Žarko Paić

Drugi jezik ili ples nad bezdanom

Posljednjih 36 godina Hölderlinova života, koje je proveo u stolarskom Zimmerovom tornju u Tübingenu u navodno neizlječivom ludilu i uglavnom izoliran od izvanjskoga svijeta, nije izgubilo, čini se, gotovo ništa od misterija i svojevrsne fascinacije ni za današnje istraživače njegova „slučaja“. Ludilo je „ludilo“, ali sveta su ludila filozofa i pjesnika nešto uistinu onkraj svega što pogađa tzv. obične ljude s njihovim običnim životima pripadnim tijeku ove struje vremena koja otječe u nepoznato bez velikih i dramatskih obrata. U slučaju „jurodivih“ ili onih koje je pomilovala ruka neumitne sudbine i poslanstva božanske milosti razotkrića nečega što sam Hőlderlin u njegovu prijevodu Sofoklova Ajanta iskazuje ovako: „Njegova je kuća božansko ludilo“ ꟷ svagda se susrećemo s neizbježnim pitanjem: kazuje li se kroz jezika ludila nešto više od biti samoga jezika kao kazivanja ili kaže (Sage) smisla bitka? Ako je odgovor potvrdan, onda je razlika u pjesničkome oblikovanju svijeta iz same biti onog neiskazivoga uvjet mogućnosti razumijevanja same iznimnosti Hölderlinove poezije koja je zahvaljujući ponajprije Heideggeru u 20. stoljeću, a potom i Gadameru, Benjaminu, te nesumnjivo i Agambenu, postala nezaobilaznim ishodištem suvremene filozofije. (v. o tome, Žarko Paić, „Sveti udes ljepote: o biti pjesništva“, Forum, br. 7-9/2022., str. 797-829.)

Ako je, pak, obratno slučaj, onda smo u problemu jer je očito da izvan „običnoga“ jezika onda nema ništa osim fantazija i mistifikacije, a poezija nije nikad bila samo to već je u njezinome uzvišenome govoru od arhajskih vremena do danas ostalo i ono predmetno, stvarno, faktično bez čega nema ni bijega izvan ovoga svijeta. Ludilo pjesnika i filozofa poprima otuda metafizičku dimenziju moderne tragedije bitka, jer je ta sudbina zadesila i Hőlderlina i Nietzschea, i onog tko je zanosno svetkovao povratak iskonskoj ljepoti grčke religije i njihovu savezu s bogovima i onog tko je kroz Zarathustru najavio dolazak nihilizma suvremenosti iskazom ꟷ Bog je mrtav. Ne možemo i ne smijemo nikad olako uzeti njihove živote kao ono izvanjsko za njiihovu poetsko-filozofijsku tragediju kazivanja onkraj granica novovjekovne racionalne teodiceje. Oni su kontingentna nužnost suočenja mišljenja-pjevanja s ludilom samoga svijeta u njegovoj ispražnjenosti od smisla i ljepljenju za fatalnu običnost, banalnost i trivijalnost života. Njihov ples nad bezdanom pripada najvećim dosezima gibanja duše kroz eter i magle svekolika traganja za onim spasonosnim uopće.

