Žarko Paić

1.

          Rizik, dolazi iz talijanskoga kao risco , rischio, i francuskoga kao risque, jest neka vrsta opasnosti koja se može predvidjeti do stanovitih mjera tako da joj se odredi intenzitet. Usto, rizik je eventualni gubitak ili šteta koja nastaje ratom, prirodnim nepogodama, krivom procjenom ulaganja u kapitalističkoj ekonomiji, te se ovo shvaćanje svodi uglavnom na ‘profano’ funkcioniranje modernog društva kojem odluka slobodnog pojedinca na tržištu predstavlja model djelovanja. Aktualitet zbivanja nije obuhvaćen negativnim kartezijanskim pojmom neizvjesnosti, već je iz same logike stvarnosti posrijedi ono što karakterizira stvarnost u spoznajno-teorijskome uvidu, naime izvjesnost kao sigurnost da bitak jest ono što jest u modalitetu svoje mogućnosti kao zbiljske nužnosti. Izvjesnost je, dakle, certitudo i odnosi se na ljudsko prosuđivanje o biću kao takvome, govoreći hajdegerovski. Ovo prosuđivanje uglavnom ne može biti pogrešno jer je istina shvaćena skolastički kao podudaranje mišljenja sa stvarima. Izvjesno je, primjerice, da je suvremeni globalni kapitalizam rezultat tehnoznanstvene konstrukcije stvarnosti kao mreže događaja koji se kibernetički pojavljuju u četvorstvu informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije.

Ništa izvan ove nove transklasične logike upravljanja svijetom ne može biti ‘učinkovito’, ‘korisno’, ‘pragmatično’. Štoviše, ova izvjesnost nije nešto samo po sebi postojeće, već je čista konstrukcija događaja koji počivaju na onome što u teoriji znanosti nazivamo probabilizmom . Vjerojatnost da će se nešto dogoditi baš tako-i-tako pretpostavlja kako upravo izvjesnost nastanka nekog događaja nije u vlasti Boga, prirode ili čovjeka, već u vlasti programiranosti tijekova zbivanja kao modela projekcije stvarnosti u određenom kraćem ili duljem vremenskom razdoblju. Procjena rizika djelovanja u stvarnosti odgovara suvremenim filozofskim teorijama probabilizma koje su u međuvremenu postale ne samo znanstveno obvezujuće, već i medijski neotklonjive. Vjerojatnost je temeljna riječ očekivanja nadolazeće budućnosti kao rizičnog događaja u meteorološkome diskursu prognostičara oluja i uragana, a tek onda i tzv. lijepoga vremena. Hvaljena sociološka teorija tzv. društva rizika Ulricha Becka ipak je samo jedna od niz teorija negativnog probabilizma, te se ne može ‘ontološki’ nositi s Deleuzeovom teorijom tzv. društva kontrole. Zašto?

Zbog toga što je kontrola treći ključan pojam kibernetike kao causa effciens i označava mogućnost dinamičko-aktivnog načina vladavine nad društvom kao objektom, dok je rizik samo rezultat upravo onoga što sustav kibernetičke kontrole neprestano proizvodi. Naime, neljudska kontrola proizvodi rizične posljedice u društvu jer nadomješta ljudsku egzistencijalnu ne-izvjesnost s racionalnim poretkom rizika, kontingencije i kaosa. Nekoć smo se mogli žaliti na zlu kob i proklinjati Boga za takav udes, potom je Priroda zamijenila mjesto božanskoga, a danas nam je za sve kriv sustav novih pravila ove globalno-planetarne igre informacijskoga kapitalizma za koji Deleuze kaže da je u njemu sve racionalno, osim kapitalizma samoga.

2.

Mnogi su pojmovi koje rabimo danas samorazumljivo u svakodnevnome životu rezultat prekretnih događaja u znanosti, tehnologiji i politici koji su se desili krajem 1970ih godina. Rizik je riječ koja idealno spaja iskustva kapitalizma i to kao sustava dobiti i akcionarstva na kojem počiva njegova ideologija „sretnoga slučaja“, a ne programirane „željezne nužnosti“ eksploatacije i okupacije drugih teritorija i naroda milom ili silom tijekom povijesti s onime što je vidljivo u kockarskoj igri za zelenim stolom. Tako je i s rizikom koji pripada u mantre neoliberalizma kao složenoga poretka onog što kasni Michel Foucault koncem 1970ih godina u svojim predavanjima na Collège de France u Parizu naziva logikom upravljaštva (gouvernementalité) čime se opskurna politička vladavina „normalizira“ kroz ekonomsko-pravne mjere i diskurse upravljanja Drugim kao prostorom-i-vremenom njegova pretvaranja u robu/stvar kroz operacije vrednovanja njegova položaja u društvu. Riskantno se nastoji pritom obuzdati kao ono što zahtijeva emocionalno-voljni postupak nastojanja postignuća nečega u budućnosti što se može izmjeriti kvantitativno i ocijeniti kvalitativno kao „uspješnije“, „bolje“, „svrsishodnije“. Bez rizika, navodno, ne postoji mogućnost dobitka.

