Žarko Paić

Vrijeme je za teorijsku fiziku od Einsteina i za suvremenu astrofiziku ono što je beskonačni kontinuum koji se iz razloga perspektive uvida u događanje odnosa energije kao umnoška materije i brzine na kvadrat pojavljuje za čovjeka kao odnos triju ekstaza ili dimenzija vremena kao što su to prošlost, sadašnjost i budućnost. Najveći filozof staroga vijeka kao i najveći filozof novoga vijeka, Aristotel i Hegel, obilježili su početak i kraj metafizike time što su obojica u sadašnjosti vidjeli mogućnost apsolutne vječnosti, lat. nunc stans. I nije stoga nimalo začudno zašto i Aristotelova Metafizika i Hegelova Enciklopedija filozofijskih znanosti predstavljaju istinski početak i kraj filozofijskoga shvaćanja ‘biti’ vremena u podudarnosti s onim što o tome iskazuje teorijska fizika. U posljednjem § 577. Hegel govori o ideji filozofije i to kao um koji se razdvaja na duh i prirodu, a oni uzeti zajedno samo su očitovanja onog što je najviše moguće određenje bitka kao u mišljenju. Riječ je o pojmu kao  “vječnoj ideji….koja vječno sebe aktivira, proizvodi i uživa kao ap­solutni duh.” (.W. F. Hegel, Enzyklopädie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse, Werke, sv. 8 – Theorie Werkausgabe, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1979., str. 394.)

Vječnost se ne može izvesti iz sebe same, kao što se smisao bitka u Heideggerovu Bitku i vremenu otvara tek posredno iz egzistencijalnoga odnosa tubitka, (njemački Dasein), odnosno čovjeka spram bitka samoga. Čitav problem metafizike jest ona sama, ono što jest bitak „sam“ i ono što znači vrijeme ‘samo’. No, ako je sve odnos, onda se to autó, dakle ono samo o sebi i za sebe mora misliti u cjelini kao sustav svih svojih događanja. Vrijeme koje se iz perspektive onog koji jest sudionik događaja i promatrač zbivanja pojavljuje u ekstazama ili dimenzijama prošlosti i budućnosti proizlazi iz „vječnoga sada“, a ne iz nikakve prošlosti i nikakve budućnosti. Metafizika je uvjet mogućnosti fizike, a vrijeme ne može biti izvedeno nikako drukčije negoli iz faktičnosti onog što je ujedno bljesak trenutka i trenutak bljeska u formi brzine svjetlosti. Da, glavni je problem Einsteinove teorije relativnosti kao i Wienerove kibernetike upravo brzina sama kao takva. Ono što pogađa i pojam energije u Einsteina i informacije u Wienera jest brzina svjetlosti i onkraj njezinih granica. Uostalom, hipotetski stroj vremena koji je i ideal kibernetičkoga stroja mišljenja umjetne inteligencije počiva na pojmu koji razvijaju Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? Riječ je o beskonačnoj brzini. 

Očito je da se Veliki Prasak svemira dogodio u prolomu bljeska trenutka kao beskonačna brzina koju možemo hegelovski nazvati apsolutnom brzinom. Početak je, dakle, u znaku nepojmljive brzine širenja materije prostorom-vremenom i predstavlja pravi problem kvantifikacije i vizualizacije. Novija fizikalna otkrića poput Higgsova bozona pokazuju nam velike dosege kvantne teorije jer se proces cijepanja jezgre pojavljuje u gotovo neslućenim omjerima mikro-kozmologije. Ostavimo sada sve znanstvene dosege astrofizike i pokušajmo filozofijski promisliti bit ove beskonačne brzine. Zar nam pojam brzine ne govori kako je vremenska ekstaza ili dimenzija sadašnjosti samo proširenje u prostoru-vremenu materije kao energije, jer brzina sama o sebi ne postoji, kao što ne postoji ni materija bez energije i brzine bila ona puka tromost trajanja ili sporost kao negacija ubrzanja.

Sve su to elementi događaja kretanja u prostoru-vremenu, ono što tradicionalna metafizika naziva bitkom i bićem. Pritom vrijeme nije derivacija izvornoga prostora kretanja materije već horizont pojavljivanja bitka i bića u cjelini kao takvoj. Ako je vrijeme unutarnje-izvanjski horizont pojavljivanja onog što čini bit ontologije, onda je prostor matematičko-fizikalna otvorenost same praznine bez koje objekti poput elektromagnetskih čestica ne bi mogli postojati u svojem kretanju. Sve je cjelina i sve je odnos, ali ne statičkih već dinamičkih veličina i usto sve se događa u prostoru-vremenu relativnosti kao fraktalizacija svemira. Zakrivljenost pokazuje da ništa nije apsolutno kružno i da tzv. ponavljanje u kretanju objekta poput planeta oko svoje osi ne prolazi kroz idealnu sferičnost, već kroz spirale i transverzale. Stoga bljesak trenutka ne može biti ‘bit’ apsolutna vremena ili ovjekovječene sadašnjosti iz jednostavnoga razloga što se vrijeme događa, a ‘nije’ poput bitka i bića.

To je, uostalom, jasno pokazao Heidegger u raspravi „Vrijeme i bitak“ iz 1962. godine u kojoj koristi izraz događaj, (njemački Ereignis), te tvrdi da se iz otvorenosti događaja zgađa osmišljavanje bitka uopće ili kao takvoga, bitka samoga. Bez ove otvorenosti događaja ne postoji mogućnost niti da se vrijeme vremenuje u svojoj izvornoj ekstatičnosti ili dimenzionalnosti kao izvorna bilost, izvorna prisutnost i izvorna budućnost.

