Žarko Paić

Ako se narodi sjevera i istoka određuju, kako je to jednom duhovito zamijetio Béla Hamvas, količinom ispijanja rakije i piva za razliku od vinskih naroda ekstaze juga i zapada, onda je njihova sudbina u tome da su usmjereni horizontalno u osvajanje prostora ravnica i mora, dok se južni Zapadnjaci uzdižu do nebeskih visina samo u poeziji i filozofiji. Dodajmo ovome još nešto: sjevernjacima i istočnjacima neprestano je u „krvi“ da se suzdržano bore s vlastitim demonima i vitezovima apokalipse. Dostatno je za to sjetiti se ranih filmova jednog Šveđanina i jednog Rusa, filmskih genija Ingmara Bergmana i Andreja Tarkovskoga s njihovim amblematskim uratcima Sedmi pečat i Andrej Rubljov. U oba slučaja, naime, suočavamo se s pitanjem o smislu umjetničke egzistencije čovjeka posvećenoga Bogu na krajnje radikalan način.

U Bergmanovu filmu umjetnost je igranje šaha sa smrću što ga izvodi (s)umorni vitez na povratku iz križarskih ratova, dok je u Tarkovskoga posrijedi majstorstvo posvećenoga umjetnika u oslikavanju ikone Svetoga Trojstva pravoslavne crkve kao znaka vječnoga identiteta. Nećemo ove likove moći smjestiti baš nigdje izvan njihova duhovno-povijesnoga prostora, onog koji je u mitskim predajama daleko na sjeveru među narodima Hiperborejaca i apostata militantne ortodoksije. Od srednjovjekovlja do suvremenosti unatoč tzv. povijesnih promjena i usvajanja modernih pravila života, neprestano svjedočimo kako se taj sukob između egzistencijalno određenoga liberalnog svjetonazora utjelovljuje u rigoroznome protestantizmu i kršćanstvu shvaćenim kao u Dostojevskog, s jasnim mesijanskim znakom ruskoga cezaropapizma. Možda je ovo stanje ponajbolje objasnio u svojoj knjizi eseja poljsko-litavsko-američki književnik Czeslaw Milosz, nobelovac, naslovljenoj po jednom metafizičkome simboličkome „mjestu“ iz poetsko-biblijske mistike Wiliama Blakea ꟷ zemlja Ulro.

          Što je to, kakva je to „zemlja“? Ulro je unutarnje stanje crnila, neprozirnosti i tame koje se javlja kada se izgubi božanska vizija. To je prebivalište đavola i onih koji su nalik njima. U nju se ulazi iz Beulaha kada se Vječnost „zaljubi u tvorevine vremena“. Kroz neuspjeh Ljubavi da održi Vjeru to se doživljava kao pad u prazninu izvan postojanja gdje ne prodire svjetlost. Povratak u Beulah i Eden od Ulroa prolazi kroz stvaranje koje se zbiva kao milost od strane „vječnoga sažaljenja koji sve vidi.“ No, kad se pročisti ovaj veliki zastor od hilijazma i gnosticizma, posve je razvidno, kako to Milosz kaže na jednom mjestu, da je upravo katolicizam Rimske crkve bio od srednjovjekovlja nenaklonjen bilo kakvim tzv. herezama koje su zagovarale pretkazanja Apokalipse, Les Arcanes, odnosno teorije koje su mogle imati predznak dekadencije i to stoga što je bilo samorazumljivo kako je institucionalno utemeljenje Crkve zalog vječne milosti i ozakonjenja božanske egzistencije na nebu i zemlji. Problem s kojim se Milosz bavi u ovoj knjizi zacijelo se ne može svesti jednoznačno na razotkriće onog „tamnoga“ što je i samo u tradiciji kršćanskog maniheizma imalo okus prokletstva i ujedno otrovnog blagoslova duše od Miltona do Blakea i Swedenborga.

Problem je, dakle, u tome što je zapadnjačka civilizacija u svojem linearnome slijedu bezuvjetnoga napretka, koju je zacrtao sv. Augustin u Civitate Dei, ne samo ona koja se pojavljuje u znaku dramatski izvedenoga antropocentrizma i sekularizma, već ponajprije težnje da sve što jest „racionalizira“ i učini predmetom znanstveno-tehnološke „vjere“ u beskonačnu izgradnju ljudske povijesti polazeći od poreknuća božanske milosti. U tom smislu je ova knjiga, koju će sam Milosz odrediti i kao nastavak njegova slavnoga Zasužnjenoga uma u kojem je književno-filozofijski opisao mehanizam zle savjesti u ideologiji totalitarizma s pomoću pojma ketmana, nastavak iste analize u mediju poetsko-književno-filozofijske kritike reduktivnoga modernizma.

