Žarko Paić

1.

          Od iskona tzv. civilizacije, koja je uvijek označavala život u gradskim zdanjima i utvrdama bez obzira je li prostor obitavanja u pustinjskim izbama Timbuktua ili u mitskim krajolicima Atlantide kao svetoga otoka najvišega ljudskoga umijeća potonulog u čudovišnoj katastrofi prije nastanka mračnoga doba Helade, postojala je ona fatalna granica (limes) razdvajanja iza koje se nalaze divlja plemena. Njihov je prostor preživljavanja tajanstvena prašuma ili azurni planinski prijevoji uz nikad viđene praživotinje poput Yetija ili troglavih brontosaura iz košmarnih snova. Grci su ih nazivali barbarima, a nakon što su germanski ratnički narodi razorili Rimsko carstvo s avangardom od Vandala, ovaj je pojam u potpunosti zauzeo mračne komore straha civiliziranoga Zapada od onih koji prebivaju onkraj nesvodive granice. Naravno, nikad ni jedna svjetska civilizacija nije u svojem „čistom“ obliku rezultat svojeg vlastita pročišćenja autentičnoga duha početka kao izvorišta ljepote, istine i uma. Sve su to tlapnje o iskonu kao prapočelu etnosa koji u svojoj suverenosti oblikuje državu i društvo bez natruha postojanja onih Drugih kao barbara/vandala i njihovih plemenskih totema izgrađenih na tabuu incesta i užasu ljudožderstva.

Čitati tekstove kulturalnih antropologa o tome poput Divlje misli i Tužnih tropa Claudea Lévy-Straussa znači uranjati u „strukture elementarnoga srodstva“ koje nam uvjerljivo pokazuju da je nastanak  civiliziranoga stanja ljudske vrste u povijesti svagda nešto na rubu kontingencije iz jednostavnog razloga što je nužnost barbarstva ono što ne čine nikad „pravi barbari“, već oni koji u ime Boga i rase, Civilizacije i Uma posežu za radikalnim zlom i zatiru sve tragove Drugih proglašujući njihov opstanak kriminalnim i nepoćudnim za razvitak, rekao bi Hegel, povijesti kao svijesti o slobodi. Obrat koji se dogodio s europskim prosvjetiteljstvom, navlastito francuskim, jest početak tzv. kulturaliziranja Zapada u odnosu spram njegove kolonijalno-ekspanzionističke politike osvajanja Drugoga u ime napretka kapitalizma, što znači početka njegova pristupa Drugome kao „plemenitome divljaku“ koji još uvijek živi iskonski i nepomućeno u skladu s idealima prirode onkraj projektiranih granica carstava Zapada. I ovo još uvijek traje sve do danas kroz različite figure postkolonijalnoga oslobađanja od genocida i imperijalizma Europe/SAD-a, unatoč tome što je treće desetljeće 21. stoljeća u znaku „novoga protuprosvjetiteljstva“ i posvemašnjeg zatiranja svih dosega ionako krhkih „politika identiteta“. (v. o tome: Žarko Paić, Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.)

2.

Nikad nisam odveć polagao spekulativne pozornosti u teoreme o „propasti Zapada“ od Oswalda Spenglera do postmodernih eklektika i kulturpesimističkih kroničara epohe na izdisaju iako me je nezasluženo pratio glas „apokaliptičara“ zbog analiza rasula svih pojmovno-kategorijalnih sklopova realizirane metafizike u području filozofije, teorije suvremene umjetnosti, političke teorije i medijskih i vizualnih studija. Budući da mišljenje nema nikakve veze s optimizmom ili pesimizmom jer su to relikti dvaju suprotstavljenih shvaćanja povijesti još od sv. Augustina pa sve do Hegela, bezuvjetno valja naglasiti da je pitanje „propasti Zapada“ ono što nadilazi svaku apologiju zakašnjela špenglerizma drugim sredstvima. Stvar nije u najavi kraja metafizike i svih pojmova nastalih nakon nastanka uvjeta mogućnosti tehnosfere kao vladavine kibernetike u trijadi kaosa, entropije i kontingencije u svim područjima života kao računanja-planiranja-konstrukcije. Ne, problem je u tome što je čitav društveni i državni poredak ove sustavne racionalizacije svijeta života postao onaj koji se pojavljuje kao poredak totalnoga primitivizma koji određuje u svojoj goloj pojavnosti sve forme realiziranoga „barbarstva“ kao „vandalizma“.