Kad se, dakle, filozof poput Agambena upušta u analizu zagonetna života Friedricha Hölderlina, zaista nije nimalo neočekivano ​​da će podastrijeti nešto izvan standarda publikacija o pjesniku svih pjesnika kakve su učestale u posljednje vrijeme. Knjiga objavljena na talijanskome 2021. godine nije stoga filologijskoga karaktera, a ni povijesno-kritička biografija. No, ova knjiga nije ni posve strogo filozofijsko istraživanje, već sklop od raznih žanrova kao kolaž, nadahnut eksplicitno Benjaminovim razlikovanjem povijesti i kronike, ali također, ili se tako čini, njegovim projektom Arkade. Poput Benjamina, Agamben suprotstavlja filozofijska promišljanja mnoštvu naizgled rubnih, ali uvijek nadasve sugestivnih fragmenata teksta, zajedno s povijesnim portretima i drugim ilustracijama. Knjiga se sastoji od „Prologa“,  „Kronika, 1806-1843“ i „Epiloga“, potom kataloga knjiga iz Hölderlinove kuće u Nürtingenu te Bibliografije. Ono što Agamben u ovoj knjizi uvodi kao konceptualni hologram jest izraz koji rabi sam Hölderlin u njegovoj posljednjoj napisanoj pjesmi ꟷ wohned Leben. Prevodi taj izraz na talijanski kao vita abitante. Pjesma u izvorniku glasi: „Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben…“. U prijevodu Zvonimira Mrkonjića (v. Friedrich Hölderlin, Ausgewählte Gedichte/Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 106-107) pjesma ima naziv „Die Aussicht“/“Pogled“, a ti navedeni stihovi na njemačkome glase u njegovu prijevodu ovako: „Kad se u daljini život ljudi kući..“. U Agambenoj filologijskoj analizi (v. „Epilog“, str. 295) spominje se blizina između wohnen (stanovati, obitavati, kućiti) i Wahn (obmana, privid).

No, njemačka riječ Gewohnheit etimologijski je povezana s užitkom i igrom, te s obmanom, prividom i ludilom (Wahnsinn). Samo jedna digresija na ovome mjestu. Pokazao sam već u svojoj knjizi Antonin Artaud: Sunce i mahnitost (Litteris, Zagreb, 2023.) kad je riječ o pojmu subjektila u Artauda kroz Derridinu istančanu analizu na temelju Heideggera o Wahn-Sinnu i Ohne-Sinnu, ludilu i besmislu, kako je u biti samoga jezika nakon latinske redukcije grčke izvorne otvorenosti smisla na značenje vođeno umom kao racionalnim označiteljem jezika da je sa stajališta metafizike svako ludilo ispad iz sustava, subverzija, prevrat, atonalnost i asimetrija, ono čudovišno neodređeno što je nemoguće razumjeti izravno i neposredno, već samo zaobilazno zbog apsolutne vladavine logosa i logocentrizma tijekom povijesti zapadnjačke civilizacije. Ludilo je, dakle, ne samo zagonetka, već i ono neiskazivo, čisti događaj Unheimlichkeita.

 Zahtijevajući od aktivne čitateljeve mašte da razradi skrivene veze među svojim elementima, ova neortodoksna struktura Agambenove nove knjige zapravo oponaša visoko raspršenu neuhvatljivost samog Hölderlinova života. Slijedeći Benjamina, Agamben tvrdi da se povjesničar oslanja na provjerljive izvore, dok kroničar “ništa ne izmišlja, niti treba provjeravati autentičnost svojih izvora”; nego je njihov “jedini dokument izgovorena riječ ꟷ njihov vlastiti glas, kao i glasovi iz kojih su slučajno čuli oustolovinu, bila ona sretna ili tužna, koju potom prepričavaju” (str. 10). Kao kronika, Agambenovo djelo nema stoga za svoj cilj objektivnu rekonstrukciju Hölderlinova osobnog života u njegovom povijesnome kontekstu. Umjesto toga, on nastoji proniknuti u “životni smisao istine”, koji se “ne može isključivo definirati ili iscrpiti riječima ꟷ nego, do određene mjere, mora ostati skriven” (str. 11).

Kronika ostaje posebno zanimljiva književna forma i uvijek je volimo čitati kad je posrijedi životopis i život genija ili lude, jer nas zanima kad je i u kojim okolnostima došlo do preokreta u duhovnome i stvarnome životu osobe. Zagonetni hod istine tajna je “točka nestajanja u kojoj se višestruki događaji i epizode” biografske i književne građe spajaju na takav način da se “istina postojanja pokazuje nesvodivom na nespremnosti i stvari kroz koje se predstavlja našem uvidu” (str. 12). Stoga Agamben elegantno zaobilazi potrebu tradicionalne znanosti da dešifrira neuhvatljive samo-artikulacije kasnog Hölderlina i spekulativne izvještaje njegovih suvremenika kao objekte provjerljivoga znanja. Umjesto toga, Agamben, aludirajući na neke retke Giacoma Leopardija, želi sačuvati život u “njegovoj bespomoćnoj, ali neokušanoj spoznatljivosti” (str. 13).

