O mesijanstvu i eshatologiji post-i-transhumanizma

February 20, 2025
Platon

      Često se u tzv. kritičkim opaskama današnjih zabrinutih teologa protiv uspona tehnosfere kako je oni shvaćaju, a to je posve reduktivno i uglavnom bez uvida u filozofijsko-povijesno podrijetlo onog što se naziva umjetnom inteligencijom, pojavljuje krunski prigovor kako, eto, post-i-transhumanizam samo u ruhu novoga pozitivizma opetuje metafizičku „veliku priču“ skolastike o spasu, izbavljenju i odrješenju čovjeka od izvornoga grijeha s pomoću tehnologije. Ono što je u ovom prigovoru tautologijski izrečeno i uistinu se čini neoborivim jest upravo to. Da, tehnologija je već i za talijanskoga filozofa Emanuela Severina sekularizirani oblik nihilizma u 21. stoljeću, a teologija s pojmom Boga kao apsolutnoga stvaratelja samo je izvorište svekolika nihilizma. Bog i tehnologija postaju u post-i-transhumanizmu zamijenjenoga ontologijskoga ranga, pa se može kazati da je tehnologija novi Bog s drugim i drukčijim samoodređenjem i ovlastima u djelovanju ne više spram bitka, bića i biti čovjeka, nego spram sustava i okoline života.

         Problem s ovim teologijskim prigovorom proizlazi već otuda što ni mesijanstvo ni eshatologija nisu izvorno stvar kršćanske teologije. Ona je samo preuzela i preinačila grčku metafiziku s Platonom i Aristotelom i umjesto bitka na pijedestal Moći postavila stvaralačkoga Boga koji stvara svijeta iz Ničega. No, kako je to pokazao Heidegger u svojim predavanjima o Anaksimandru, metafizika je od početka u svojim bitnim nakanama put i sudbina zapadnjačkoga ljudstva kao put oslobađanja od bezdana i traganje za spasonosnim događajem u nadolazećoj budućnosti. Mesijanstvo i eshatologija, premda nastaju iz židovske religije, nisu uopće mogući bez ideje konačnoga spasa ne samo čovjeka, već i bitka uopće, bio on shvaćen kao univerzalna priroda stvari, grčki physis, ili kao otvorenost smisla povijesti.

         Krenimo, dakle, redom, a ne preskačući rang i veličinu mišljenja. Prvo je bila grčka predplatonička onto-kozmogonija, a tek onda židovsko-kršćanska teo-antropologija. U iskonu bijaše filozofija, a ne religija kad je riječ o pitanjima spasonosnoga događaja. Tek potom dolazi želja za apsolutom posvemašnje nemogućnosti kojemu se pripisuje ideja iskupljenja i konačnosti povijesnoga događanja u vremenu. Ne citira neprestano Aristotel sv. Tomu Akvinskoga, već autor Summa theologiae Filozofa, kojeg piše velikim slovom kao što pišemo riječ boga od trenutka hegemonije teologijske slike svijeta u ranome i kasnome srednjem vijeku. Isto vrijedi i za Platona koji ne citira sv. Aurelija Augustina, već autor Države Božje onog bez kojeg ako ćemo pravo kršćanstvo ne može postojati u smislu razdvajanja ideje i pojave, transcendencije i imanencije, Boga i čovjeka.

          Naravno, riječ je o Platonu. I doista, tko može uopće osporiti onu znamenitu Nietzscheovu postavku da je kršćanstvo samo i jedino preokrenuti platonizam. Ali ne i Platon, dakako. Kad, pak, Severino lucidno tvrdi da čitav problem odnosa metafizike i njezina nihilističkoga obrata u kibernetici kao uvjetu mogućnosti informacijsko-komunikacijske tehnologije s AI kao vrhuncem izvedbe otpočinje s Platonovim pojmom proizvođenja, grčki poiesis, onda je u tom stavu iskazano nešto čudovišno otvarajuće-zatvarajuće za svaku moguću mesijansku eshatologiju Zapada koju tako neovlašteno sebi u prilog prisvaja teologija kršćanstva. Što? Ništa drugo negoli priznanje da je Bog zapravo realiziran u tehnogenezi i da njegovo neutraliziranje i suspendiranje iz suvremenosti označava ono što je bila konzekvencija i Hegelove postavke o kraju povijesti kao kraju filozofije i umjetnosti u apsolutnoj znanosti duha kao takvoga. Konzekvencija je bila da je Hegel morao iskazati nužno i kraj religije kao takve u smislu realizacije ideje u supstanciji-subjektu onog što Sutlić naziva Bogom spekulativne dijalektike, a radi se o refleksiji.

