čak je i stvar nacionalnog ponosa da se svaki francuski teoretičar suvremene umjetnosti nastoji samosvojno interpretativno suočiti s umjetničkim genijem i lucidnošću Marcela Duchampa. Michaud u tomu nije iznimka. Napokon, vrijednost je ove stilski besprijekorno pisane knjige lakoća kojom se autor kreće u obzorju složenih pitanja baštine avangarde i «trijumfa estetike» u naše doba. Michaudova promišljanja podudarna su s bitnim stajalištima kritičke refleksije o suvremenoj umjetnosti kao mogućnosti «novoga» otvaranja svijeta kao svetkovine i događaja, unatoč tomu što on ironično pokazuje da je to «otvaranje» vezano uz hedonizam, turizam i darvinizam globalizacije. I kad je puko sredstvo za ekstraprofitne svrhe, umjetnost može očuvati minimum autonomije, pod uvjetom da se ne podvrgava željeznoj nužnosti tržišta i cinizmu medijske estetike.

Već u uvodu naglašava se kako živimo u svijetu posvemašnjeg trijumfa estetike. Ljepota je ušla u sve pore vidljiva i nevidljiva života. Od one bezinteresne dopadljivosti iz Kantove Kritike moći suđenjataj je danas uistinu neodrediv pojam postao noćna mora življenja u visokorizičnim društvima Zapada. Lijepo se dizajnira. Ono se pojavljuje u medijski proizvedenim «ikonama» spektakla. Lijepo je ideal, vrijednost i nužnost za životni uspjeh i sreću. Od body buildinga do oblikovanja životnoga stila, očuvanja okoliša, želje za vječnom mladošću kao svojevrsnim postmodernim kultom, kako ga je sjajno opisao romanopisac i esejist Pascal Bruckner u Kradljivcima ljepote, neprestano smo suočeni sa zbiljom estetizacije svih sfera društvenoga. Michaud plastično opisuje taj fenomen u suvremenome svijetu postmoderne. Ne osvrćući se na postavke Baudrillarda, Virilija i Welscha, što začuđuje i što ne smatram nipošto opravdanim, autor u opisu povijesne situacije nakon postmoderne, koju naziva situacijom post-post, ne iznosi nikakvu novu fenomenologijsku analizu banaliziranja ljepote. Postavka o «trijumfu estetike» samo je drugi izraz za isto ono što se moglo nazrijeti u knjigama već spomenutih ključnih autora. To je ishodište za svaku   buduću raspravu o postmodernoj estetici. Michaudov je stav da se prelazak ljepote u živi događaj biotehnologijski proizvedenoga svijeta globalizacije tumači kao prelazak umjetnosti u plinovito stanje. Ona više nije umjetnost djela, fiksna, muzejski kompaktna, nego raspršena u nešto što više ne odgovara pojmu «djela».

Svjedoci smo i suvremenici doba «trijumfa estetike» u svijetu života zato što umjetnost više ne stvara «djela» na kakva smo navikli od Cézannea do početka avangardne umjetnosti. Djelo je nadomješteno instalacijama, performansima, konceptom, svakovrsnim estetskim iskustvima bez uporišta u materijalnome. Autor tu pojavu međutim  nipošto ne smatra razlogom za melankolično raspoloženje. Tom se činjenicom ne treba skandalizirati. Ali isto tako, analizirajući iscrpno aporije avangarde u doba tehnologije i medija – od Waltera Benjamina do Clementa Greenberga – postavlja se pitanje o pojmu šoka u suvremenoj umjetnosti. Kao izdanak dadaističke estetike šok ne zamjenjuje pojam uzvišenosti, nego je tek neizbježno sredstvo razračunavanja umjetničke «istine» s društvenim (malo)građanskim okružjem.

Subverzivnost avangarde kao svojevrsne kriptorevolucionarne strategije utopijske vizije svijeta završava nakon propasti studentske pobune ’68. u sveopćoj ravnodušnosti i narcizmu. Nije stoga slučajno što će posljednji uzdah avangarde u 60-im godinama 20. stoljeća biti zapravo i kraj umjetnosti «djela» te početak onog plinovitog stanja s kinetičkom umjetnošću, pop artom i svim neoavangardnim pokretima. Michaud opravdano smatra besmislenom ustrajnost kojom kritičari i nove skupine konceptualnih i performativnih umjetnika zadržavaju pojam šoka za svoj povlašteni položaj provokacije. Već je Duchampov genij naslutio prostore opčinjenosti u kojima ironija, bezdjelovnost i šok nisu potencijal «nove umjetnosti», nego rezultat nužne veze moderne umjetnosti i industrijskoga društva. U četvorstvu autora, načina ekspozicije/eksplikacije ideja i djela, publike i objekta dolazi do onog trenutka prijeloma kad se estetizacija okoline preobražava u estetsku objektnost zbilje. Sve je otada tek puka intervencija u prostoru umjetnosti kao jedinstva teorije i umjetničkoga događanja.