Dugi tekst „Prologa“ rekapitulira neke važne teme kao što je izbezumljeni Hölderlinov povratak iz Bordeauxa u Njemačku; njegovo poetološko razlikovanje nacionalnoga i stranog koji bi po mojem sudu iziskivao cijelu studiju u usporedbi s onim istim što čini i Heidegger u svojim predavanjima i knjigama o Hölderlinu; potom slobodni prijevodi Sofokla i Pindara s prikazom što su o tome mislili Goethe i Schelling; njegova kritika Fichteove filozofije “apsolutnoga Ja”; Empedoklovi fragmenti; i njegovu teoriju tragičnoga. Te su teme dobro poznate iz prijašnjega učenja i Agamben se ovdje vraća poprilično pouzdanome korpusu znanja. Nasuprot tome, inovativno načelo skrivenoga sadržaja životne istine uvjerljivije je razaznati na sljedećih 218 stranica “Kronologije, 1806.-1843.” Ovdje Agamben u početku stavlja pored, na poleđini i tiskan kurzivom, odabrane svakodnevne povijesne činjenice i izvatke iz Goetheovih dnevnika, razgovora i pisama, koji, usprkos burnim vremenima, dokumentiraju uglavnom sretnog, samouvjerenoga pjesnika i njegov  umjetnički produktivan život.

Ipak, nešto valja kazati o nastanku Agambenove nove knjige o Hölderlinu. Znamo kako je talijanski mislilac ostao usamljen u svojim postavkama o Covidu 19 i razlozima protiv lockdowna, da mu se na taj stav filozof Jean-Luc Nancy ironično narugao kako mu u mail-polemici ne bi ni mogao odgovoriti na njegov antivakserski stav da suvremena medicina nije produljila Nancyjev život ugradbom „uljeza“, odnosno umjetnoga srca. Knjiga o Hölderlinovu ludilu napisana je, dakle, tijekom karantene zbog koronavirusa, u onome što je sam Agamben na tragu Carla Schmitta razradio kao proširenje izvanrednoga stanja na globalnoj razini (Ausnahmezustand). Prema Agambenu, Hölderlin je znao da bi bilo nemoguće postići «tvrdo fugiranje» bez guranja vlastitih osjetilnih i kognitivnih iskustava do krajnosti. Hölderlin je u cijelosti želio shvatiti nemoguće i postići stanje koje se može opisati kao «beskonačno ujedinjeno i živo jedinstvo», što se može usporediti s pokušajem da se jezikom dokuči ništavilo. Želio je dokučiti i shvatiti izvorno pjesničko jedinstvo – koje postoji prije nego što nastane podjela između sebe i svijeta. Uostalom, početni program njemačkoga idealizma s velikom trojicom (Hegel-Hölderlin-Schelling) pripada najznačajnijoj ideji modernoga doba u kojem se ogledaju svi kasniji lomovi i razočaranja u neozbiljeni san sinteze duha, prirode i subjektivnosti uopće.

Na taj bi način pjesnik ponovio isti eksperiment koji Hölderlin opisuje u svojem dramskome djelu Empedoklova smrt: potpuno ponovno sjedinjenje s prirodom. Prema legendi, Empedoklo se bacio u vulkan Etna. Stvarati kroz jezik za Hölderlina je značilo istraživati ​​temeljne mogućnosti ljudskoga postojanja. Morao se nužno ponovno sjediniti s izvornim jedinstvom i snagom prirode. Agambenova knjiga nastoji biti zapravo kronika jedne povijesti ludila kao realizirane ideje kojim se pjeništvo pojavljuje u ovome svijetu kao „božansko ludilo“. A prikaz same kronike koji ću u nastavku ovog ogleda iznijeti ima sljedeće temeljne crte svojeg razvitka.