       Ako tehnosfera uistinu ne potrebuje nikakvu nadomjesnu filozofiju, pa čak ni umjetnost, jer ima estetizaciju vizualnoga događaja apsolutne kontingencije, što će joj onda i religija nakon smrti religije i teologija nakon kraja božanske eshatologije i soteriologije? Zabrinuti teolozi sa znanjem astrofizike i kozmologije vide da je „vrag odnio šalu“ i da post-i-transhumanizam otvaraju pragmatična vrata budućnosti sa sve učinkovitijim izvedbama ljudske besmrtnosti zahvaljujući prije svega tehnološkome uploadingu, nanotehnologiji, genetskome inženjerstvu. Govor o sekulariziranoj eshatologiji i mesijanstvu već je posve udomaćen u pronicljivim tekstovima o umjetnoj inteligenciji poput onog Yuk Huia „ChatGPT ili eshatologija strojeva“, Europski glasnik, br. 28/2023.

        Evo nas, dakle, na čistini i pred Zidom koji moramo prijeći poput astronauta Bowmana iz Kubrickova meta-filma 2001. Odiseje u svemiru da bismo „konačno“ shvatili kako su sve metafizičke eshato-soteriologije bile ništa drugo negoli sustavi „plemenitih laži“ za narod, kako je to divno promislio Platon. Sva sreća da su takvi sustavi i njihovi današnji apologeti svih duhovnih profila nalik onom besmislenom muzeju voštanih figura (mišljenja) u Londonu koji je ako išta barem imao funkciju da ljudski identitet zamrzne u vosku kao jeftinome materijalu jedne pseudo-vječnosti za mase. Misliti ne znači samo otkloniti vjeru u crvene i bijele patuljke u kozmičkoj praznini svijeta koji će se posljednji ugasnuti u apsolutnoj entropiji budućnosti.

          Misliti znači biti otvoren i posljednjoj mogućnosti da je sve ovo samo trag pijeska u očima i iluzija bez ikakvog drugog smisla osim da nam pruža beskrajni duhovni užitak vredniji od svega drugoga na ovome i mogućim drugim svjetovima.

           Ako se ponovno rodim, bit ću vlat trave koja misli, kap vode na dlanu, titraj vjetra u johama, oceanski val na sprudu i pustinja koja više ne raste.

Sv. Augustin

Similar Posts

Morbidna Arkadija

1. Et in Arcadia Ego: alegorija o smrti           Dvije znamenite slike Nicolasa Poussina iz 1636./1637. godine naslovljene su latinskom izrekom Et in Arcadia Ego. Slike su još poznate pod francuskim nazivom Les bergers d’Arcadie (Pastiri iz Arkadije). Tijekom povijesti zapadnjačke slikovne umjetnosti njihova je ikonografska prepoznatljivost postala općim mjestom suglasja o biti pastorala i […]

February 22, 2025

Mračna vs. antropocentrična književnost

Ako se narodi sjevera i istoka određuju, kako je to jednom duhovito zamijetio Béla Hamvas, količinom ispijanja rakije i piva za razliku od vinskih naroda ekstaze juga i zapada, onda je njihova sudbina u tome da su usmjereni horizontalno u osvajanje prostora ravnica i mora, dok se južni Zapadnjaci uzdižu do nebeskih visina samo u […]

February 21, 2025