Žarko Paić

Filozof i književnik Dragan Radulović formalno pripada „novom valu“ suvremene crnogorske književnosti. Tijekom 1990-ih i osobito početkom novoga milenija ona se uspostavila kao nezaobilazni fenomen, nesvodivi autorski koncept i način artikulacije književnih i izvanknjiževnih poetika na ovom fatalnome prostoru susretišta kultura, jezika, ali i sukoba okrutnih ideologija u doba postpovijesti. Uz Andreja Nikolaidisa, Ognjena Spahića, Balšu Brkovića kao prozaike i esejiste, te Aleksandra Bečanovića kao pjesnika i kritičara, intelektualna je pozicija Dragana Radulovića istodobno srodna navedenim književnicima, ali i bitno izdvojena utoliko što je rezultat paradoksalne veze između angažmana i kritičke refleksivnosti samoga teksta.

          Za ovog je autora jedini vjerodostojni angažman izvan neposrednog sučeljavanja s javnim akterima društvene psihopatologije ratnih zločina i perverzija vlasti. Labirint književnoga teksta jedino je poprište njegove nemilosrdne kritike. Ali to nije nipošto socijalno-kritička literatura. Naprotiv, Radulović ustrajno gradi svoj prozni svijet alegorije, groteske, ljekovitog cinizma na tragovima filozofijske uronjenosti u živi svijet trauma likova koji nikad nisu plošni i jednoznačni, već univerzalni subjekti jedne izokrenute povijesti bez smisla i bez višeg reda. Poput one Baudrillardove u-kronije vremena na kraju povijesti, sve se umrežava u beskonačne svjetove iluzija. Besmislenosti povijesti odgovara moć zlokobnog simulakruma zla. Realnost nema svojeg dubljeg smisla u nečemu izvan, u transcendentnome Bogu ili uzvišenosti postojanja. Kako to pripovjedač frantastično-onirične pripovijesti Lice koje pjeva kojom se otvara zbirka Splav meduze nepogrešivo kaže na kraju:

„Nema iza, momče. Iza ne postoji. /…/ Sve je površina, samo na nekim mjestima užasno duboka, pa ti se priviđa da tamo nečega ima.“

Za razliku od Andreja Nikolaidisa, primjerice, koji  u svojim književnim tekstovima, romanima, pripovijestima, esejima i feljtonima spaja radikalnu nepomirljivost sa svijetom aktualnoga društvenog, političkog i moralnoga beščašća neposrednoga okružja crnogorske zbilje, preuzimajući retorička sredstva cinizma u tkivo pripovjedača kao fiktivnoga jedinstva zbiljskoga i imaginarnoga Ja, proza Dragana Radulovića je složena konfiguracija raznolikih postupaka. Riječ je o neprestanom preobražaju žanrova i stilističkih strategija pripovijedanja. Ono što je, međutim, neporeciva konstanta njegova pisanja jest užitak u raskrinkavanju okrutnosti funkcioniranja moći kao vidljive strane čudovišnosti slobode.

          Od prve zbirke pripovijesti Petrifikacija iz 2001. godine, kataloga groteski i karakterologijske burleske naslovljene Vitezovi ništavila iz 2005. godine, do najprovokativnijeg i zacijelo jednog od tematski najsnažnijih romana posljednjih godina na ovim prostorima Auschwitz café  iz 2006. godine, proteže se furiozno tkanje jedne tekstualne igre bez kompromisa. U toj igri Radulović, govoreći batailleovski, razara izokrenuti svijet simbola i funkcije moći izokretanjem same strukture povijesne realnosti. Na mjesto obezboženoga prostora napučenih surovim i primitivnim akterima naše suvremenosti ne dolazi ništa drugo nego iskustvo posvemašnjeg ništavila. Knjiga pripovijesti Splav meduze svojevrsna je kruna tog spisateljskog nagnuća upravo zato što je, naizgled paradoksalno, od svih prethodnih proznih tekstova ponajviše tradicionalna u postupcima pripovijedanja. Ali ova knjiga nije manje izazovna za interpretaciju. Ona otvara bitna pitanja mogućnosti pripovijedanja nakon očiglednog usahnuća „novoga realizma“, postmoderne igre staklenih perli, različitih obnova borhesovskoga modela priče ili vjerodostojnosti tzv. filozofske proze.

              Dragan Radulović sam je odredio svoj roman Auschwitz café distopijom ili novom negativnom utopijom. Književni postupak koiemu neotklonjivo pripada hibridna je veza filozofske alegorije i kaotičnog polja poremećenosti tradicionalnih žanrova. No, sve je to tek formalna struktura njegova teksta. Polazeći od temeljnog postmodernoga aksioma u filozofiji od Lyotarda, Baudrillarda i Sloterdijka da se realnost konstruira iz medijski i informacijski već prerađene realnosti, cjelokupni je njegov prozni arhipelag gulaga/holokausta/postpovijesnih etničkih klaonica rezultat vlastita uvida da strukture moći određuju istinu i privid realnosti. Drugim riječima, Radulović konstruira priču iz dekonstrukcije realnosti i povijesti uopće.