Michaud suptilno opisuje dva usporedna povijesna procesa koja su dovela do osamostaljenja estetičkog spram umjetničkog fenomena. Nakon Duchampove i Maljevičeve «destrukcije» ideje djela kao takvog ono je u umjetničkoj produkciji nadomješteno nizom akata čistog iskustva umjetnosti u konfiguraciji/transfiguraciji djela. Za takvo što nije nužna ni hermeneutička ni analitička filozofija umjetnosti (Hans-Georg Gadamer – Arthur C. Danto). Prelazak u «plinovito stanje» omogućeno je preobrazbom cjelokupnog svijeta modernog industrijskog društva u fenomen robno-estetskog spektakla. Videoinstalacija suvremenoga umjetnika, primjerice Nama Juna Paika, u galeriji ili, zašto ne, modnome butiku predstavlja paradigmu proizvodne mogućnosti estetskog učinka. U modernoj umjetnosti do postmoderne resemantizacije i manirističke igre s prethodnom poviješću stilova umjetnosti 20. stoljeća dvije su figure reprezentativne za taj fenomen – Marcel Duchamp i Andy Warhol.

Prva mutacija zbiva se 1910. s Papiers collés, a druga je karakteristična za kraj avangarde i početak istinske desakralizacije umjetničkoga djela u masovno medijskoj estetici 60-ih godina XX. stoljeća. Dok prva počiva na pretpostavci deziluzioniranja umjetnika kao «čarobnjaka», koji ne stvara umjetnička djela, nego proizvodi estetske objekte (ready mades), drugi proces odlikuje se nestankom aure umjetničkoga djela (Walter Benjamin). Umjetnička su «djela» multiplicirani i standardizirani objekti izvedeni iz svijeta masovnih komunikacija. Promjena je bjelodana u samome statusu muzeja. On postaje masmedijski prostor ukrštavanja perspektiva vizualnoga, virtualnoga i onog što se još može zvati realnim.

Trijumf estetike kao životnoga stila prati proces racionalizacije, standardizacije i transformacije estetskoga iskustva modernog čovjeka. Sociologijska kritika estetike Yvesa Michauda pokazuje da se krajnji rezultat nove, treće mutacije nalazi u sferi estetizirane potrošnje. Nestanak umjetničkog djela istodobno je pravi trijumf estetizirane proizvodnje novih «objekata» kao novih robnih formi u supermarketu. Iluzija gubitka uzvišenosti ili nostalgija za modernom umjetnošću «velikih djela» zamjenjuje se neprestanom inscenacijom «velikih izložbi» kao projekata na sigurno kojima gradovi kulture i spektakla Zapada s pomoću «mrtve» umjetnosti uvećavaju svoj kulturni kapital. To je predmet zaključnoga eseja o umjetnosti i globalizaciji. Zato danas više ne možemo govoriti o svijetu umjetnosti, već o svijetu kulture.  

Nemoguće je ne složiti se s pronicljivom Michaudovom kritičkom analizom. Ona zacijelo ne ulazi izravno u filozofijsku analizu statusa suvremene umjetnosti, poput radova Badioua, Merscha i Welscha. Ali jasno pokazuje implikacije susreta umjetničke avangarde početkom 20. stoljeća s političkim ideologijama bezuvjetnog napretka tehnike. Prelazak ljepote iz faze «plinovita stanja», da parafraziramo samog autora u drugome obratu, u fazu površinskog, životno-estetizirajućega stila post-post čovjeka više nije nešto čemu bi suvremeni umjetnik trebao pripomagati svojim vizijama. To je odavno realnost.

