Žarko Paić

Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom tehnosfere i psyché.

Naziv je romana simbolička identifikacija hipergrada i svijeta koji više ne označava ono što je svijet metafizički značio kao horizont osmišljavanja i kao prostor-vrijeme ljudske slobode kao najvećeg dosega egzistencijalne avanture čovjeka. Umjesto „svijeta“, susrećemo se s globaliziranim fraktalima planetarnoga osvajanja prostora u homogenom, tehnološki ispražnjenom vremenu koje više ne teče, a niti prolazi. To je vrijeme neprestanoga procesa zadržavanja, zaustavljanja, zastoja nečega kao otpora u samoj „biti“ kaosa kao nereda i kontingencije. U njemu je sve savršeno uređeno prema modelu „svijeta“ kojeg francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon naziva metastabilnom ravnotežom. Evo, ovo bi bio kratak sadržaj DeLillova romana.

Priča počinje u četrdesetosmosobnome stanu milijardera Erica Packera. Pateći od nesanice, pripovijedanje opisuje neke od neuspješnih tehnika kojima je Packer pokušao prevladati ovu nevolju. Dosađuje se, nemiran je i nezadovoljan. Primjećujući da je jen skočio preko noći, oblači se, a zatim se dizalom spušta na ulicu, gdje piše bilješku o zastarjeloj kvaliteti riječi neboder u osobnome rokovniku. Odlazi do mjesta gdje mu je parkiran automobil i ulazi u njega, zajedno sa svojim šefom osiguranja Torvalom i vozačem Ibrahimom. Kaže Ibrahimu da ga odvede do Anthonyja, brijačnice u koju je odlazio Ericov otac. Shiner, njegov šef tehnološkoga odjela, ulazi u auto, pokušavajući obavijestiti Erica o sigurnosnim testovima obavljenim prethodne večeri, ali Eric ga frustrira pitanjem kamo ide noću kad je on kod kuće. Shiner izražava zabrinutost da Eric gubi razum. Kad vidi svoju novu ženu, Elise, kako prolazi; doziva je i odlaze doručkovati. U braku su nešto više od tri tjedna, ali zamjetna je gotovo hinjena intimnost tijekom neobaveznog obroka.

U automobilu, Eric gleda vijesti na televiziji i saznaje da je Arthur Rapp, direktor Međunarodnoga monetarnog fonda, ubijen. Policija ne izvještava tko je osumnjičen za zločin. Ponovo provjerava vrijednost jena i otkriva, uznemiren, da je ponovno porasla;  svaki put kad jen poraste, njegova pozicija u tvrtki postaje ranjivija. Cijela Ericova strategija ulaganja usredotočena je na njegovo predviđanje da će jen pasti. Jane Melman, Ericova šefica financija, i dr. Ingram, njegov osobni liječnik, ulaze u automobil-limuzinu. Dr. Ingram počinje obavljati liječnički pregled Erica, dok ga Jane pokušava uvjeriti da odustane od svoje strategije za Jen, podnese svoje gubitke i preusmjeri se na druge akcije. Između Erica i Jane struje snažni seksualni impulsi što dovodi do isprekidana razgovora. Kad je pregled gotov, dr. Ingram obavještava Erica da mu je prostata asimetrična.

U svojem dnevniku Benno Levin piše kako planira ubiti Erica. Bivši Ericov zaposlenik, Levin sada živi u napuštenoj zgradi i uhodi Erica dok ovaj odlazi na ručak s Elise. Skupina razularenih prosvjednika upada u restoran, vičući i bacajući žive štakore. Eric bježi natrag do limuzine i pokupi Viju Kinski, svoju šeficu sektora planiranja. Vija tvrdi da se Eric mora držati svoje Jen strategije; ali raditi bilo što drugo bila bi izdaja onoga što Eric znači kao osoba. Ulice odjednom postaju prepune antikapitalističkih prosvjednika. Vija im se ruga, ali Eric je zamišljeniji, znatiželjniji u vezi s njima. Iznenada nadahnut da učini nešto štete Eric počinje kupovati sve više i više jena kako bi ga destabilizirao na Wall Streetu. Vija izlazi, a prosvjednici zaostaju. Torval obavještava Erica da je primio prijetnju smrću. Eric pritom pristaje zaposliti još jednog tjelohranitelja, a zatim odlazi na večeru sa svojom ženom. Kaže Elise da je izgubio većinu novca i da ga netko želi ubiti, ali je sretan jer se osjeća slobodnim. Elise ga gotovo taksativno obavještava da je njihov brak propao i da je sve u vezi s njime gotovo. Kad ona ode, Eric dobiva pristup računima i likvidira njezina osobna sredstva, uništavajući je financijski u potpunosti.

