Žarko Paić

1.

Horizont je prividna krivulja koja odvaja površinu nebeskog tijela od njegovog neba gledano iz perspektive promatrača na ili blizu površine određenoga tijela. Ova krivulja dijeli sve smjerove gledanja na temelju toga siječe li površinu tijela ili ne. Pravi horizont je teoretska linija, koja se može promatrati s bilo kojim stupnjem točnosti samo kada leži duž relativno glatke površine kao što je površina Zemljinih oceana. Na mnogim je mjestima ova linija zaklonjena terenom, a na Zemlji je također mogu zakloniti oblici života poput drveća i/ili ljudskih konstrukcija poput zgrada. Rezultirajuće sjecište takvih prepreka s nebom naziva se vidljivi horizont. Na Zemlji, kada gledamo more s obale, dio mora koji je najbliži horizontu naziva se udaljenost. Riječ horizont potječe od grčke riječi ὁρίζων κύκλος (horízōn kýklos) ‘razdjelni krug’, gdje je ὁρίζων od glagola ὁρίζω (horízō) ‘dijeliti, odvajati’, koji pak potječe od ὅρος (hóros) ‘granica, orijentir’.

Kad saberemo jezikoslovne, fizikalne, zemljopisne odrednice o ovoj riječi za koju postoji i hrvatski izraz obzor(je), dolazimo do sljedećih postavki. Horizont je uvijek granica i prostor otvorenosti između beskraja i ljudske mjere vidljivosti koja se proteže uzduž i poprijeko, ispred i iza pogleda. Posrijedi je moćan pojam metafizike i mišljenja onkraj njezinih (bez)graničnosti i to zato što horizontale nužno upućuju na vertikale, ono okvirno na premještanje i razmještanje okvira. Ali, nije horizont samo prostorna figura mišljenja. Ona je uokvirenje i mislivost same biti vremena kao što je to istodobno razvidno u dva načina razumijevanja koja dijele suvremenu filozofiju i astrofizikalnu kozmologiju, Martina Heideggera i Stephena Hawkinga.

2.

Krenimo od znanstvene teorije koju je u svojim istraživanjima crnih rupa u svemiru zastupao britanski fizičar i kozmolog Hawking, inače svojevrsni „fundamentalist“ koji je suvremenu filozofiju smatrao metafizičkom besmislicom. (v. o tome: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, 2023., str. 9-65.) Temeljni pojam teorije relativnosti kao što je to horizont događaja ostaje za sada posljednjom granicom između pojavnoga ili empirijskoga svijeta u kojem djeluju prirodni zakoni i međuovisnost u svemiru te onoga prostora-vremena koji se nalazi iza te granice. Čini se da u mišljenju imamo istu situaciju kao u drevno doba nastanka filozofije kao metafizike i pozitivnih prirodnih znanosti. Horizont događaja predstavlja utoliko fizikalni pojam granice između astrofizike i metafizike. Evo kako se uobičajeno definira taj pojam.

Horizont događaja je granica koja definira područje prostora oko crne rupe iz koje ništa (čak ni svjetlost) ne može pobjeći. Drugim riječima, brzina bijega za objekt unutar horizonta događaja premašuje brzinu svjetlosti. Naziv nastaje otuda jer je nemoguće promatrati bilo koji događaj koji se odvija unutar njega – to je horizont iza kojeg više ništa ne možemo vidjeti. Horizont događaja stoga učinkovito skriva singularnost u središtu crne rupe, što je blagodat za astrofizičare koji su u nelagodi zbog sloma zakona fizike u takvoj točki. Pretpostavka o kozmičkoj cenzuri kaže da su sve singularnosti skrivene horizontom događaja i taj nedostatak zakona fizike nije vidljiv. U teoriji, svaka se masa može dovoljno stisnuti da oblikuje crnu rupu. Jedini uvjet je da njezina fizička veličina mora biti manja od radijusa horizonta događaja. Na primjer, naše Sunce bi postalo crna rupa kada bi se njegova masa nalazila unutar kugle promjera oko 2,5 km. Horizont događaja rotirajuće crne rupe razdvaja se na vanjski horizont i unutarnji horizont. Vanjski horizont događaja takvog objekta djeluje kao točka bez povratka, baš kao horizont događaja nerotirajuće crne rupe. Unutarnji horizont događaja rotirajuće crne rupe, također poznat kao Cauchyjev horizont, je čudniji. Nakon tog praga, uzrok više ne mora nužno prethoditi učinku, prošlost više ne određuje nužno budućnost, a putovanje kroz vrijeme može biti moguće. (U nerotirajućoj crnoj rupi, također poznatoj kao Schwarzschildova crna rupa, unutarnji i vanjski horizonti se poklapaju.) Vrteća crna rupa također prisiljava tkivo prostor-vremena oko sebe da se rotira s njom, što je fenomen poznat kao povlačenje okvira ili efekt Lense-Thirring. Povlačenje okvira također se može vidjeti oko drugih masivnih tijela, uključujući Zemlju.

