Žarko Paić

1.

          Shakespeare je to pokazao u čistoj poeziji tragične drame Koriolan baš onako kako to što nas fascinira bez našeg prirodnoga otpora djeluje od iskona do danas. Evo, uvjerite se:

„He is their god. He leads them like a thing

Made by some other deity than nature,

That shapes man better; and they follow him

Against us brats with no less confidence

Than boys pursuing summer butterflies

Or butchers killing flies …’“

Coriolanus IV, vi 91–6

Max Weber je pojam karizma razvio u djelima Protestantska etika i duh kapitalizma te u Sociologiji religije izvodeći ga iz svijeta crkvene povijesti i biblijskih studija. On je zaslužan za „popularizaciju“ ovog izraza u smislu da ga danas koristimo kao neku vrstu političkoga autoriteta koji se razlikuje od autoriteta tradicije ili institucija. Budimo jasni: sve je to proces profaniziranja svetoga ili stvaranje pojmova u dugovjekom procesu moderne sekularizacije kad ono što je bilo u ovlasti teologije i religije postaje striktno uporabno pravo sociologije i politologije kao i politike. Autoritet koji ima veze s vođom koji uvjerava sljedbenike da je on ili ona postigao neki nadnaravni pothvat ili da ima neku nevjerojatnu nadljudsku moć — jest moć koja se na poseban način nalazi u vođi kao osobi. Riječ „karizma“ dolazi od starogrčke riječi kauros, što znači božansko pomazanje koje su odabrali bogovi. Riječ se starogrčki imenuje χᾰ́ρῐσμᾰ (khắrĭsmă, “milost, naklonost, dar”), od χᾰρῐ́ζομαι (khărĭ́zomai, “pokazujem naklonost”), od χᾰ́ρῐς (khắrĭs, “milost”). Odabranost koja sa sobom nosi posebnu snagu za dobro, možda, ali možda i za zlo. U Novome zavjetu, sveti Pavao preuzima tu grčku ideju i malo je dotjeruje. On ovu karizmu čini milošću — duhovnim darovima koje je od Boga. Karizmatični autoritet je koncept organizacijskoga vodstva u kojem autoritet vođe proizlazi iz njegove osobne karizme. Gotovo da je sve to tautologija. U tripartitnoj klasifikaciji autoriteta, Max Weber suprotstavlja karizmatski autoritet (karakter, junaštvo, vodstvo, religija) s dvije druge vrste autoriteta: (1) racionalno-pravni autoritet (moderni zakon, suverena država, birokracija) i (2) tradicionalni autoritet (patrijarhat, patrimonijalizam, feudalizam). Nije teško razabrati da je moderni birokratski sustav u svim svojim promjenama formi i sadržajnim inovacijama od država do korporacija uvijek samo i jedino preobražaj iz onoga što će Foucault nazvati društvom nadzora u društvo discipline. Autoritet „danas“ proizlazi iz karizmatske moći neljudskoga kojeg se slijedi upravo zato jer je skriveni Bog tehnosfere.

2.

„Ah, on/ona isijava svojom karizmom poput zvijezde repatice!“ ꟷ ovako nitko ne govori, naravno, ali da se medijsko govorenje svako malo razmeće uporabom ovog religiozno-političkoga pojma na čak i one koji ne bi mogli voditi ni klub obožavatelja mrvtih puhova u doba parenja s uskrslim kultom djece kisika, to je naprosto neporecivo. Karizmatični su likovi naprosto takvi da ih masa slijedi kao što odani psi slijede kvazi-miris umjetne hrane iz supermarketa. Čitav problem s nastojanjem da se nakon Webera uopće još suvislo promišlja pojam karizme proizlazi iz onog što je, čini se, možda najlucidnije izveo Guy Debord u Društvu spektakla. Sjetimo se, osim što je klasificirao spektakl kao svezu ideologije i robne forme kapitalizma na koncentrirani, difuzni i integrirani sa svim konzekvencijama ove povijesti jednog sveprodirućega pojma koji savršeno odražava iluzornu „bit“ ovog svijeta opsjene, laži i mistifikacije stvarnosti, podario je i izvrsnu genealogiju samoga spektakla. Od srednjovjekovne drame Kristova prikazanja preko renesansne drame „ukazanja“ tijela u erotskim scenama razotkrivanja ljepote svijeta preko barokne estetizacije života do moderne proizvodnje fetiša kroz fotografiju i film, spektakl je u svoje dvije forme transparencije ꟷ predstavljanja u teatru i vizualizacije u filmu ꟷ dospio do istovjetnosti slike i života.