Potom odlazi u noćni klub, ali ugleda pogrebnu povorku koja se kreće niz ulicu. Pita tko je umro i rečeno mu je da je to poznati rap izvođač Brutha Fez. Veliki obožavatelj Feza, Eric sa zanimanjem promatra povorku, a zatim se vraća do svoje limuzine. Dok se spremao ući, prosvjednik se pojavljuje s pitom i razbija je Ericu u lice. Eric zamoli Torvala da dođe razgovarati s njim. Traži Torvalov pištolj, a tjelohranitelj mu ga daje. Eric puca u Torvala i baca pištolj u obližnje grmlje. Eric se nakon toga vraća u limuzinu i Ibrahim ga odvodi do Anthonyja, ulazi u brijačnicu s Ericom koji primjećuje da brijač ima uza sebe oružje za slučaj zaštite. Šiša se, ali na pola puta odlučuje otići, ustaje i uzima brijačevu pušku. Vani naleti na filmski set na kojem skupina glumaca leži pretvarajući se da su mrtvi. Prepoznaje jednu kao Elise. Odlaze u obližnju uličicu, a Eric se poseksa s njom. Dok se udaljava, netko puca na njega s prozora napuštene zgrade. Eric ulazi unutra i susreće Benna, koji otkriva da je njegovo pravo ime Richard Sheets. Richard kaže Ericu da je otpušten iz njegove tvrtke i da mu je život uništen; ubojstvo Erica vidi kao udarac samome kapitalizmu. Eric naposljetku govori Richardu da je lud i potiče ga da puca.

Eto.

Što je drugo narativ Cosmopolisa ako ne sve ono što svakodnevno postaje spektakularna medijska slika svijeta onog sustava života koji postaje i košmar i raj, i frivolnost i zavođenje, i narcizam i psihopatologija represije/depresije, i rasap i preobražaj jednog te istog načina funkcioniranja kapitalizma koji poput stroja za pravljenje umjetne sreće i umjetnoga uspjeha naposljetku izlazi iz ove „priče“ posve neokrznut jer mu, kako su to jasno pokazali Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2 (v. o tome Žarko Paić, Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, Zagreb, 2017.), platforma za proces stalne obnove nije više metafizika postojanosti. Umjesto nje, kibernetika postaje logika preobražaja u samoj biti kaosa i entropije.

Narativ koji sam „prepričao“ ovog Don DeLillova romana prije naliči kakvom pseudo-scenariju mainstream-filma američkih korporacijskih blockbustera, negoli iznimno zanimljivome romanu pisca koji od svoje Americane, Undergrounda pa do White Noise i dalje ispisuje uz Thomasa Pynchona ono apsolutno najinventivnije u pripovjednoj umjetnosti „Pax Americane“. Čitav njihov misaoni horizont pokazuje nam da su gotovo svi temeljni pojmovi postmoderne i suvremene filozofije u savezu s tehnoznanstvenim istraživanjima i psihostrategijama svladavanja kaosa utkani u jezik hibridnosti i sinkretičnosti koji je upravo takav kakav je medijski „svijet“ posvemašnjih konstrukcija/dekonstrukcija govora između marketinga volje za moć i preživljavanja na rubovima „žice“ u getima žudnje za održanjem na životu uopće. Don DeLillov Cosmopolis nije stoga „priča“ koja je o-sebi čisti singularitet i kontingencija kakve nema nigdje drugdje. Problem je što su svi likovi i stanja kao događaji ponavljanja i obnavljanja iste/različite sheme ili matrice osobne i kolektivne egzistencije u prostoru-vremenu tehno-kronotopije kapitalizma kao globalno-planetarne mreže koja spaja čudo informacijske ekonomije i teror kao politiku događaja. (v. o tome Thomas Travers, Peripheralizing DeLillo: Surplus Populations, Capitalist Crisis, and the Novel. Bloomsbury Academic, 2022. i Joseph Conte, „The Specter of Capitalism“, Electronic Book Review, https://electronicbookreview.com/essay/the-specter-of-capitalism)