Nakon što je Hölderlin proveo svoje studentske godine u Jeni i razdoblje kao učitelj u kući Gontard, gdje se zaljubio u obiteljsku kćer i gdje je odjednom nastupilo njegovo ludilo, boravio je kao neka vrsta izbjeglice u teškom mentalnome stanju kod stolara Zimmera u jednoj kuli u Tübingenu. Hölderlinovo mentalno zdravlje bilo je nepredvidivo. Pisao je ekscentrična pisma poznanicima, a posjetiteljima se obraćao u pretjerano pristojnome obliku. Često ih je nazivao “Vaše Kraljevsko Visočanstvo” i slično i pisao pjesme na zahtjev posjetitelja. Prema Agambenu, Hölderlin je sebe vidio u svjetlu heroja koji se s litice racionalnosti sunovratio u ludilo ꟷ tragičnu figuru koji je sebe smatrao i krivim i nevinim u isto vrijeme. Napisao je mnogo fragmenata o grčkoj književnosti u tom razdoblju. Jedna od njih nazvana je Primjedbe o Edipu, u kojima piše da je Edip predstavnik «tragičko-dijalektičke obnove sukoba između svetoga i ljudskoga». Hölderlin je to učinio, prema Agambenu, kroz “svjesnu dezartikulaciju jezika pomoću jezičnih asocijativnih prekida.” (str. 54)

Još u svojem ranome djelu Stanze iz 1977. godine Agamben piše o Hölderlinu: “Ime Hölderlina – pjesnika, odnosno za kojega je poezija bila nadasve problematična i koji se često nadao da će se moći podići na razinu mēchane (mehaničkoga) starih kako bi se njegovi postupci mogli izračunati i poučavati – i dijalog koji svojim izričajem uključuje mislioca koji više ne oblikuje svoje vlastito posredovanje pod imenom „filozofija“, pozvani su ovdje da svjedoče hitnosti, za našu kulturu, ponovnog otkrivanja jedinstva naše vlastite fragmentirane riječi” (Einaudi, Torino, str. xvii)  Hölderlin ovdje zauzima mjesto antifilozofije, u kojoj se događaj jezika više ne poklapa sa strukturom subjekta, već s mogućnošću “kazivanja”. To je izrecivost u kojoj fragmentacija uklanja svako zapovjedno zatvaranje jezika.

U jednoj drugoj ranoj knjizi, L’uomo senza contenuto (Čovjek bez osobina) iz 1994. godine, Agamben se bavi pitanjem fragmentacije jezika kod Hölderlina, ali ovaj put daje specifičnu kategoriju: ritam. O poglavlju o izvornoj strukturi umjetničkog djela piše: „Sve je ritam, sva sudbina čovjeka jedan je nebeski ritam, kao što je i svako umjetničko djelo jedan ritam, i sve se njiše s poetizirajućih usana boga. ”. Ovu izjavu prenio nam je Hölderlin vlastitom rukom. […]. Ono što Hölderlinova rečenica kaže na prvi pogled izgleda previše nejasno i općenito da bi nas navelo da uzmemo u obzir u filozofskom ispitivanju umjetničkog djela. No, ako se želimo podrediti njegovom pravom značenju, odnosno ako želimo, da bismo ga pokvarili, učiniti prije svega problemom za nas, onda se odmah nameće pitanje: što je ritam, koju Hölderlin pripisuje umjetničkom djelu kao njegovu izvornu značajku? 

Kategorija ritma epohalno “drži čovjeka” kao oblik nesumjerljive udaljenosti sa svijetom, koju Agamben povezuje s anarhičnom izvornom strukturom stanovanja. Nema nikakve dvojbe. Pojam obitavanja ili stanovanja koji je Heidegger uzdigao do najviše razine ljudske egzistencije kao bitka-u-svijetu, ima svoje podrijetlo u Hölderlinovoj poetskoj kaži i paradoks je što se ovaj pojam pojavljuje u suglasju s nastankom ludila kao be-zavičajnosti čovjeka.