          U Miloszevoj Zemlji Ulro čini se da smo suočeni s dvije vrste književnosti. Prva je ona koju nije teško imenovati i koja, gotovo đavolski iskvarena, ipak ispada vlastita karikatura kad se čovjek suoči s nedokučivim ponorima ljudske povijesti. Milosz ovu tradiciju naziva “mračnom” i podaruje svoj odgovor na nju kao “neprijateljski”. Imena se ne spominju, ali netom poslije u tekstu Milosz nagovještava Kafku, Becketta, Sartrea i Ionesca. Ipak, njegov kritički i negativan odgovor na ovu književnost temelji se na njegovoj nevjerici i nepovjerenju spram ideje prirode. Dok, naime, “mračna” književnost istražuje prirodu čovjeka i nastoji postići porazne učinke, dok je njezina tako dobivena “prirodnost” samo parodija na, kako bi to rekao Blake, “pravu egzistenciju”, u modernome se egzistencijalističkome nihilizmu ove mračne književnosti ismijavanje, sarkazam i profanacije čine gotovo jeftinim u usporedbi sa snagom Zla koje je unutar iskustva svakog čovjeka.

Moram priznati da ovaj Miloszev stav smatram posve nevjerodostojnim jer ni Kafka ni Beckett, a isto drugom mjerom vrijedi i za Sartrea i Ionesca, nisu nimalo svedivi na ovaj gnostički maniheizam. Štoviše, njihova je književnost, osobito Kafkina, paradigmatsko kazivanje o biti moderne otuđenosti i umreženosti u strukture neljudskoga koje nikakvo pozivanje na tragove apokaliptičkoga zla u Blakea i Swedenborga ne može razriješiti. Kafka i Beckett su figure mišljenja kao kazivanja u kojem gubitak biti svijeta ne proizlazi iz obezboženja svijeta, već su rezultat onoga što nastaje iz autentične slobode ljudske egzistencije u srazu s nihilizmom koji se pronalazi u samoj biti onog što Heidegger u jednom predavanju o biti umjetnosti pripisuje i bolješivizmu i nacizmu, i kršćanstvu i amerikanizmu. Milosz mi u tome nikad nije bio nikakvo nadahnuće za promišljanje statusa ove književnosti koja može biti i „mračna“, ali kao i u Gombrowicza, njezin su humor i „soteriologija“ prava terapeutika duha, a ne duše, spram bilo kakve religiozno-manihejske apokaliptike.

Drugu vrstu književnosti, koju Milosz analizira u Zemlji Ulro jest teže imenovati, ali se može opisati kao “antropocentrična”, tj. zasnovana ne toliko na ideji čovjeka kao mjere svih stvari, već na čovjeku kao mogućoj nadi za sve buduće stvari. Razlika između ova dva iskaza pokazuje jaz koji razdvaja staru verziju grčkoga i rimskog humanizma (koja više nije moguća u svjetlu ljudske prošlosti) i novu preobrazbu humanističkog nauka utemeljenog na obzirnome stavu spram ljudske budućnosti. Ova milenijska nit u tkanju kulture ono je što povezuje sve različite pisce koje Milosz predstavlja u Zemlji Ulro. O Witoldu Gombrowiczu, primjerice, govori kako je njegova sklonost da književnost uspostavi i kao filozofijsko shvaćanje koje se orijentira u djelu Schopenhauera Svijet kao volja i predstava rezultat jedne „mračne vizije“ iza koje stoji zavodnički humor i otmjena lakoća stila. No, glavni je problem s Gombrowiczem od romana Kozmos do njegova Dnevnika u tome što povezuje dvije posve oprečne duhovne struje: radikalni pesimizam i ekstatički zanos tjelesnosti kao posljednje fikcije svetkovine života.

Ipak, pridjev “manihejski” prečesto se pojavljuje u ovoj knjizi da bi mogao biti puka slučajnost. Čovjek nije samo područje nade nego i očaja koji je tragično razapet između svojih anđeoskih i sotonskih elemenata. U tom se trenutku priroda iznova pojavljuje u Miloszevu književnome i filozofijskome čitanju: njegov argument protiv “mračnog” pisanja ne temelji se samo na “jeftinoći” njegovih učinaka, već, prije svega, na činjenici da nisu primjereni odgovor na pitanje o razlozima nastanka tzv. apsurda u svijetu. Stoga očaj i bogohuljenje postaju za pisca Zemlje Ulro jeftini, laki i prirodni, a nada i budućnost za novog čovjeka, “umjetne”, teške i mukotrpne, odnosno – estetske. Sada možemo uistinu vidjeti da u Miloszevom zatvorenom labirintu ovog književnoga maniheizma, kao u Blakeovom, postoji neposredna veza između budućnosti, nade i umjetnosti s jedne strane, te izgleda za prevladavanje krize koja je započela krajem 18. stoljeća, s druge strane. Zašto baš 1800. godina ima značenje nastanka ovog „mračnoga“ sustava nihilističke raskorijenjenosti? Milosz ovako to objašnjava.

