Kafka se nije služio metaforama, iako je pisao metafizičke parabole. Razlog je onaj koji u knjizi o njemu izvode Deleuze i Guattari. Pojam je to „plana imanencije“ koji pretpostavlja da se ono „iza“ i „onkraj“ nalaze ‘unutra’. Podrijetlo je ovog ontologijskoga imanentizma svijesti univoknost bitka, to jest shvaćanje da je bitak u svojoj kontingentnoj nužnosti jednoznačan. Štoviše, bitak se zbiva u singularnosti događaja. Zato otpadaju sve simboličke referencije na ono sublimno kao metafizički onostrano koje se u tradiciji diskurzivne logike pokazuje kao metafora za trag božanskoga kao svetoga. Nije riječ samo o Kafki kao paradigmatskome piscu modernosti, već i o onima koji su jezik uzdigli do preobrazbe bitka u bivanje, poput Pessoe, ili su ga, pak, neantizirali do posljednjeg traga ništavila kao Celan.
Ono što je u gubitku simbola i metafore u književnosti 20. stoljeća evidentno jest kraj referencijalnoga okvira jezika i početak vladavine slike kao čiste informacije o nekom događaju. Recimo to ovako. S modernom poezijom, primjerice Baudelairea ili Rimbauda, još smo bili u prijelaznome stanju u kojem je klasična gradnja stiha bila sinkretički povezana s znakovima njegove „dekonstrukcije“, poput cvjetova zla ili iluminacija. Jezik se ove „nove“ poezije temeljnoga rastrojstva osjetila i epifanije „pijanoga broda“ povijesti zasnivao na prostoru metafore koja više nije bila usmjerena u nebo i zvijezde, u anđele i nimfe, već u van gogovsku zemlju koja gori sa svojim suncokretima i prijeti da će od svega ostati samo jedna užasna i uzvišena sezona u paklu. Nakon toga metafore su postale uistinu „praznom transcendencijom“, kako je to kazao Hugo Friedrich u Strukturi moderne lirike. O čemu su još mogle pjevati raskošno sve te metaforičko-simboličke rešetke jezika ako je svijet u 20. stoljeću postao eliotovska pusta zemlja? Kafka je pisac dehumaniziranoga tehno-kozmo-polisa u kojem caruje bezakonje i entropija. Pessoa je pjesnik shizofrenije svijeta u kojem nikad ništa nije isto i sve se umnožava u svojoj knjizi nemira čija je granica beskonačnost kao takva. Celan je pjesnik iskustva apsolutnoga genocida za koji jezik postaje nemušt, te ostaje samo ime i znamen neizrecivoga užasa – Auschwitz. Nikakve metafore više, samo iskustvo jezika kao pokazivanja gole imanencije forme života svedene na ono što se događa bez prvog uzroka i posljednje svrhe.
U svojoj knjizi Art and the Technosphere: The Platforms of Strings, Cambridge Scholars, 2022., koja se formalno bavi problemom teorije slike i estetike u doba tehnosfere, nastojao sam pokazati da je oboje, i slika i njezino estetičko mišljenje, fluidno i fragilno iz jednostavnoga razloga što su svi naslijeđeni pojmovi iz povijesti metafizike bili naizgled stabilni i čvrsto utemeljeni zato što su proizlazili iz Moći jezika kao ozakonjenja smisla bitka i vremena. Kad se taj poredak označitelja srušio, s jezikom je otpočelo „glavinjanje“ i „posrtanje“ od nemila do nedraga. No, nije se to dogodilo s jezikom samo od sebe, već zbog toga što je ono na što se jezik odnosio samo postalo bestemeljno i besmisleno. Tehnosfera je u potpunosti događaj vizualizacije događaja i stoga joj jezik više ništa ne znači osim know-how alata za neku partikularnu djelatnost koja ne zahtijeva univerzalnu semiotiku života. Ni metafora ni simbol bilo čega onkraj i iza, unutar i oko sebe, tzv. vizualni jezik tehnosfere više ne govori o nečemu kao nečemu ni o ničemu kao ničemu.
Ono što jedino jezik u ovoj logici totalnoga autopoiesisa još obavlja jest da u procesu komunikacije između interaktora služi kao medij stvaranja posve nove situacije u kojoj danas umjetnost i estetika prebivaju i to na platformama od struna. Što su to drugo negoli fluidno-fragilni pojmovi-hvataljke onog što dolazi iz virtualne stvarnosti i što se ne može više baš nikako utemeljiti, već samo umrežiti s drugim sinkretičkim pojmovljem koje nije nimalo nalik metaforično-simboličkome govoru. Umjesto toga, pojmovi-hvataljke nastoje stvarnost približiti kao dijagramatsku matricu fraktalizacije samoga života.
Ono što je naizgled nedohvatljivo logikom proturječja postaje u sintetičkome mišljenju tehnosfere dohvatljivo kao model ili dijagram stvarnosti koja se neprestano proizvodi kao simulakrum umjetnoga života. Iako umjetnički film Matrix nije na najvišoj razini, u ideji je to kao i u pojmu-hvataljki naprosto najbolji primjer, paradigmatski okvir za razumijevanje onog s čime smo ‘ovdje’ i ‘sada’ suočeni u misaonome nastojanju koje ima značajke prolaza kroz platforme od struna i to u beskraj. Ništa nije više postojano i trajno, ništa više nije apsolutna stvarnost koja nadilazi svaki spoznajno-teorijski „subjektivizam“, ništa se ne događa apriorno i svrhovito. To je tako i bit će i dalje tako.
Misliti znači probijati se kroz kaos do kaosmosa i ništa više.
Može li glazba pretendirati da bude daleko više od vlastite „biti“ koju smo nastojali razumjeti u ovoj knjizi kao sinestetički događaj apsolutne kontingencije ili jednostavnije kao mogućnost otvorenosti drukčijeg svijeta od faktičke zbilje i njezine nužnosti? Odgovor koji je već u doba spora između Wagnera i Nietzschea u 19. stoljeću dao sam skladatelj Prstena Nibelunga […]
February 04, 2025
Anarhistička pobuna protiv logike modernosti u svođenju života na dosadu tehničke svakodnevice bila je za dadaizam temeljno egzistencijalno pitanje. Još i danas riječi glavnog mislioca ovog najradikalnijeg pokreta povijesne avangarde prve polovine 20. stoljeća Huga Balla iz Fragmenata Dade (1916-1917) odjekuju svečanom tišinom ništavila mauzeoloja suvremene umjetnosti. „Riječ i slika su jedno te isto. Slikarstvo […]
February 03, 2025