Drugi nisu više onkraj limesa tzv. civilizacije: oni nastanjuju prostore deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja, rekli bi Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013. S francuskoga preveo Marko Gregorić). A to znači da je svekolika zapadnjačka civilizacija kao globalno-planetarni Ur-Staat postala carstvo apsolutnoga primitivizma čine razlike između pitomoga i divljeg, okrutnosti i nevinosti, ljepote i ružnoće, središta i ruba, tzv. binarne opreke u horizontu evolucionizma i dijalektičkoga mišljenja postaju naprosto zastarjeli i nedjelotvorni konceptualni alati. Teror, biogenetika i medijska reprezentacija svijeta u kojem gola Moć upravlja svime što jest bez iznimke nema više nikakva iluzionizma, jer liberalni autokrati i autokratski despoti nalaze zajednički jezik u ideji da su samo imperijalne države one koje imaju „prirodno pravo“ na opstanak u svijetu Groβrauma i da su svi Drugi samo vazali ili gospodski Kastor kao iz jedne pjesme Silvija Strahimira Kranjčevića koji mora podviti rep i slušati zapovijedi ako je nakanio preživjeti u „vrlome novom svijetu“. Sve je, dakle, konačno transparentno i više nema razloga za samozavaravanje. Na kraju povijesti konačno dolazi do vjerodostojnosti ono što je Jean Baudrillard u eseju/putopisu Amérique (Amerika) još 1988. godine (Live de Poche, Pariz) zemlju, naciju-državu, tzv. imperij slobode zapadnjačkoga svijeta kao moderne civilizacije nazvao ꟷ primitivnim društvom budućnosti.

U toj postavci ne valja vidjeti ništa „francuski“ i s „visoka“ bezobzirno i nadmeno u smislu prezira masovne kulture te svega onog što je pojam „američkoga“ simbolizirao u drugoj polovini 20. stoljeća sve do danas. Daleko od toga. Baudrillard je ispisao istinsku pohvalu duhu simulakruma i simulacije, ideji postmoderne arhitekture i filma, medijskoj konstrukciji stvarnosti kao izbavljenju od svih „primitivizama“ Europe koja je stvorila totalitarne poretke fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma. Zar nije baš Amerika obranila postulate slobode pred najzlogukijim silama razaranja onog što pripada biti zapadnjačke civilizacije nesvodive na materijalno blagostanje i fetiše potrošaštva. Evo tih riječi Baudrillarda koje zaslužuju da ih se posebno istakne:

„Amerika nema prošlost poput ostalih primitivnih društava prošlosti. Ona nema „teritorij  predaka“ ꟷ ne govorim o zemlji nego u simboličkom terenu ꟷ koji je akumulirao stoljeća značenja i odnjegovao principe istine. Ukratko, Amerika nema korijene nigdje drugdje osim u budućnosti i stoga nije ništa od onoga što si zamisli. Ona je neprestana simulacija. Amerika nema drugog konteksta osim onoga što konkretno jest. S povijesnoga stajališta, Amerika je bestežinska.“ (Jean Baudrillard, „Nakon Utopije: Primitivno društvo budućnosti“, u: Nathan P. Gardels, ur. Na kraju stoljeća: Razmišljanja velikih umova o svom vremenu, Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1999., str. 207. S engleskoga prevela Gabriela Abramac)

3.

A što ako „primitivno društvo budućnosti“ nije više samo američka sudbina „ovdje i sada“, već se rasprostire u svojim bitnim postignućima i zapalostima, reliktima i tragovima, posvuda i nigdje? Što, nadalje, ako prava slika tog i takvog „društva“ koje nadire kroz bizonovo rogovlje na glavi onog ludog šamana QAnona, koji je na Trumpov zapaljiv govor spektakularno uz svoje privrženike krenuo na osvajanje Capitola još prije no što će njegov idol-i-ideal od jednog beskrupuloznoga korporativnog oligarha preuzeti po drugi put sveglobalnu vlast na planetu i otpočeti s neokonzervativnom revolucijom 2.0 još odrješitije i još radikalnije negoli prvi put? Baudrillard je u svojem putopisu Amerika na jednome mjestu kazao da je bit američkoga u tome što je posrijedi dvoje: estetika autoputa i medij filma. Sve je, dakle, već uvijek ofilmljeno kao vožnja danju i noću autoputom koji spaja kontinent slobode i kapitala od Istoka do Zapada mističnom vezom univerzalne demokracije i primitivizma.