Što zapravo tijekom svojeg puta mišljenja glede razumijevanja vremena čini Heidegger, kojemu je nadolazeća budućnost istinska ekstaza ili dimenzija vremena s obzirom na egzistencijalnu otvorenost tubitka ili čovjeka? Usput, isto vrijedi u drukčijem načinu rastemeljenja metafizike i za Deleuzea. Heidegger, recimo to tako njegovim izrazom iz doba Bitka i vremena,radikalno-fenomenologijski destruira temeljne pojmove klasične ontologije kao metafizike, a to su bitak i vrijeme iz horizonta prisutnosti kao sadašnjosti, ousia u Aristotela i ideja u Hegela. Drugim riječima, destrukcija tradicionalno metafizički shvaćenoga bitka i vremena označava put u ono što više nije ni bitak ni vrijeme, već njihov horizont pojavljivanja i prostor njihove prisutnosti. Problem je dakle u odnosu tradicionalno shvaćenoga bitka kao postojanosti i vječnosti i vremena kao apsolutizirane aktualnosti koja od novoga vijeka nastaje iz biti znanstveno-tehničkoga nabačaja.

Bljesak trenutka nije vječna sadašnjost u smislu eterniziranja bitka, već povijesno-epohalna konačnost događaja koji se događa u prošlosti-sadašnjosti-budućnosti kao cjelina ireverzibilne reverzibilnosti. Sve se stoga stvaralački ponavlja, ali sa stajališta perspektive čovjeka svaki je trenutak istodobno ono novo i ono pohranjeno u sjećanje kao smisao bitka uopće. Otuda ‘zaborav bitka’ predstavlja udes koji za Heideggera nije samo to, već i zaborav smisla izvornoga vremena, a sve je nastalo događajem znanstveno-tehničke destrukcije uvida u četverodimenzionalnost vremena. Ta, četvrta dimenzija nije ništa misteriozno, već je istina ili bit trodimenzionalnosti kao cjeline prošlosti-sadašnjosti-budućnosti.

          Čovjek nije bog niti apsolutni stroj vremena i zato ne živi u vječnoj sadašnjosti koja za fiziku označava jedinu stvarnu dimenziju kvantifikacije i vizualizacije. Prošlost i budućnost su samo derivacije kretanja objekta u prostoru-vremenu i mogu se egzaktno izmjeriti što današnja astrofizika i čini kad kaže da je svemir nastao prije 13. 8 milijardi godina. Zato je za čovjeka iskustvo vremena ono izvorno i ono vulgarno, izvedeno iz znanstveno-tehničkoga redukcionizma. Vrijeme kao bljesak trenutka je događaj intuitivne otvorenosti svijeta i ima značajke misterija da svijet uopće jest, da se događa u prostoru-vremenu i da ga se dohvaća osjetilima, te da ga se naposljetku može i filozofijski misliti onkraj onoga što o tome kaže pozitivna znanost.

Što je to zapravo bljesak trenutka ako ne brzina svjetlosti u horizontu prostora-vremena koje omogućuje čovjeku da u svakom trenutku svojeg svjesnoga života proživi iskustvo pred-refleksivne otvorenosti bitka kao takvoga, bitka samoga. Bljesak je iznenadni i nepredviđeni događaj nastanka bitka uopće, a trenutak je izvorno vrijeme osmišljavanja bitka koje ostaje u sjećanju jer je trenutak „sada“ i više ga nema. Trenutak se samo zahvaljujući događaju mišljenja kao sjećanja može ovjekovječiti. I zato je izvorna sadašnjost istinska dimenzija ili ekstaza vremena, a ne nikakva prošlost ili budućnost, jer samo sadašnjost ‘jest’ i samo se sadašnjost pojavljuje kao prava stvarnost bez udjela sjećanja ili očekivanja dolaska onog što je bilo i što će biti svagda novo i drukčije. Živjeti „sada“ i „ovdje“ ne znači, međutim, da postoji samo jedna ‘sadašnjost’.

Postoje dvije, ona izvorna ljudska u prostoru-vremenu kozmo-antropologije i ona koja pripada biti tehnosfere koja se zbiva u četverostručju informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije. Takva sadašnjost je rekurzivna kontingencija ponavljanja mogućnosti onog što se već dogodilo i što će se tek dogoditi. Tehnosfera je akcelerator i tehnogeneza događaja kao slučaja koji za razliku od prirode ima mogućnost simulakruma i kloniranja hibridnih bića i stanja. Zato je ova sadašnjost simulacija događaja i njihova produkcija izvan logike prostora-vremena, kao u tehnici re-playa ili premotavanja digitalne matrice.

          Beskonačna brzina zahtijeva bljesak trenutka stroja mišljenja. Mi, ljudi, više nismo mjerodavni svjedoci za ovo iskustvo vremena apsolutne akceleracije. Bljesak trenutka valja prepustiti kraljevstvu intuicije koje je ponajbolje iskazao slikar Paul Cezánne kad je jednom kazao da je njegov cilj u slikarstvu dohvatiti onaj bljesak trenutka spajanja slike i njezina predmeta u potezu kista. Ništa drugo. Ali, nije li bljesak uvjet mogućnosti trenutka, nije li svjetlost početak i kraj svake iluzije o vječnosti i vremenitosti?