Kronika ili ritam utonuća u ništavilo

Njemački pjesnik i filozof Johann Christian Friedrich Hölderlin rođen je u Lauffen-am-Neckaru (Würtemberg) 1770. Njegov otac, pastor i školski učitelj, umro je dvije godine kasnije. Kad je imao četiri godine, majka mu se preselila u Nürtingen i preudala, ali je i njegov očuh umro ubrzo nakon vjenčanja. Osim ovih gubitaka, njegovo djetinjstvo obilježeno je mnogim drugim smrtima, uključujući baku i djeda, četvero braće i sestara te jednu tetku. Njegova je majka željela da postane pastor poput svog oca, ali služba mu se nikada nije svidjela i samo je protiv svoje volje pristao ući u sjemenište. Godine 1788. stigao je u sjemenište u Tubingenu na studij teologije, gdje se sprijateljio s G.W.F. Hegelom. Uživao je u studiju filozofije i poezije, ali mu je teologija odredila daljnji život. Konzistorij u Stuttgartu 1793. primio ga je u evanđeosku službu. No, odbio preuzeti pastoralni položaj unatoč želje svoje majke. Budući da nije htjela predati njegovo nasljedstvo, postao je učitelj sinu Schillerove prijateljice, Charlotte von Kalb. Godine 1795., nakon što je dobio izvanbračno dijete od Charlotteine ​​družice, otišao je sa svojim učenikom u Jenu, ali je za nekoliko tjedana dao otkaz. Velikodušna stipendija Frau von Kalb omogućila mu je nastavak studija filozofije na Sveučilištu u Jeni, gdje je upoznao Goethea i Herdera i pohađao poznati tečaj predavanja filozofa J.G. Fichtea. U to je vrijeme preveo Ovidijevu epizodu Phaethona za Schillerov časopis i radio na ranoj verziji svoga romana Hyperion, priče o mladom grčkom idealistu zatečenom u pobuni njegove zemlje protiv Turaka.

Do kraja 1795. Hölderlin je dobio još jedno mjesto učitelja, ovaj put u Frankfurtu na Majni, u kući trgovca po imenu Gontard. Susette Gontard, trgovčeva žena, bila je prelijepa mlada žena, jako cijenjena u gradu. Ona i Hölderlin su se strastveno zaljubili. Nazvao ju je Diotima, po junakinji svoga romana. Ali već iduće godine pojavile su se poteškoće u njihovom odnosu; njezin je muž otkrio njihovu tajnu, a dogodila se i scena koja je završila Hölderlinovim hitnim odlaskom.

 Otišao je s nakanom da ostane u Hamburgu s prijateljem po imenu Sinclair, ali bez zaposlenja i sredstava bio je prisiljen 1800. godine ponovno se vratiti svojoj obitelji. Bezuspješno se pokušavao prijaviti za posao. Pisao je Schilleru tražeći pomoć, ali nije dobio odgovor. Krajem 1801. otišao je od kuće u Bordeaux kako bi po posljednji put preuzeo podučavateljski angažman. Pojavio se u kući svoje majke 7. lipnja 1802. u stanju očite poremećenosti. 22. lipnja primio je vijest o Diotiminoj smrti. U tom se trenutku dogodila prva značajna psihopatološka epizoda: atipična depresija s halucinacijama i bijesnom agitacijom. “Smrzavam se”, napisao je Hölderlin Schilleru u pismu od 4. rujna. “Smrzavam se u zimi koja me okružuje.” Magenau, Hölderlinov prijatelj, kasnije je u pismu izvijestio da “više nije mogao govoriti, bio je nedostupan svojim bližnjima, živi mrtvac. Potrošio se pričajući zamršene priče o putovanju u Rim.” Nakon nekog vremena, činilo se da se Hölderlin malo oporavio i mogao je sa smanjenim intenzitetom raditi na pjesmama i prijevodima.