No, čega? Zar je život svediv na ekonometrijske pokazatelje „sreće“ i zar se tzv. blagostanje iskazuje jedino u materijalističkome sklopu vrijednosti? Odakle, zapravo, proizlazi rizik kao potencijalna opasnost s kojom se unaprijed valja uhvatiti u koštac ne da je posve iskorijeni, već da se izvuče manja šteta u nekoj ovako ili onako pojmljenoj koristi? Ni iz čega drugoga negoli iz razumijevanja svijeta kao posvemašnje opasnosti, baš onako kako je to govorio Heidegger kad je njemačku riječ Gefahr uzeo kao događaj koji se pojavljuje u sučeljavanju s postavom (Gestell) kao biti novovjekovne tehnike. Rizik je, dakle, sekularizirani i pragmatizirani način ljudskoga uvida u primordijalnu opasnost koja prijeti ne samo čovjeku, već i njegovu obitavalištu kao i čitavom svijetu biljaka i životinja međusobno povezanih življenjem na Zemlji. Zato smo neprestano izloženi riziku i rizicima jer živimo u permanentnoj opasnosti prebivanja u sklopu snaga s kojima se više ne možemo razračunati ili ih držati pod kontrolom. Vidite li svezu između opasnosti i mogućnosti zadržavanja ili čak i prevladavanja  njezinih posljedica? Stvar s rizikom uvijek dovodi do aktiviranja temeljnoga pojma kibernetičke teorije kao što je to kontrola. Što je prvo, a što drugo? Jasno je da iz tradicionalne metafizičke teorije ono prvo mora biti rizik jer je to informacija o nečemu kao potencijalno opasnome, a drugo mora biti kontrola kao pojam koji tehnološki nadomještava ljudsko nadziranje i upravljanje životom kao sustavom odnosa između bitka, bića i biti čovjeka. Ali, to više nije tako, jer kibernetika polazi od mogućnosti pobuđenih uzroka i umjesto prvoga uzroka i posljednje svrhe uvodi u optjecaj pojmove ireverzibilne reverzibilnosti i tako kontrola prethodi riziku jer tehnosfera nije ništa ni prirodno niti ljudsko, već ono treće onkraj metafizike i njezinih božanskih i prirodnih granica.

Kontrola svodi rizik na probabilizam. Umjesto neizvjesnosti, uvodi se pojam statističke vjerojatnosti jer svi neprestano pratimo vremenske prognoze i gledamo simulaciju potencijanih stanja s nepogodama u tom-i-tom dijelu Zemlje s gotovo zapanjujućom preciznošću predviđanja. Rizik nakon toga ostaje u području odlučivanja o vlastitim izvedbama u prostoru-i-vremenu pod uvjetom našeg znanja o mnoštvu uzroka i mnoštvu posljedica. Ne možemo reći da nismo bili svjesni i da nismo bili upozoreni da će doći do strašne oluje, do pada dionica na burzi, do političkih prevrata i do ratova.

3.

U romanu Bleeding Edge slavnog američkoga pisca Thomasa Pynchona kaleidoskop filmova, televizijskih opera i videoigara nudi svojevrsnu kritiku kapitalizma i njegove digitalizirane sadašnjosti. Istražujući teme monetarne prijevare, obmane i erotske želje, ovo transformativno putovanje sugerira da buduće ekonomske stvarnosti možda neće ovisiti samo o protoku informacija, kapitala i energije, već i o protoku emocija zarobljenih u zvuku. Pynchon koristi elemente poezije, glazbe i popularne kulture kako bi ugradio sustav skrivenih poruka unutar ekonomskih krajolika koji stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Povezuje ih rizik egzistencijalne osuđenosti na preživljavanje u onome što povezuje globalno društvo rizika kao društva kontrole.

Ali problem je u tome što je rizik postao sama kontrola sustava od svih mogućih društvenih subverzija i stoga čovjeku ne preostaje drugo negoli da se snalazi sam i umrežen s Drugima u tom vizualnome kaosu i entropiji jer bez uvida u njegove granice može još samo dublje potonuti i ispasti iz igre ne više onako kafkijanski „umoren kao pseto“, već jednostavno bačen u ništavilo bez ikakve drugoga razloga osim onoga koji stoji u temelju rizika: racionalne nesuvislosti svijeta kao slučaja.