Ako sažmemo gore rečeno, onda valja istaknuti da pojam horizonta događaja potječe iz Einsteinove teorije relativnosti. U cjelini sve što se događa iza tog horizonta pokazuje samo da više ne vrijede poznati fizikalni zakoni, pa tako ni model kauzalnosti ne može objasniti međudjelovanje onoga što je iza ovog horizonta s onim što je unutar. Rekli bismo da je suvremena znanost u tom pogledu istovjetna s onim što tvrdi Gilles Deleuze kad uvodi u filozofiju postajanja (devenir) ono što su Duns Škot, Spinoza i Nietzsche nazivali imanencijom. Ovosvjetovnost događanja označava granicu između empirijski utvrđenog svijeta pojava i onog što nije moguće spoznati poput kantovske stvari-o-sebi (Ding-an-sich) ili objekta X.  Međutim, a što ako je sa stajališta buduće fizike kao metafizike koja u sebi sintetizira iskustvo astrofizike i kozmologije te filozofijsko istraživanje mogućnosti nastanka onog što je iza našeg iskustva, horizont događaja zapravo privremena spoznajno-teoretska granica, a ne nešto fiksno i nepromjenljivo? Što, dakle, ako se događaji mogu zbivati tako da se na temelju sinteze teorije relativnosti i kvantne teorije pokaže plodotvornim ona Whiteheadova hipoteza kako evolucija kozmičkih epoha iziskuje stvaranje novih konceptualnih okvira za razumijevanje kontingentne nužnosti svemira kojemu Bog nije prvi uzrok i posljednja svrha, već mogući stvaralačko-metafizički pokretač procesa u beskonačnost bez posljednjeg uvida u njegovu novost vječnoga postajanja?

3.

Heidegger je, usuprot svih navedenih fizikalnih i znanstvenih pokušaja da se postavi jedinstvena teorija svega o svemiru i njegovu nastanku plus rješenje pitanja misterija svijesti i samosvijesti u ljudskoj egzistenciji podario pojam koji je za filozofiju i umjetnost naprosto čisto savršenstvo, pa makar ga Einstein i svi fizikalni kozmolozi proglasili mitopoetskom tlapnjom jer vrijeme za fiziku nije stvar osjetilnoga iskustva čovjeka u svim složenim varijacijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već naprosto „konstrukcija“ ljudskoga uma koja nema veze s „objektivnom“ slikom događanja onoga što se zbiva s kozmosom od početka do njegova kraja. Drugim riječima, vrijeme je ljudska izmišljotina, a ne stvar koja postoji o-sebi (an-sich), iako se mora uzeti u obzir samo kao konstelacija odnosa između fizikalnih veličina poput energije i brzine kretanja elementarnih čestica u dinamičkome prostoru. U ranome razdoblju Heideggerova mišljenja koje određuje ponajprije njegov temeljni spis koji je odlučujući za čitavu suvremenu filozofiju, naime Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) objavljen 1927. godine, vrijeme se pokazuje kao horizont pitanja o smislu bitka. Tek iz tog horizonta, dakle, filozofija u čitavoj svojoj povijesti kazivanja o bitku ima „smisla“ za nas suvremene, jer nije posrijedi tek mistika i metafizika u smislu onoga što se ne može znanstveno dokazati poput egzistencije boga i ideje slobode kao apsolutnoga kauzaliteta, nego ponajprije ono što pogađa bit čovjeka, a to je njegova egzistencija u svijetu kao otvorenosti susreta bitka i vremena. Horizont se za Heideggera stoga ne može reducirati ni na kakvu znanstvenu, tehničku ili, čak, umjetničku figuru mišljenja.

Ova riječ je ključna za promišljanje odnosa između bitka i vremena ne samo u čitavoj povijesti filozofije, već i u svakodnevnoj brizi oko kazivanja čovjeka jer jezik nije ni broj ni slika. Jezik iskazuje smisao bitka u horizontu vremena već uvijek time što je temeljna mogućnost govorenja kojim se čovjek nalazi u svijetu ontologijski i egzistencijalno „događaj“ u kojem faktično i potencijalno razabiremo da je u samoj njegovoj kazivajućoj sudbini u jeziku smještena riječ koja povezuje bitak i vrijeme, a to je riječ „biti“. Biti se zbiva samo i jedino u horizontu vremena i ima prema Heideggeru karakter povijesno-epohalne tvorbe smisla kao razumijevanja bitka u vremenu koje nije nikakva „objektivna“ veličina, nikakav znanstveni izum ili teoretska konstrukcija. Vrijeme vrije u vrtlogu bivanja kao događaj svekolike ljudske i ujedno svjetsko-povijesne zgode pojavljivanja svega što jest i ničega baš zato što nije ništa materijalno ni ništa energetsko, već se jedino može izvesti iz onoga što označava ta moćna riječ-pojam horizonta.