1804. uz pomoć Sinclaira dobio je mjesto knjižničara kod Landgrofa u Homburgu. Sinclair, kod kojeg je pjesnik to vrijeme boravio, smatrao je da je na dobrome putu ozdravljenja i da je samo “s vremena na vrijeme nosio masku ludosti, poput Hamleta”. Ali 1806. premješten je u Tübingen i predan profesoru Autenriethu, čija je klinika bila ozloglašena po okrutno domišljatim izumima za kontrolu i “liječenje” ludih. Do svibnja sljedeće godine Autenrieth, zaključivši da je Hölderlinova bolest neizlječiva i pod pretpostavkom da mu preostaje najviše tri godine života, predao ga je na skrb Ernstu Zimmeru, lokalnome stolaru. Hölderlin je ostao na brizi svoga skrbnika u Tübingenu, u maloj sobi koja je gledala na rijeku Neckar, trideset i šest godina. Pjesnik Wilhem Weiblinger opisao je njegov život u maloj sobi: “. . . hodajući gore-dolje od jutra do večeri u svojoj sobi, mrmljajući sebi u bradu, a da nikada nije učinio ništa korisno. Često ustaje noću i hoda po kući; povremeno izlazi i na ulicu. S vremena na vrijeme izlazi u šetnju sa svojim skrbnikom; ili pak črčka po svim komadićima papira do kojih dođe, prekrivajući ih besmislenim frazama.”

Soba u kojoj je Hölderlin bio zatvoren tijekom tih trideset godina gledala je na krajolik planine prekrivene snijegom, tamne šume i zelene doline kroz koju je tekao Neckar. On je u svom ludilu ovaj zemaljski prizor pretočio u nezemaljsku ljepotu i spokoj pjesama svojih posljednjih dana:

Wenn in die Ferne geht der Menschen wohnend Leben

Wo in die Ferne sich erglänzt die Zeit der Reben,

Ist auch dabei des Sommers leer Gefilde,

Der Wald ercheint mit seinen dunklen Bilde.

Kad se u daljini život ljudi kući,

Te se na daleko vide vinogradi blistajući,

Tu je isto tako polje ljeta prazno,

Javlja se i šuma svojom slikom mračnom.

Zimmer, njegov skrbnik, jednom je izjavio: “Ako je poludio, to nije bilo zato što nije imao dovoljno pameti, nego zato što je imao previše. Kad je posuda prepuna i onda se pokuša zatvoriti, mora prsnuti. . .” Pierre Bertaux predložio je, pak, “tezu o plemenitome simulantu”, koja je objasnila Hölderlinovo “ludilo” kao hamletovsko podmetanje s ciljem da ga zaštiti od političkoga progona. Ovo se temelji na Sinclairovu pisanju Hölderlinovoj majci 1804. da “ne samo ja, nego i 6-8 drugih ljudi koji su ga upoznali, uvjereni smo da je ono što izgleda kao mentalna zbunjenost . . . zapravo proračunati čin simulacije.” Kada je 1805. Sinclair predan vlastima i optužen za veleizdaju zbog sudjelovanja u jakobinskoj zavjeri protiv izbornika Württemberga, jedan od optuženih, Blankenstein, izvijestio je da je Hölderlin znao za zavjeru, ali je ubrzo “pao u svojevrsno ludilo , vrijeđao je Sinclaira i jakobince i vikao na zaprepaštenje svih prisutnih: Završio sam sa svim jakobincima. Živio kralj!” Utvrđeno je da je Hölderlin mentalno nesposoban za suđenje. Liječnik koji je doveden kao vještak izvijestio je: “Tijekom mojih posjeta njegovo se stanje pogoršalo i govor mu je postao nerazumljiviji. Jednom kada je njegovo ludilo doseglo točku stalne, divlje uznemirenosti i njegov govor postao zbrka njemačkoga, grčkog i latinskog, više ga se uopće nije moglo razumjeti.”

