Žarko Paić

S Michauxovim stihovima otpočinje moj ogled „Knjiga za zombije: O programiranoj budućnosti i pisanju bez posljednje svrhe“ u knjizi Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., str. 255-281. Evo ga, navodim ga iznova:

„O svijete, svijete zadavljeni, hladna utrobo!

            Čak ni simbol nisi, nego ništavilo…“

No, pustimo za sada objašnjenje moći utjecaja njegova stiha koji u svojoj simboličkoj višeznačnosti otvara prostore nemogućnosti izlaska iz takvog „svijeta“ koji više uopće nema značajke onog što „svijet“ označava u izvornosti nabačaja. Jer „svijet“ nije ograničen ni zemaljskom granicom niti se oslanja na nebeske sfere. Ono što „svijet“ jest proizlazi iz horizonta smisla i povijesno se razvija od grčke ekumene do svjetsko-povijesnoga prelaska svih opstojećih granica. Kad „svijet“ gubi svoju svjetovnost i postaje globalno-planetarna mobilizacija znanosti, tehnologije i kapitala, više ništa iz jezika ne emanira svjetlost i svjetskost svijeta: on je prestao biti „čak i simbol“ i dospio na razinu ništavila.

Henri Michaux, francuski pjesnik i esejist, te slikar koji je 1978. izložio u Parizu i New Yorku svoja upečatljiva i posve jedinstvena djela, rođen u belgijskome gradu Namuru (1899. – 1984.), autor Barbarina u Aziji, Ekvadora, Miserable Miracle i mnogih drugih imaginarnih i stvarnih putopisa i zbirki poezije, pripada onoj liniji europskih modernista usmjerenih u prostranstva svijeta onkraj granica tradicionalnoga Zapada (uz Lautréamonta, Artauda, Segalena, St. John Persea).

Njegova putovanja Južnom Amerikom i Azijom obilježena su idejom dvoznačne sudbine ovog svijeta: s jedne strane želje za osvajanjem onog nepoznatoga i egzotičnoga što pripada stranosti/tuđosti koja oduvijek bijaše misterij u načinu mišljenja Zapada, ali i svjedočanstvo gubitka smisla onog što nazivamo upravo zavičajnim i iskonskim obitavalištem „našega svijeta“. Putovanja su stoga stvarni izbačaj u ono „novo“ i imaginarno otvaranje prostora-vremena kakvo ne postoji u zbilji. Nije nimalo začudno da je, kako to tvrdi Zvonimir Mrkonjić u pogovoru ove knjige, bio smatran „jedinim pravim nadrealistom iako s nadrealističkim pokretom nije imao veze“. (str. 92)

To se odnosi i na apologiju mašte od koje se sastoji ne samo njegova poezija, već i eseji, a ne smijemo otkloniti ono čudovišno i prožeto poniranjem u podsvjesno/nadsvjesno kad je riječ o iskustvu uzimanja meskalina kao droge koja izaziva halucinacije, što je opisao i Antonin Artaud u svojem Putovanju zemljom Tarahumare. Michaux u knjizi Miserable Miracle, a englesko izdanje otpočinje s predgovorom meksičkoga pjesnika Octavia Paza, govori o upoznavanju sa svijetom znakova i simbola onkraj racionalizma i scijentizma. Unutarnji krajolik s kojim se rasprostire ova imaginarna „geografija mašte“ za Michauxa predstavlja nešto ipak posve drukčije i krajnje neobično. Naime, u njegovu kazivanju spajaju se iskustvo nadrealnoga i oniričkoga s onim zbiljskim kao komičnim. Zar nam to ne pokazuju stihovi iz pjesme, gotovo ironična naslova, Budućnost.

„Nekroze, krvoprolića, proždiranja,

Ljigavi, umrtvljeni, gnjidavi,

Kad se med počne kameno grumeniti,

Kada sante budu krvarile,

Kad izbezumljeni Židovi budu žurno iskupljivali

        Krista,

Kad Akropola i kasarne budu pretvorene u kupus,

Pogledi u šišmiše ili u žičane ograde,

kutije čavala,

Nove ruke u plimu…

(…)

O, praznino!

O, prostore, prostore neraslojeni…O, prostore, Prostore! (str. 29-30)

Već je ovdje prisutno ono što je zaštitni znak filozofije egzistencijalizma poput riječi-znakova-simbola ništavila, praznine, otuđenja. No, Michaux ih rabi na onaj način koji nadilazi svako svođenje na logiku apsurda i paradokse lomnosti egzistencije. Putovanja su nužnost postojanja u svijetu koji više nema svoje postojbine i sve se pojavljuje baš onako kako to mudri i ironični Jorge Luis Borges kazuje o Michauxu: Mi uopće ne znamo pripada li svemir stvarnom ili fantastičnom žanru. Nije, dakle, potraga za „unutarnjim krajolikom“ ujedno i potraga za prostorom koji se rasprostire i kad sve jednom „u budućnosti“ dospije do krajnjih ishoda praznine.

