Žarko Paić

          Tko se još danas pita o smislu «života» u kulturi spektakla osim religioznih fundamentalista, biotehnologijskih navjestitelja nove utopije svijeta kao uzgojnoga parka inteligentnih stvorova programirane mašte, i, dakako, cinično-ironijskoga cirkusa Montyja Pythona? Ima li to naizgled naivno pitanje još «smisla» u ovo post-povijesno doba pomračenja iskonske duhovnosti? Čitajući spise Béle Hamvasa izlišno je govoriti o tome da vrijeme uopće može biti drukčije shvaćeno osim kao cikličko gibanje kroz povijest koja nije drugo negoli svjetsko-povijesno pomračenje uma. Hamvas je mislilac/pisac onkraj svih pravila «žanra» refleksivne i meditativne proze, religijskih i filozofijskih rasprava, enciklopedijske učenosti «stručnjaka». Hamvas je jednostavno meteorski slučaj jedinstvenoga ne-suvremenika duhovnosti 20. stoljeća upravo zato što je netko posve izvan svih struja zapadnoga kanona humanistike. U to se još jednom možemo uvjeriti na primjeru dviju knjiga objavljenih prošle godine na hrvatskome jeziku.

Zbirka eseja Kap prokletstva, u prijevodu Jadranke Damjanov, Nevena Ušumovića i Ivana Ladislava Galete, te drugi dio monumentalne Scientiae Sacre: Kršćanstvo u prijevodu Jadranke Damjanov nipošto ne bi trebalo više uzimati neproblematski, kao neobvezatno štivo za vježbanje uživljavanja u svetu mudrost Zapada. Još gore bi bilo Hamvasa proglasiti «kult» piscem stoga što se njegov duhovni susret s prirodom, eto, može tumačiti i kao navještaj New Age prakse kao pronađena odgovora na krizu metafizičkih sustava Zapada.         

Ne nalazim u Hamvasa utemeljenje niti «novodobnih» sinkretičkih kultova povratka prirodi kao misteriju smislena života novog čovječanstva poslije «povijesti», ali niti opravdana razloga za kanonizaciju spisateljstva «novoga spiritualizma». Korak s onu stranu takvih jednostranih prisvajanja pisca posvećena čežnji za iskonom znači razvidjeti u njegovim tekstovima ono bitno po čemu je Hamvas uistinu autentični pisac destrukcije scijentifističkoga duha Zapada.

          U zbirci Kap prokletstva skupljeni su njegovi eseji iz knjiga eseja Tajni zapisnik i Silentium. Izvori Hamvaseva nadahnuća u spoznajnome i hermeneutičkome smislu su poznati. To su djela austrijskoga esejista Rudolfa Kassnera i francuskoga povjesničara religija Réne Guénona. Dok je od prvoga nasljedovao nekovrsnu adlerovsku metodu anti-psihoanalize poznate pod imenom psihosinteza s ključnim pojmom moći mašte(Einbildungskraft), o čemu, inače, filozofijski relevantno govori Kant u svojoj «estetici», od Guénona je stvaralački prisvojio uvid u sakralnu predaju svijeta kao otvorenoga kruga razumijevanja iskonske univerzalnosti. Duša i sveto nisu stoga tek «arhaične» riječi jedne zauvijek iščezle povijesne epohe. Naprotiv, to su univerzalne riječi svjetskoga bitka u suočenju s onim kozmičkim. Cjelokupno Hamvasevo djelo može se otuda čitati kao pokušaj oživljavanja «smisla» za ono prvotno, arhajsko, utemeljujuće kad se još ne događa metafizički prevrat s kojim više ništa ne posjeduje svoj istinski smisao.

Razdvajanje duše i tijela, božanskoga i svjetskoga, religije i znanosti, mišljenja i djela znak je posvemašnje «izrođenosti» bitka. U tekstovima iz Scientiae Sacre II prevoditeljica se odlučila na uvođenje u «igru» pojma koruptnosti bitka. Budući da Hamvas iz različitih izvora koristi pojmove/riječi za uvid u iskonsko stanje (état primordial u Guénona ili Urstand u Böhmea), ne pouzdajući se u filozofijsku tradiciju njemačkoga idealizma s Hegelom i Schellingom kao mjerodavnim misliocima metafizičke povijesti Zapada i njezina kraja, čitanje Hamvasa u «filozofijskome» ključu čini se uzaludnim pothvatom. On sam zapravo uspostavlja svoj «izbor» prekretnih mislioca za stvar do koje mu je stalo. To nisu ni Heidegger,  a u strogom smislu riječi niti Nietzsche, premda je neskriveno podrijetlo fragmenata Kršćanstva napisano kao svojevrsno otvoreno djelo usuprot Nietzscheovu Antikristu.

