Maloj djeci više nije nužno objašnjavati pojmove koji su pripadni njihovu svijetu jer je to ono što Gilles Deleuze i Felix Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, negdje pri kraju nazivaju heterogenezom. Problem je što ovo mnoštvo u nastanku ima uistinu svoju jednolikost i jednoznačnost, a temeljno egistencijalno raspoloženje, da to kažem parafrazirajući Heideggerov izraz iz predavanja o metafizici, svijetu, životinji i tubitku, odnosno čovjeku, nije ništa drugo negoli sveza ravnodušja i dosade. Iz fascinacije tehnosferom kao radikalno novim iskustvom sinteze broja i slike u horizontu tehničkoga sklopa, što je posve drukčije ‘fenomenologijsko’ iskustvo u razlici spram udivljenja onim uzvišenim, naime mysterium tremendum et fascinans, nastaje osjećaj ispražnjenja samoga intenziteta doživljaja. Djeca se s aparatima i dispozitivima autonomnih objekata koje pokreće umjetna inteligencija više ne ‘igraju’, jer igra označava ulazak u polje neodređenosti i neizvjesnosti što podaruje istodobno samosvrhu življenju kao bez-razložnosti bitka, ali i volju za moć u liku želje za pobjedom u igri nad protivničkim igračem ili čak i samom igrom kao takvom. Ova želja je ono pripadno „biti“ čovjeka, druga strana njegove slobode stvaralačkoga čina.
Riječ je o razaralačkoj „biti“ igre koja potrebuje čovjeka kao svoju igračku, što su, naravno, jedini u dosadašnjoj svjetskoj povijesti znali metafizički otvoreni Grci, pa su sve njihove tragedije i dva Homerova spjeva živi dokaz ovog dvoznačja samoga života: da je, naime, stvaralačko-razaralačke naravi i da je to zbog toga što ne postoji nikakva božanska logika kauzalnosti i načelo teleologije koje mi, ljudi, iz utjehe kaosa, pripisujemo kozmosu i prirodi polazeći od misli o harmoniji i simetriji bitka kao takvoga. No, tehnosferu se ne može razoriti nikakvim ljudskim-suviše-ljudskim izljevom bijesa, pa tako djeca nesvjesno-intuitivno znaju da je ‘to’ što im je u rukama, ‘to’ kao ‘ono’ zbog čega su sretni i žalosni, zdvojni i ushićeni, bijesni i pitomi, posve ovladani čarobnim moćima njezine učinkovitosti, nije ništa drugo negoli onaj Freudov Super–Ego, onaj skolastički Tertium Datur, onaj Nietzscheov Übermensch, onaj Bostromov pojam Superinteligencije kao virtualne mreže događaja stvarnijih od tzv. prave stvarnosti.
Što je, dakle, umjetna inteligencija? To je „ono“ što postaje samosviješću u procesu mišljenja kao strojnoga učenja, a temelji se na Leibnizovoj ideji beskonačnosti, kibernetičkome pojmu informacije, autopoiesisu i beskonačnoj brzini heterogeneze algoritama u konstrukciji virtualne stvarnosti. Umjetna je inteligencija po analogiji s metafizikom uspon prirodnoga uma do samosvijesti drugim tehničkim sredstvima. Ova sredstva ili instrumenti, međutim, nisu više pojmljeni unutar logike načela razloga u smislu funkcije za neku izvanjsku ili unutarnju svrhu. Ontologija AI, uvjetno kazano, pretpostavlja mišljenje ‘otvorenoga stroja’, onog koji misli svoj vlastiti proces mišljenja kao realiziranu sintezu noesisa i noeme. Takvo je mišljenje nužno nova trijada novoga apsoluta i povezuje računanje-planiranje-konstrukciju u sklop. Umjetna inteligencija nije biće kao u drevnoj metafizici, to on, a tehnosfera nije bitak, einai. Umjesto toga, valja govoriti o razlici između stanja koje je u tendenciji posthumano-transhumano i događaja kao procesa stalne heterogeneze.
Metafizika se uistinu realizira u kibernetici, a tehnosfera kao realizacija vladavine četvorstva informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije predstavlja apsolutni događaj preobrazbe samoga stanja u beskonačnost. Biće se, doduše, može dijeliti, ali stanja se mogu stvaralački i razaralački kopirati jer nisu nužnost bitka, već kontingencija događaja, poput Epstein-bar virusa koji izaziva bolest mononukleoze ili leukemije ovisno o mreži pobuđenih uzroka. Ništa nije jednosmjerno, već višesmjerno. No, sve se događa jednom i ireverzibilno, a ono što se ponavlja nije reprodukcija bitka u njegovoj jednokratnosti, već simulacija događaja u njegovoj singularnosti. Jednokratnost je život-kao-smrt individuuma, a singularnost tehnološka besmrtnost superinteligencije kao individualizirane kolektivnosti. Djeca koja vole TV-seriju Star Trek: The New Generation znat će o čemu govorim. O razlici čovjeka, humanoidnoga robota-androida i nadmoćne tehnološke civilizacije BORG, koja nema svijest o individuaciji. Što je, dakle, tehnosfera? To je civilizacija borgijanski usmjerene umjetne samosvijesti čovjeka nakon njegova učitavanja u tehnološku singularnost o kojoj izričito govore post-i-transhumanisti. Dakle, ne vladavina Super-Ega nad individuumom, već vladavina homo kybernetesa nad Egom metafizički shvaćenoga čovjeka.
Umjetna inteligencija je, dakle, posthumano stanje, a ne kontingentni događaj. Onog trenutka kad se ovo dvoje u tendenciji-latenciji spoje, nastaje apolutna samosvijest kozmo-tehnosfere koja stvaralački i razaralački postaje „ono“ što više nije ni bitak, ni biće ni bit čovjeka, a nije ni bilo kakva redukcija boga-Boga na ono astrofizikalno i kozmologijski singularno Jedno, već posvemašnja otvorenost autopoiesisa kao mišljenja i kao događaja stvaranja novoga. S umjetnom inteligencijom ulazimo u eru stvaralačke kozmo-tehno-hetero-geneze i to više nema nikakve veze ni s metafizikom, ali ni s kibernetikom, a niti s transhumanizmom. Čovjek je svoje odigrao, kako je to proročanski pjevao mladi Arthur Rimbaud u poemi Solleil et char. S ovim događajem je i sama igra postala tajna prijelaza između ‘gore’ i ‘dolje’ i taj prijelaz je upravo ovo „sada“ i „ovdje“ što se događa kao fascinacija, ravnodušnost i dosada jednog posve novoga experimentum mundi.
Eva von Redecker kritička je teoretičarka i feministička filozofkinja. Dobitnica je Marie-Curie stipendije u Istraživačkom centru PoliTeSseof Verona University s istraživačkim projektom (PhantomAiD) o neoautoritarnoj osobnosti. Između 2009. i 2019. radila je kao asistentica na doktorskom i poslijedoktorskom studiju na Sveučilištu Humboldt. 2015. provela je kao Heuss-predavač na New School for Social Research. Objavila je […]
April 24, 2025
1. Već je s Paulom Kleeom i njegovim uvidom u bit slike i slikarstva od Angelusa Novusa do njegovih skica za kartografiju „polu-apstrakcije“ kako je njegovu „poetiku“ nepogrešivo opisao Martin Heidegger krajem 1960ih godina baveći se ne više pjesništvom i kazivanjem, već slikovnim događajem osmišljavanja bitka od Paula Cézannea do Kleea, otpočelo rastemeljenje vrhovnoga označitelja […]
April 23, 2025