U doba obvezujućeg hedonizma, kada globalizacijski imperativi nadomještaju mukotrpan rad suvremenika za buduće naraštaje ovostranim strategijama užitka bez granica, umjetnost preuzima ulogu samorefleksivnog kritičara društvenih i kulturalnih iluzija. No usuprot konceptu repolitizacije umjetnosti, koja neizbježno slijedi kao konzekvencija Benjaminove ideje o postauratskoj umjetnosti novoga doba tehničke reprodukcije, tu se ne poseže za radikalnim nastavkom neoavangarde u doba biopolitike.

Michaud ne pripada krugu kulturalne subverzije neoimperijalnog poretka globalizacije kao ideologije. On, za razliku od Borisa Groysa kao paradigmatskog teoretičara suvremene umjetnosti, iz obzorja njezine repolitizacije ne izvodi postavku da je umjetnost tek derivat kulturnoga sektora. Nemoguće je zanijekati da provokativna «djela», «događaji» i «akcije» umjetnika od Fluxusa preko «novih divljih» do kibernetičke igre demokratske suodgovornosti za novi svjetski poredak u kolektivnim projektima umjetnika kao društvenih kritičara ne stvaraju aktualne procese nove estetizacije svijeta drugim sredstvima.

Stoga se Michaudova pozicija može tumačiti kao sociologijska kritika estetike. Pojam sociologijske kritike ne upućuje na sociologiju umjetnosti kao na jednu od primijenjenih sociologija kulture. Riječ je, naprotiv, o Michaudovu metodologijskom i spoznajno-kritičkome postupku. Moderna i postmoderna (suvremena) umjetnost zbivaju se u okružju regionalne ontologije društva. Kao što su moderna kao oznaka za društvenu transformaciju ekonomskog, političkog i kulturalnog poretka tradicionalnih društava i modernizam kao estetičko-umjetnički obrat mogući tek onda kad nastaje doba prijelaza iz predindustrijskog u industrijsko društvo masovne proizvodnje, tako je zapravo moderno društvo pretpostavka moderne umjetnosti. To će avangarda radikalno dovesti do iskaza.

U svim mjerodavnim manifestima (futurizma, suprematizma, pa čak i nadrealizma) umjetnost postaje nov način estetskog i političkog revolucioniranja zbilje. Stoga je društvo simboličko-realno tlo događanja suvremene umjetnosti. No Michaud je svjestan da se i u samoj sociologiji od postmodernoga obrata (Lyotard – Baudrillard) kasnih 70-ih godina 20. stoljeća zbiva nešto prekretno. Samo društvo raspada se na policentričan niz partikularnih kultura. Suvremeno je društvo kulturalizirani svijet spektakla umjetnosti svijeta života. Radikalan angažman stoga ne može biti jedini put koji preostaje umjetnosti i teoriji. Ako je kultura u doba globalizacije njezina nova ideologijska «nadgradnja», onda umjetnost ne može slijediti istu logiku bez gubitka autonomije i nesvodljivosti na znanstveno-tehničku bit kapitala kao supstancije-subjekta «kraja povijesti».  

Michaud je precizno opisao bitne procese te mijene od umjetničkoga djela do «trijumfa estetike» globaliziranoga svijeta bez nostalgije ili melankolije za nečim što je još istinski pogađalo «šokom ljepote» i one izvan kulturnoga pogona svijeta umjetnosti. Po tome je njegova knjiga pozitivno izlaganje fenomena estetizacije zbilje postindustrijskih društava Zapada. Za filozofijsko promišljanje suvremena je umjetnost sa svojim «djelima»/»događajima» još uvijek nepresušan izvor samoobnavljanja vlastitih izvora. Ali kao bitno neiskaziva, «e(zo)terična», nedohvatljiva i problematična u nastojanju da interaktivno zahvati sve sudionike masmedijskoga spektakla kao su-stvaratelje zbivanja ona ipak nije moguća bez popratne spekulativne djelatnosti.

Michaudova knjiga bez velikih pretenzija pouzdano i jasno ocrtava sve njezine paradokse. Mogli bismo zaključiti da u «trijumfu estetike» umjetnost nema razloga za euforično raspoloženje. Ali nema ni koristi od bilo kakva zazivanja povijesno prošlih vremena «velikih umjetničkih djela». Ovo je vrijeme postšokantne kulture užitaka u ljepoti-bez-objekta. Njezin je interes više od puke dopadljivosti za Drugoga. U posljednjem uzdahu subjekta u svijetu umreženih slika kao zrcala loše beskonačnosti ogleda se sudbina suvremene umjetnosti.