„Na ovome mjestu razotkrivam svoju skrivenu namjeru pri pisanju ove knjige. U određenom je smislu ona trebala biti nastavak Zasužnjenoga uma. Dvije pojave neraskidivo povezane s dvadesetim stoljećem, komunizam i nacionalsocijalizam, nastali su iz duha devetnaestostoljetne znanosti, izopačene i preobražene u pseudoevanđelje za široke mase. Zemlja Ulro kao mjesto boravka malobrojnih izabranih umova oko, recimo, 1800. godine, pokazala je svoje zloguke posljedice, omogućivši svima pristup “svjetonazoru” – čuveno očitovanje čega predstavljaju vrludanja ruske inteligencije u Bjesovima i drugim djelima Dostojevskoga. Ako sam se u Zasužnjenome umu bavio posljedicama, onda je moja nakana u Zemlji Ulro bila vratiti se uzrocima. Kako bih prokleo znanost? Ne, nikako. Kao što nam ni onečišćenje prirodnoga okoliša ne daje za pravo da anatemiziramo tehniku.“

Što je onda pravi razlog ovog svjetonazornoga pada u okrilje „mračne književnosti“ s njezinim profanim sredstvima opisa egzistencijalne drame modernoga čovjeka Zapada? Nesumnjivo, u ovoj knjizi eseja pronalazimo sjajnu analizu kršćanske gnoze i uspona moderne znanosti, a čitanja Swedenborga su gotovo na onoj razini suverene akribije književnosti kao i u Borgesovim parabolama s filozofijsko-teologijskim tragovima. No, ono s čime smo počeli ovaj tekst povodom Miloszeve knjige, koju sam prvi puta čitao još 1986. u prijevodu Petra Vujačića u izdanju „Dečjih novina“ iz Gornjeg Milanovca,, pripada vrhuncima njegove misaonosti i književnoga umijeća. Naravno, riječ je o analizi religijske misli Dostojevskoga i navodu tragične ruske pjesnikinje Ane Ahmatove u doba staljinizma i Gulaga, koja je pisca Braće Karamazova i Zapisa iz podzemlja nazvala „herezijarhom“. Ono što me je te 1986. godine kao i danas u čitanju Zemlje Ulro držalo budnim i do osvita jest upravo ta sjajna analiza prijepora između vjere i svijeta vrijednosti naspram postulata modernih znanosti. Milosz u desetom fragmentu/poglavlju eseja „Dostojevski i zapadna religijska mašta“ izričito ustvrđuje da Dostojevskoga više ne treba tretirati nikakvim „vrijednim spomenikom“. No, preostaje kao i u Legendi o Velikom Inkvizitoru ono što je pitanje fundamentalnoga izbora čovjeka koji u odlučujućim trenucima vlastite smrtne egzistencije mora izabrati između „objektivne“ logike znanstvene „istine“ ili onoga što pripada bezuvjetnome području neodredivosti vjere u Boga.

Problem je u Miloszevu objašnjenju naprosto paradoksalan. Ako je odveć često spominjao i manihejstvo i mesijanizam u religijsko-književnome svijetu ne samo Dostojevskoga, već i njegovih zapadnjačkih mističkih prethodnika (Blake, Milton, Swedenborg), onda je zaključak da u Slavena, iako se to posebno odnosi na sjevernjačko-istočnjačke zemlje i države na rubu geopolitičkih granica spram Švedske i Rusije, ovaj „herezijalni“ relikt apokalipse često književnost svodi na nemoguće egzistencijalne obrate i možda dovodi do pada estetske kvalitete teksta. Ali, ono što je ovdje nadasve ingeniozno jest ono što je Milosz izveo čitanjem različitih filozofija znanosti, osobito francuskoga teoretičara Alexandrea Kojréa koji tvrdi da je u 18. stoljeću zapadnjačka civilizacija iznjedrila ideju kozmosa kao monadologijske savršene metafizike u Leibniza kao „najboljeg od sviju svjetova“. I zato je nastanak alternative ovom utopizmu i progresizmu Razuma nužno pronađen na sjeveru i istoku, među novim Hiperborejcima i novo-starim herezijarsima „ruske duše“.

Kao rubni i hibridni „slučaj“ vlastite heterogene etiničko-kulturalne otvorenosti i osuđenosti na manjinu unutar „vlastitih zemalja“ jer Milosz je bio poljsko-litavski i američki pisac, svjedok totalitarnoga „zasužnjenog uma“ koji je egzekutivno i genocidno rješavao pitanje višestrukih identiteta u 20. stoljeću, nije slučajno da se u njegovim esejima i poeziji razotkriva kao i u Witolda Gombrowicza i u Brune Schulza onaj neotklonjivi osjećaj pripadništva drugoj zemlji „Ulro“ od one mraka i izgnanstva vječnoga, osjećaj koji se ne može opisati drukčije negoli slikom iz dvaju komplementarnih i krajnje različitih filmova Bergmana i Tarkovskoga, Sedmoga pečata i Andreja Rubljova.

Koji je to osjećaj drugo negoli onaj težine i blagoslova povratka u prostor-vrijeme iza zemlje Ulro, gdje snjegovi, led i čudesna praskozorja otvaraju druga obzorja i druge perspektive uvida u tajnu ovog života i svih njegovih opskurnih privida.