Za Hamvasa su svjedoci «apovijesne objave» smisla života u novovjekovno doba protusustavni mistik Böhme, Baader i u 20. stoljeću Réne Guénon kao ishodište za svako putovanje predajama svjetske duhovnosti. Zašto je to uopće bitno? Ponajprije stoga što svjedoči o Hamvasevoj odluci da misli i piše tako što će izborom esejističke forme i fragmenata oživjeti sjećanje na «prapočetni položaj». Svete knjige svijeta i iskonski mislioci, sveci i navjestitelji istosti bitka i vremena ne «pišu» i ne «misle» izvan jednostavnosti ontologijskoga iskustva življenja onkraj pada u bezbitno doba scijentifizma i metafizike. Književni eseji i «sakrologijske» meditacije o biti kršćanstva ne povezuje ništa drugo negoli Hamvaseva briga za otvorenost predaje koja još nije usahnula sve dok «ima» svjedoka drukčijega odnosa spram diktata aktualnosti novovjekovlja. Njegov prezir «aktivizma» i avangardnoga ushita novim proizlazi iz uvida da istinska vječnost ne poznaje ništa «novo».

Hamvas je radikalni kritičar modernoga doba i njegovih prosvjetiteljskih iluzija i utopija. To je totalna kritika koja ništa ne ostavlja nedirnutim: religiju, znanost, ideologiju, utopiju, blaženstvo hedonizma i potrošački delirij zabave. Iskonska predaja je nešto posve drugo negoli institucionalizirana moć kršćanstva kao religije. Biti protiv svojega vremena ne znači biti konzervativac ili nostalgičar za nekim «drugim» vremenom. Ovdje se vrijeme ne razmatra kao vulgarni niz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stoga Hamvas ne može biti nikakav posvećenik New Age duhovnosti. Kritika metafizike i Zapada ne završava kao povratak «Istoku» u drugome obliku. Univerzalna je sudbina svijeta pogođenost pomračenjem uma o kojem govori indijska predaja. Povratak budnosti i svjetlosti može se  čitati kao hamvasevsko naziranje puta destrukcije filozofijske tradicije koje od Nietzschea preko Heideggera pogađa zapadnu misaonu arhitektoniku. Mislilac apokalipse ne traži utjehu u nepovratno «prošlome». Apokalipsa je napokon «otkrivenje» posve drukčijega svijeta nastalog na ruševinama iluzornoga života duhovnjaka i svjetovnjaka bez bitne dimenzije susreta.

Povratak iskonskome kršćanstvu u tom sklopu nije traganje za «izvorima» u smislu produhovljena fundamnetalizma. Za Hamvasa je bjelodano da je već prvi korak iskvarenosti i izrođenosti smisla predaje iskonske vjere začet u trojstvu. Europa je a-kršćanska zato što je stvorila tri neprijatelja, kako iskazuje fragment 41. u Scientia Sacri II: unutarnji neprijatelj je bio kler, drugi je neprijatelj bila politička vlast, a treći scijentifizam. To je lucidna analiza koja se podudara s danas prodornim uvidima da kršćanska teologija od Alberta Velikog i sv. Tome Akvinskoga zapravo «scijentifizira» pristup božanskome i tako ga «usmrćuje» racionalnim dokazima.