U suvremenoj kozmologiji susrećemo se s intenzivnim pokušajima da se rezultati astrofizike u razmatranju nastanka svemira i njegovih složenih tajni oslobode od zagrljaja filozofije kao metafizike. Taj proces pretpostavlja drukčije određenje temeljnih ontologijskih pojmova. Naravno da bi bilo nemoguće i zamisliti da, primjerice, Hawking govori hajdegerovskim jezikom o smislu bitka, o događaju i postavu (Gestell) kao biti tehnike. No, već Whitehead je u nastojanju spoja filozofije i znanosti shvatio kozmologiju sintetičkim i spekulativnim mišljenjem, a ne scijentifizmom obojanim metafizičkim bojama s prizvukom procesualne teologije. Kako god bilo, nešto je ovdje ipak dijagnostički neporecivo za buduće mišljenje. Riječ je, naime, o tome da pojmovi astrofizike i znanstvene kozmologije sve više poprimaju karakter fluidne ʺigre staklenim perlamaʺ. Nije potrebno posebno naglašavati kako su pojmovi horizonta događaja i singularnosti unutar sklopa kozmologije i astrofizike korelativni s filozofijskim temeljnim pojmom suvremenosti kao što je to događaj u mišljenju Heideggera, Whiteheada i Deleuzea. No, spekulativno mišljenje pripada metafizičkome izvoru mišljenja kao kazivanja o bitku, bićima i biti čovjeka. Tome usuprot, svako znanstveno mišljenje, pa tako i ovo koje trijumfalno kreće u stvaranje Teorije svega ili, pak, u potencijalno promišljanje razloga za postojanje multiverzuma, više uopće ne skriva da mu bilo kakav preostatak filozofijske kozmologije, pa čak i one Whiteheadove, ništa ne znači za postavljanje pitanja o tzv. veličajnome dizajnu (Grand Design).

4.

Slikarstvo i fotografija te film jasno nam pokazuju da je horizont svagda vidljivost one točke koja spaja nebo i zemlju i da je ta točka ono što obuhvaća i sažima viđenje ljudskoga pogleda. Uvijek se pritom ukazuje na slike mora i uzvisine, klanca i planine s kojeg pogled puca u beskraj. Sjetimo se one divne Nietzscheove izreke iz Gaya Scienze kad kaže da je sazrelo vrijeme za otvaranje „novoga horizonta“ u mišljenju i to podcrtava riječima o pučini i otvorenome moru: „Ah, nikad toliko otvorenoga mora!“ Svaka autentična i doživljena slika koja ostaje u sjećanju kad je riječ o pojmu horizonta priziva u sjećanje otvorenost neba i zemlje, uzdignuće i pad sunca iznad horizonta kad more zabljesne u svjetlosti koja ne može imati drukčiju slikotvornost ljepote negoli onu koja svjetlost izjednačava s božanskim sjajem. Ali, mi smo bića vertikalne horizontalnosti, bića koja su ograničena prostorom vlastite vremenosti i nije svejedno u kojem obzorju vlastita doživljaja ljepote trenutka vidimo ono što nije tek slika savršene ljepote, već istina o ljudskome egzistencijalnome udesu i sreći, koju ponajbolje iskazuju dvije grčke riječi ꟷ kairos i apokalipsa.

Kairos je bog sretnoga trenutka i već je time očito da se vrijeme pojavljuje u horizontu onog što je toliko kratko ali doživljajno vječno, ono što pripada iskustvu gotovo onkraj svakog drugoga iskustva koji upravo savršeno bilježi fotografski snimak: riječ je o momentumu, trenutku zauvijek zastalome u sjećanju kroz materijaliziranje života kao događaja. Bog kojeg Grci predstavljaju u mitologiji kao gologa mladića s čuperkom kose na kugli i s krilima na leđima upravo je taj i takav sretan trenutak koji povezuje prošlost i sadašnjost i kao da ga za budućnost uopće nije briga iz jednostavnog razloga što je sreća ovjekovječena u-vremenu. Druga riječ koja nas pogađa u vremenu kao kraju ispunjenih mogućnosti epohe jest apokalipsa i u njoj nema ništa ni katastrofalno ni razaralački. Ali ipak je tako mi suvremeni označavamo u smislu kršćanske Knjige otkrivenja koju je napisao evanđelist Ivan na otoku Patmos kamo se sklonio od progona. Apokalipsa je razotkrivenost i otkrivenje smisla bitka kao događaja novoga koje je starije od staroga i novije od novoga.

Apokalipsa predstavlja ono vrijeme koji u sebi sabire i boga sretnoga trenutka i otkrivenost onoga što će tek doći u znakovima nikad viđenoga i stoga je horizont koji povezuje nebo i zemlju uvijek onaj s kojim trenutna zamračenost ne znači i kraj vremena.