No, vratimo se, ipak, romanu Cosmopolis, koji je objavljen 2003. godine, dvije godine nakon 11. rujna 2001. i terorističkoga napada al-Qaede na Twinse u New Yorku. Indikativno je, međutim, kako je većina književnih kritičara dočekala knjigu s primjetnim razočaranjem. Ne smije se smetnuti s uma da su glavni likovi i radnja romana smješteni na Manhattan, u samo srce života američke nove oligarhije, iako je to, doduše, i prostor u kojem se zbiva serija Seks i grad, da budemo u najmanju ruku ironični. Manhattan označava upravo taj imaginarni, simbolički i realni prostor-vrijeme u kojem stvarni život uopće ne postoji nikako drukčije negoli kao hiperrealnost postmoderne arhitekture poslovnih tornjeva, trgovačke metafizike potrošaštva svega što jest i pretvorbe života u maksimiranje profita kroz logiku tehnosfere: računanje-planiranje-konstrukcija.

Život je stoga poput negativnoga „svetog trojstva“: (1) pervertirani sklop stalnoga zadržavanja u prostoru ekonomskih transakcija; (2) nužnost zaustavljanja u prostoru kaotičnoga prometa koji se ne može regulirati nikako jer je njegova „bit“ u kvantitativnome uvećanju automobila i cesta i New York kao i Tokyo ili Peking postaju samo i jedino „prometna čvorišta mahnite mreže beskonačnih procesa novih umrežavanja kapitala“; (3) bezuvjetnost zastoja u prostoru protijeka vremena kao niza homogenih i praznih „sada“ što izaziva neurozu, psihozu, paranoju, shizofreniju, teror.Sve je to ok, ali, roman je roman, zar ne, i rijetki su slučajevi da u istu rijeku možeš zagaziti nekoliko puta a da taj ulazak bude uvijek novi i svagda neponovljivo odlučujući za tzv. estetski užitak u čitanju „priče“ koja oduševljava i prikazuje/predstavlja stvarnost bolje od svega drugoga što se piše o tome.

 Ponovno čitanje Cosmopolisa ne može nipošto proći bez uvida da je taj roman u međuvremenu dobio i filmsku adaptaciju Davida Cronenberga 2012. godine s glavnim ulogama Roberta Pattinsona, Jay Baruchel, Juliette Binoche, Paula Giamattija i Sarah Gadon. No, postoji i još nešto, ne manje važno za naknadnu recepciju DeLillova romana. U kontekstu globalnoga ekonomskog sloma 2007. i pokreta Occupy koji je uslijedio, ovaj je roman u svojoj dubinskoj analizi rasapa ljudske etičke suosjećajnosti s obzirom na kategorije kapitalističkoga pogona čiste pohlepe, kaosa i egocentrizma očito pogodio u (zlo)duh vremena.

Ne slučajno, DeLillo kao pisac i Cronenberg kao filmski redatelj, uhvatili su u svojim umjetničkim pokušajima ono što nije tek svojevrsna eshatologijsko-mesijanska mantra novoga doba kako nas samo tehnosfera može osloboditi vlastitih trauma i subjektivizma bez pokrića u svijetu koji se vrtoglavom brzinom rasipa u samome sebi, već je to i bit suvremenosti. Riječ je o kibernetičkim načelima poretka vladavine ili upravljanja krizama. Kao što bi rekao Eric Packer, Cosmopolisov čudovišni antijunak:

“Uvijek je želio biti kvantna prašina, nadilazeći svoju tjelesnu masu, meko tkivo preko kostiju, mišića i sala. Ideja je bila živjeti izvan zadanih granica, u čipu, na disku, kao podatak, u vrtlogu, u blistavoj vrtnji, svijest spašena od praznine.”

Ali, stvari su u ovom kozmopolitskome jazu svjetova „gore“ i „dolje“ još više složenije i još manje svedive na zajednički nazivnik „velikih priča“ o tehnosferi i praznini svijeta koji svoju agoniju realnoga proživljava geometrijskom progresijom pohlepe i rasutim teretom izgubljene suosjećajnosti.