Eseji iz Kapi prokletstva poput, primjerice, Apokaliptičnoga monologa ili Henoka kao i fragmenti iz Scientiae Sacre II ne razlikuju se u bitnome po načinu diskursa. Kad Hamvas piše formalno iskazano književni esej na zadanu temu kao što je očekivanje «sudnjega dana» u milenarističkim tlapnjama čovječanstva, on ne čini ništa drugo negoli što opuštenije, razigranije, dakle, na svoj način ironičnije rabi predložak «težih» refleksija o smislu iskonske objave ili predaje. Njegov enciklopedizam i pohranjeno znanje o svjetskim religijama, filozofiji, umjetnosti, književnosti, glazbi ne prelaze u razmetanje bez pokrića. Znanje je tek nužan korak oslobađanja duše od okova osjetilne zapalosti u tvarni svijet zabluda. Kritika modernoga intelektualca kao «arogantna sveznadara» suptilno je izvedena kao svojevrsna ezoterična obrana duhovnoga poziva protiv institucija svetosti, znanja i vlasti. Utoliko je povijest za Hamvasa nešto besciljno i besmisleno. On je zagovornik apsolutnoga vremena kao stalnosti svih mijena. Kao zaborav vječnosti, vrijeme u povijesnome događaju jest nešto bezbitno i otuda nižega ranga. Biti povijestan u takvom razumijevanju događanja znači biti osuđen na «vječni zaborav» smisla života.

Hamvaseva potreba da pitanje smisla života uspostavi kao glavno pitanje sudbine svijeta nakon doba Apokalipse, što metaforički znači vladavinu izrođenoga bitka i vremena, može se analogno vidjeti u njegovu, zacijelo implicitnome, čitanju Heideggerova temeljnoga spisa «filozofije» 20. stoljeća Bitak i vrijeme. Ali ne bi nas daleko odvelo zanovijetanje da Hamvas «lakomisleno» i često neprecizno miješa metafizičke pojmove, često upada u paradokse, i još češće ostavlja savjesna čitatelja u nedoumici. Tako je i s pojmom danas toliko optjecajne – kulture. Reći da je povijest ljudskoga roda od iskona i povijest kultura neoprostiva je sablazan.

Kultura je upravo proizvod onoga što sam Hamvas u svim svojim refleksivno-meditativnim tekstovima podvrgava kritici. Ona je «koruptni bitak», svjedočanstvo apokalipse povijesti, trenutak kad se uspostavlja scijentifistička logika vrednovanja koja kaže da su kulture rješenje novovjekovnoga razračuna s prirodom i duhom univerzalnosti svijeta. Kultura je postala nakon Hamvaseve smrti simboličke 1968. godine mistični znak identiteta i pobune protiv svijeta globalnoga kapitala. Ali ti pojmovi za Hamvasa uopće nisu odlučni. Vjerujući da je nadvremenska struja svijesti iskonskoga doba nešto neotklonjivo i «vječno» u svim površnim i ne-duhovnim razdobljima, Hamvas je izgradio svoju «privatnu» rezidenciju smisla života u mišljenju/djelovanju onkraj svih aktualnih sustava vrijednosti. S prodornim uvidom u bit Europe i Zapada, razmatranja o smislu iskonskoga kršćanstva kreću se u smjeru povratka onoj predaji koja nadilazi mit, dogmu, ritual i instituciju religije. Hamvasev okret tradiciji jest «revolucionaran» čin. To je još uvijek lijek protiv svih ideologijsko-utopijskih vizija konačnoga suda povijesti spram kojeg se linearno giba naša «civilizacija». Probuditi smisao i sjećanje na ono «iskonsko» čitanjem Hamvasa zacijelo je pustolovina apsolutne ne-suvremenosti. Nema u tome ništa «reakcionarnoga», kao što ništa «progresivno» ne stoji u tekstovima navodno naših kritičkih suvremenika koji oboružani kritikom ideologije i modernoga subjekta pronalaze skrivene «neprijatelje» na putu u svoje imaginarne vrtove spasa. Lektira Hamvasevih eseja i fragmenata je neponovljivo iskustvo užitka mišljenja s Drugim. Ništa više ne treba ni očekivati. Zar ljekovito ne zvuči Hamvaseva dijagnoza našeg «duha vremena» iz fragmenta 109.

«Politička vlast već je davno prepoznala koliko čovjeka kvari raspršivanje i koliko ga čini domaćom životinjom. Zabava je najefikasnije sredstvo lake vladavine nad čovjekom. /…/ Ako čovjeku daju jesti do sitosti, on najčešće postane pospan. Zabavom se cijeli narodi mogu pretvoriti u idiote.»