Uvijek se pritom valja sjetiti kultnoga filma kontrakulture Amerike 1960ih godina, To je nesumnjivo film Easy Rider (Goli u sedlu)  iz 1969. godine. Može ga se žanrovski odrediti kao cestovni dramski film. Scenarij su napisali Peter Fonda, Dennis Hopper i Terry Southern, producirao ga je sam Fonda, a režirao Hopper. Fonda i Hopper igraju dvojicu motorista koji putuju američkim jugozapadom i jugom donoseći prihod od posla s prodajom kokaina. Ostali glumci u filmu su Jack Nicholson, Karen Black i Toni Basil. Ovaj film istražuje društveni krajolik, probleme i napetosti između adolescenata u SAD-u tijekom 1960-ih, poput uspona hipi pokreta, upotrebe droga i zajedničkog načina života (seksualne slobode u komunama itd.) U scenama koje prikazuju korištenje marihuane i drugih supstanci korištene su prave droge. Soundtrack je filma fantastičan jer nikad ni u jednom drugome filmu nije na tako upečatljiv način stopljena tadašnja rock & roll glazba s idejom putovanja slobodnih ljudi na motorima Amerikom. Koliko li smo samo puta gledali ovaj film i uživali u glazbi Banda, Birds, Steppenwolfa, Jimmyja Hendrixa, Fraternity of Man, Electric Pruns, Jefferson Airplane, Joe Cockera, Moody Blues…

Ono što se gotovo u pravilu izostavlja u tzv. interpretacijama ovog filma nije njegova estetička fascinantnost koja nadilazi sve drugo već viđeno osim možda još Antonionijeva Zabriskie Point. Izostavlja se ili se nedostatno uviđa da Easy Rider nije nikakva puka apologija trijadi američke kontrakulture kroz ideje seksa, droge i rock & rolla. Umjesto toga, film Petera Fonde i Dennisa Hoppera završava upravo s tragičnim slučajem mučkoga ubojstva dvaju motorista na autoputu kojim njih dvojica u rano jutro odlaze svojim Harley Davidsonima prema daljinama drugih gradova i industrijskih krajolika Zapada. No, slijedi ih dvojica južnjačkih bijelih rasista i ekstremnih konzervativaca, niže klase pauperizirana radništva. Nazovimo ih pravim jezikom društvenoga šljama „malih ljudi“ s margine Amerike 1960ih koji ne mogu podnijeti anarhiju i slobodoumlje mladih besposličara, a koji odjeveni u antimodni jeans s oznakama hippy-generacije ostavljaju snažan pečat na mlade djevojke iz provincijskoga južnjačkog svratišta za umorne kamiondžije. Bijes i mržnja usmjerena na dvojicu hippyja može se rezati na ploške. I…vozeći se dalje, praveći osmice na gotovo praznoj cesti za Nowhere, odjednom ih presreće stari kamionet s dvojicom zadriglih hejtera, ispalivši iz sačmarice ubojite metke na Fondu i Hoppera.

Goli u sedlu je najgenijalniji umjetnički prikaz onoga što je Amerika jučer, danas i sutra ꟷ to globalno primitivno društvo budućnosti. Njegova istina nije u likovima slobodnjaka Fonde i Hoppera, već u likovima društvenoga šljama sa sačmaricom i ciničnim smijehom pripadnika mase bez obzira nose li oni na glavi bizonove rogove, oligarhijsku sportsku kapu s natpisom privatnoga golf-kluba iz Floride ili već nešto treće što primitivizam kao globalnu društvenu vrlinu srozava do najdubljeg bezdana ovog svijeta.

If you want to be a bird

It won’t take much

To get you up there

But when you come down

Land on your feet.