Francuski je romantizam bio lutalačka opsesija s Istokom, otkrićem dalekih zbiljskih i imaginarnih prostora i to nećemo moći razumjeti tek kao rezultat francuskoga kolonijalnoga prodora i osvajanja prostora u Africi, na Bliskome i Dalekome Istoku. Moderni francuski pjesnici istinski su navjestitelji otkrića Drugoga, od Arthura Rimabuda do samoga Henrija Michauxa. Razlika je ipak u načinu kojim se nepoznato i tajnovito u prostoru misli i iskazuje jezikom. Nema nikakve dvojbe: taj je jezik svetkovina simbola i metafora, ono što je nadrealizam jedini ostavio u nasljeđe pjesništvu kao sinkretičkome putopisu u kojem i zemlje i ljudi, i mora i pustinje, i ono glatko i ono poprečno-prugasto kako to osmišljavaju Deleuze i Guattari u Anti-Edipu i Tisuću platoa, poprimaju ono što sam pjesnik naziva „egzorcizmom lukavstva“, jer se sve na zemlji izjednačava i postaje homogeno i prazno, te ne preostaje drugo negoli pjevati ovako kako to Michaux čini u amblematskoj pjesmi u prozi Pjev u labirintu.

„Došlo je kruto Doba, kruće od tvrde sudbine čovjekove,

Došlo je Doba.

Učinit ću od njihovih kuća mjesto ruševina, reče jedan

glas.

Učinit ću od njihovih lađa koje plove po vodi kamenje

koje brzo tone.

Učinit ću od njihovih obitelji prestravljene horde.

(…)

Učinit ću da smrt lebdi u istini i u stvarnosti, i jao onome

tko se bude nalazio pod njezinim krilima.

(…)

Turobni, turobni mjeseci!

(…)

Turobni…i ne okončani. (str. 82-83)

Michauxov „svijet“ pripada apokaliptičkim sjenama civilizacije Zapada i poetskim simbolima koji prate i bilježe sve mijene u jeziku kojim se suvremeni čovjek obraća prostorima svoje imaginacije i svojem dobu, „krućem od tvrde sudbine čovjekove“. Sve što struji iz njegovih rečenica poredanih u svojevrsnu ravnotežu između kaosa i entropije svijeta ima snagu kojom i „fantastične životinje“ poput vukova i štakora prelaze put svoje blizine s čovjekom „bešumno, bešumno“. (str. 87) Nije zato slučajno da je Borges kao znalac „fantastična bestijarija“ mogao u Michauxu prepoznati glas onoga koji kao u pjesmi U zemlji magije osjeća i vidi kako se „vatra gasi isto tako iznenadno kao što je planula“. (str. 78) Životinje i ljudi pripadaju bićima vatre, jer su rođeni u strasti za plamenom i s njime se zbližavaju do mjere pretvorbe u drukčije oblike od onih koji su zadani sivilom predmetnosti.

Zato je pisanje kao putovanje dosezanje daleke zemlje iz koje se vidi ono što se iz svoje ne vidi i ne čuje, ne nužno u plemenitosti neke duboke istine o biti svijeta. Ono što je daleko, to je u svojoj paradoksalnosti toliko blisko nekoj neizrecivosti koju samo ljubav može osvijestiti i smjestiti u razmak između slike i jezika. Evo, ovo je pjesma o ljubavi kao ludosti žudnje i ludilu nemogućnosti da se bude zajedno s ljubljenom/ljubljenim u ovome svijetu „zadavljenom, hladnom utrobom!“.

Ljubavi

Ti do koje ne znam kako doći i koja nećeš čitati ovu knjigu

Koja si uvijek sudila piscima,

Malim ljudima, slabićima, kojima nedostaje istina,

umišljenim,

Ti za koju je Henri Michaux postalo vlastito ime možda

slično

     u svakom smislu onima koja vide u kronici

     praćena spominjanjem

   dobi i znanja.

            Koja živiš u drugim društvima, drugim ravnicama,

        drugim dahovima,

            Zbog koje sam se posvadio s cijelim jednim gradom,

        prijestolnicom

            najmnogoljudnije zemlje,

        I koja mi odlazeći nisi ostavila ni jedne vlasi,

      nego jedino preporuku

            da spalim tvoja pisma, zar kao i ja u ovom času

           ne razmišljaš između četiri zida? (str. 49)

Što je naposljetku ostalo od ove poezije lutalačkoga „egzorcizma“ ako ne kao ono isto što i u pismima Huga von Hofmannsthala ꟷ imaginarni prostor svjedočenja kojim se „svijet“ svagda iznova stvara kao misao svekolike težine bivanja i kao djelo fluidne ravnoteže između ljubavi i smrti čak i u doba koje zahtijeva kao u mojem ogledu iz knjige Neiskazivost svoju „Knjigu za zombije“’?