Ono što svijet uopće čini pozornicom i arenom uspostavljanja Moći kao apsoluta vladavine znanosti, tehnologije i politike kao autoritarne logike pokoravanja Drugoga jest karizmatska struktura spektakularne moći koja nije više nigdje iza i ispod pojave, već se pojavljuje kao tautologija gologa nasilja. Ostavimo sve tlapnje da postoji još netko nalik karizmatskome liku Spasitelja kao njegov simulakrum ili klon u drugome ili trećemu „došašću“. Ono što karizma uopće „isijava“ jest energija mistifikacije osobe koja možda i vjeruje da pronosi glas božanske utjehe i vječnoga spasa, ali ta je vjera ionako zapisana u Knjizi koja se naziva Apokalipsom i kazuje o istini posljednjega suda. U slučaju Debordova pojma spektakla postoji kauzalni odnos između „biti“ slike i „biti“ kapitala koji se medijalno preobražava kroz transformacije pojma Moći i to kroz tri stadija genealogije spektakla: koncentrirani, difuzni i integrirani. U sva tri pojavljuju se karizmatske političke Vođe i svi su, unatoč razlika, diktatori i autokrati. Samo je razlika u tome što nije svejedno je li karizmatski Vođa utjelovljenje apsolutnoga zla poput Hitlera ili „slaboga mesijanizma“ s učincima „fake pragmatizma“ poput Trumpa. Karizma je u doba propasti svih velikih ideologija nevjerodostojni pojam nedovršene sekularizacije kojoj iz dana u dan prijeti odmazda povratkom u špilje i zapadnjačko šerijatsko pravo „plemenskoga zavjeta krvi“. (v. Žarko Paić, Plemenski zavjet krvi, Plima, Ulcinj, 2005.)

3.

Uvijek je bilo, jest i bit će tako da karizma ima dva svoja lika i dva svoja značenja: pozitivno i negativno. Uvijek je isto tako bilo, jest i bit će da je pitanje o karizmatskoj osobi pitanje o Vođi u društvu i pitanje o masovnome pokretu koji slijedi neupitno i odano onoga tko ih vodi na svoje putu oslobođenja ili ropstva. Pozitivno i negativno, međutim, ne znači da ovaj pojam može postojati bez posredovanja nečega što se, naravno, zaboravlja u tumačenju od biblijskih vremena do modernosti, od sv. Pavla do Maxa Webera. Čemu opće karizmatsko doba povijesti koje nužno pretpostavlja da je čovjek u svojim misaono-doživljajnim sposobnostima afekcije spram svijeta biće koje treba Drugoga i to ne kao svoje drugo Ja, već kao biće koje treba osloboditi od neznanja i predrasuda netko Drugi a ne on sam sebe i da Drugoga treba zauzdati i pokoriti ne zbog njegova revolta protiv svake vlasti, nego zbog toga što je povijest moći uvijek i povijest onoga što je Étiene de la Boétie u svojoj genijalnoj raspravi Dobrovoljno ropstvo (La servitude volontaire) iz 1577. godine postavio kao pitanje o legitimnosti vlasti i razlozima pokoravanja autoritetu koje upravo slobodu svodi na tlapnju i nemoć u borbi protiv tiranije. Nije problem što se karizmatska moć iz pozitivnoga modusa pretvara u negativni, već je problem što se ljudi kao masa i narod odriču svoje neukrotive slobode u zamjenu za lažnu sigurnost i druge kolektivističke i „suverenističke“ obmane.

Što ćemo onda s karizmom i karizmaticima kojima ne mora krv šikljati s čela kao Kristu da bi ih se smatralo „odabranicima“ pseudo-politike koja uvijek počinje kao religiozna mistika, a završava kao politička farsa u globalnome društvu spektakla? Ništa, dovoljni su nam celebrityji iz našeg sokaka koji sami vjeruju u medijski stvorene fikcije da su „karizmatični“ poput Buddhina pupka na usahlome lopoču ili već neke druge simboličke moći koju imaju odabrani i izabrani od naroda s ograničenim trajanjem svojih tajnih moći. Njihovo je carstvo opsjena trajno poput plastičnoga čepa na boci Coca Cole. Nemojmo se zavaravati: plastika je vječna!