1901. godine Paul Julius Möbius, leipziški psihijatar, procijenio je da je “riječ o demenciji praecox.” Godine 1906. izjavio je da pjesnik ima karakteristike ciklotimične konstitucije. Iste godine, van Vleuten je također dijagnosticirao “dementia praecox catatonica”. Ali prvu dokumentiranu psihijatrijsku studiju o Hölderlinovu stanju proveo je njemački psihijatar Wilhelm Lange (ili Lange-Eichbaum). Nakon detaljne kliničke analize, dijagnosticirao je da Hölderlin pati od rane demencije s katatonskim oblikom koji se javlja na patološkoj osobnosti (“Psihopatija”), koja se po prvi put pojavila 1802. godine. Čini se da je dijagnoza shizofrenije koja se javlja sa shizoidnom i ciklotimičnom osobnošću dobro potkrijepljena. Očito je poremećaj započeo u dobi od dvadeset pet godina („jenska depresija“), znatno se pogoršao u dobi od trideset dvije godine (oko putovanja u Bordeaux 1802.), a stabilizirao se tijekom boravka kod Zimmera. Hölderlin je dobio titulu “Monsieur le Librarian” i razbjesnio se kada je korišteno njegovo pravo ime. Tvrdio je da se više ne zove Hölderlin, već Killalusimeno, Buonarotti ili Scardanelli, pseudonimi čije je značenje još uvijek nepoznato, ali su korišteni za potpisivanje pjesama maštovitim datumima. Počinje pokazivati ​​daljnje simptome: autistično povlačenje, nedosljednost u razmišljanju, neologizme, depersonalizaciju i ekstremne manire, poput davanja svim posjetiteljima titula kao što su “Svetost”, “Kraljevsko Visočanstvo”, “General”, “Baron” i “Pater”. Vjerojatno je imao halucinacije i iluzije. Posjetitelju koji ga je pitao za Diotimu rečeno mu je da mu je podarila trinaestero djece; jedan koji je postao car Rusije, drugi kralj Španjolske, treći sultan, četvrti papa, itd. “A znaš li”, dodao je na švapskome dijalektu, “postala je luda, lijepa, luda, luda.” Njegovi posjetitelji su izvještavali o bizarnijim ponašanjima, poput skupljanja smeća u Zimmerovom dvorištu, satima udaranja rupčićem po ogradi i pravljenja buketa cvijeća koje je odmah trgao i stavljao u džepove.

U svojem kapitalnome djelu Povijesti ludila Michel Foucault smješta Hölderlina u “trenutak nerazuma” koji se nikada ne može razumjeti “iz pozitivističke koncepcije ludila”. Psihoanalitičar Jean Laplanche opisao je Hölderlinov shizofreni lom kao prodoran proboj koji je doveo do Hiperiona i drugih djela pjesničkog genija. S druge strane, Lange, koji je Hölderlina također smatrao genijem, smatrao je da psihoza ima destruktivan učinak na njegov rad. Teško je formalno eliminirati psiho-organski sindrom. Rapp i Gmelin su autopsijom pronašli anomaliju u Ventriculus septi pellucidi, ali to nije omogućilo konačne rezultate. Horowski je sugerirao da je Hölderlin mogao biti žrtva trovanja kalomelom i kantaridinom koje mu je dao njegov liječnik Autenrieth, značajna osoba njemačke psihijatrije s početka devetnaestog stoljeća, koji je slijedeći ideale “Aufklarunga” želio urazumiti lude čvrstinom i strogošću, ali bez okrutnosti. Hölderlin je liječen belladonnom, digitalis purpurea, vinom, živom (za izazivanje groznice) i alojom za borbu protiv slabosti od žive. Kronično trovanje živom može biti posljedica udisanja živinih para, prašine ili hlapljivih organskih spojeva žive ili apsorpcije živinih soli kožom. Simptomi mogu uključivati ​​metalni okus i prekomjerno lučenje sline; upala sluznice usne šupljine; labavljenje zuba; stvaranje plave linije na desni; bol, utrnulost i tremor u ekstremitetima; gubitak težine i apetita; te mentalne i osobne promjene obilježene depresijom i sklonošću povlačenju. Ovi znakovi i simptomi su u skladu s nekima od onih koje je pokazivao Hölderlin.

Friedrich Hölderlin je umro 7. lipnja 1843. od pleuritisa.

Wem einmal, so, wie dir, die ganze Seele beleidiget war, der ruht nicht mehr in einzelner Freude, wer so, wie du, das fade Nichts gefühlt, erheitert in höchstem Geiste sich nur, wer so den Tod erfuhr, wie du, erholt allein sich unter den Göttern.

Onaj tko je kao ti pretrpio bol u cijeloj duši ne može više počivati ​​u samotnoj radosti, onaj tko je kao ti pretrpio plitko ništa oživljava samo u najvišem duhu, onaj tko je pretrpio smrt poput tebe liječi se među bogovima .

(Hiperion Berlaminu LVI. Hiperion)