          Što jest ono istinito i kako se ljudi preobražavaju u čudovišta, nakaze i moralno osakaćene subjekte ne proizlazi iz neke vječne, univerzalne povijesti zla i degeneracije čovjeka, nego je povijesni proizvod strukturalne igre čudovišnosti moći. Zločinac u svim svojim metamorfozama tijekom života samo je konstrukcija ideje zločina koja nastaje i preobražava se u različitim ideologijskim likovima. Takav nesumnjivo postmoderni simulakrum realnosti omogućava piscu da svoje alegorije, groteske i filozofske konstrukte bez problema vodi kroz široke povijesne lukove.

          Sadašnjost nije stoga repriza prošlosti, već ona u-kronija s kojom prepoznajemo, primjerice, u paraboli o odnosu intelektualaca i vlasti, filozofa i tiranije, u zaključnoj pripovijesti zbirke naslovljene Proces na Olimpu,suvremenike u novom mitološkome kontekstu. Zašto je Radulovićev književni tekst poprište različitih vremena, aktera i povijesno-kulturno naizgled nespojivih likova?  Od budvanske misteriozne markize, židovskih mistika i teologa koji raspravljaju o zlu i Bogu, do moći i nemoći ljudske mudrosti, do Platona, Diomeda i Zeusa – a da sve to ne nalikuje borgesovskome univerzalizmu racionalnih „voštanih figura“ – Radulović gradi vjerodostojnu mrežu znakova koji se odnose na druge znakove (realnosti). Kako je uspio pomiriti ono nepomirljivo a da to ne ispadne tek vješto ispričanom dosjetkom s ornamentom učene filozofske i parafilozofske rasprave?

          Jednostavno tako što je izokrenuo linearnu strukturu povijesti. Doveo ju je do zida sumnjom u njezin razvitak; razorio je objektivnost događaja iz neposredne realnosti i subjektivnost pripovjedača radikalnim rezom u ideji priče uopće. Vrijeme i mjesto o kojem Radulović priča može se označiti vremenom unutarnje distopije. Takvo je vrijeme posvuda i nigdje upravo zato što je tu – u njegovoj Budvi.

          Atmosfera i prostor distopije nije negdje izvan vlastita neposrednoga okružja. Sve je otvoreno kao na dlanu u zrcalima žive morbidne Arkadije u kojoj pisac slobodno robuje jer zna da je ovo vrijeme konačna realizacija kozmopolitske praznine. Sve je istovjetno posvuda tako što je identitet u razlici. Provincija je globalna distopija. Budva je upravo to misteriozno i istodobno čudovišno mjesto povijesti, ljepote, mitske povijesti i iluzije. To je mjesto čudovišnoga tranzicijskoga Disneylanda kao prostor-vrijeme suvremenoga pakla koji svoju sliku ima u turističkome ništavilu. U Vitezovima ništavila Radulović ispisuje svoju definiciju pakla: „Tijela koja se peku na suncu u vječnoj potrazi za užitkom, a ne nalaze ga.“

          Njegovi se likovi mogu usporediti s Marinkovićevim otočnim svijetom podrugljivaca i promašenih života, moćnika i autsajdera, lokalnih intelektualnih gubitnika i začaranih marioneta vlasti bez vlastitog čvrstog ishodišta. Umjesto Marinkovićeve Trimalhionove brijačnice kao demokratskog prostora metafizičkoga trača s kojim se svijet objašanjava i komentira kao medijski događaj laži i iluzije, suočavamo se s caféima i arhitektonskim kičem idealnim za morbidne priče o ljudima iz okrutne realnosti ratne i postratne nedavne zbilje. Razlika spram Marinkovićeva ironijskog susreta outsajdera i moći, Pisca i okolnoga svijeta malograđanske ravnodušnosti na zlo kakvo je prikazano u Poniženju Sokrata naprosto je u tome što Radulović radikalizira pitanje o smislu izokrenute povijesti. Takva povijest više ne treba nikakvo moralno opravdanje, nego strogu i racionalno nemilosrdnu analizu uvjeta pod kojima je uopće moguće da čudovišnost slobode, kao u alegoriji o Platonu, Diomedu i Zeusu, nužno degenerira u čudovišnost moći koja fascinira čovjeka.

          Splav meduze naposljetku je zbirka pripovijesti koja ostavlja čitatelju užitak u slobodi interpretacije alegorijskih tekstova. Radulovićeva cjelokupna proza ostavlja učinak gorke rakije. Ako se pije odvažno i s užitkom u gorčini koja ispire slatkorječivost vremena ogrezloga u banalne i lažne naivne realizme koji navodno prikazuju duh ovoga vremena, preostaje nešto od ljekovitosti njezine poruke, čak i kad znamo da je iluzija ljekovitosti poput onog lokala iz njegove apsolutno najmoćnije pripovijesti Čovjek koji jede so: kratka i lažna biografija Humphreya B. tek pukom južnjačkom utjehom.