Žarko Paić

Čitam kako se neki urednik provincijalnog časopisa za kulturu hvali kako ga je uspio iz pepela uskrsnuti i, gle vraga, odmah mu je na stol pristiglo preko pedesetak uradaka svih rodova i formi od crtica do eseja i romana, sve gola genijalnost do neba! To me je podsjetilo na davne dane čitanja raznih kupusara vulgarnoga materijalizma s Plehanovom kao kapel-majstorom i Ždanovom kao kunst-egzekuturom, kad se uvelike slavio kult kvantiteta iz kojeg, a što drugo, mora dijalektički nužno nastati barem 100 kubika žive vage remek-nedjela. Gledam katkad na nekim streaming-platformama reality-show tipa „Mikrofon je Vaš, pokloni se i počni!“ i ne mogu se načuditi silnoj želji gomile trudbenika slave za pet minuta (jao si ga Andyju Warholu!) kako stupaju pred tzv. umjetnički žiri i ogoljuju svoj neviđeni talent da bi ih drugi bezveznjaci s diplomom ili orkestrirana gomila publike proglasili „vauuu…Amazing…bez riječi sam!“ Slušam tu-i-tamo na youtube pjevače rumene kadulje u lokalno-globalnim okružjima kako na engleskom jeziku s turbo-zvukom motorne pile oponašaju svoje i tuđe idole iz prošlosti, sadašnjosti i užasne budućnosti pop & rock glazbe. To me smiruje toliko da posve jasno mogu kazati da je ona drevna kineska „dabogda živio u zanimljivo vrijeme“ više od kletve kakve babe-vračare iz okolice donjeg Kistanja. Znam, reći ćete, čemu zdvajanje i prolom kulturpesimizma u trećoj dekadi 21. stoljeća kad je sve to prije sto i više godina bilo najavljeno u knjigama tzv. Zeitgeista u rasponu od Spenglera, Ortege y Gasseta do Evole i drugova. Dobili ste što ste tražili. Čovjek je grabežljiva životinja koja teži sublimnoj slavi.

          Moj zbornik Što s intelektualcima? Kritika društva, angažman i spektakl, Litteris, Zagreb, 2022. mislim da podaruje cjeloviti odgovor na ovaj problem masovnoga ispražnjavanja smisla kulture uopće.  https://knjiga.hr/sto-s-intelektualcima-zarko-paic-ur-1/ Nije mi bilo stalo da opetujem navadu takvih danas traženih knjiga-proizvoda koji hrestomatijski udaraju u isti rog za potrebe studenata društvenih i humanističkih znanosti u smislu sve na jednom mjestu: od majmuna do Avnoja i dalje s tekstovima klasika-divova i njihovih patuljaka koji im draškaju ramena svojim nezgodnim pitanjima bez odgovora. Nije ovdje riječ o Julien Bendinoj optužbi o izdaji intelektualaca u drugom kontekstu, ne više moralno-političkoga posrnuća pred zahtjevima nacionalizma, već zagrljaja s onim što je od rimskih Saturnalija bilo poznato kao svetkovina trijumfa vječne slave (gloria in excelsis) heroja i njihovih podviga kojima se divi masa poklonika.

Intelektualci su u medijsko doba tehnosfere 1990ih kad su izgubili svoju vjerodostojnost kritike pervertiranoga društva i smisao javnoga angažmana za univerzalne ideje istine, slobode, jednakosti i pravednosti sami pali pod narcistički jaram preobrazbe u stil života. Zato sam koncipirao zbornik posthegelovski, u trijadi uspona, pada i konačnoga nestanka subverzivno-kritičke figure posjednika znanja i njegova korporativnoga privatiziranja u insceniranju samoga života. Mase nisu fantom kraja povijesti, nego njegova posljednja istina i moć pseudosinteze kapitala i tijela.

I to se nastavlja do danas samo još s većim intenzitetom perverzija i morbidnosti. Naravno, onaj koji je najdalekosežnije shvatio kako je posrijedi ontološki obrat u biti kapitalizma kao društva spektakla bio je neoavangardni umjetnik, jedan od pripadnika Situacionističke Internacionale, „slavni“ Guy Debord s njegovom knjigom-manifestom Društvo spektakla (La société du spectacle) iz 1967. godine. Preobrazba paradigme kapitalizma iz rada u kulturu, iz jezika u sliku, iz klasno-socijalne diferencijacije u figuraciju životnih stilova bilo je upravo ono što će obilježiti pojam tzv. difuznoga spektakla koji umjesto koncentriranog vezanog uz totalitarnu i autoritarnu politiku 20. stoljeća glorificira zakone tržišne privrede i osobito američki way of life s proizvodnjom kulture kao zabave (entertainment). Eto, to se u potpunosti i na globalnoj razini realiziralo. Zato u mojem zborniku posljednje, treće poglavlje s izabranim autorima ima zasluženo mjesto kako po opsegu, tako i po važnosti onog što je možda sociologijski najbolje promislio Gilles Lipovetsky, autor knjiga Carstvo prolaznoga, Paradoksalna sreća i Doba praznine. Usput, ova potonja je njegova prva i možda i najznačajnija knjiga-esej o zloduhu postmoderne i njezina kulta potrošnje i razlika, a naslov je, priznat ćete, naprosto nenadmašan.

          No, vratimo se mi našim dragim diletantima. Njihova je milost i zadaća u „carstvu praznine“ toliko bitna da je se ne smije nipošto izostaviti u ovome razmatranju. Psihologija njihove želje za uspjehom i dosezanjem slave koja više ne pripada herojima rata i represije/depresije suvremenoga života, već zvijezdama show-biznisa, ima nešto duboko „tragično“ u svojoj mahnitoj opsesiji s oponašanjem palih bogova vječne dekadencije. Ponajprije, oni doista vjeruju da su „iznimni“ i „Amazing“ inače se ne bi prijavljivali na te silne natječaje za nove zvijezde reality-showa, osim ako su fantastični autoironični podrugljivci na vlastiti račun, a to je gotovo nemoguće poslanstvo iz jednostavnog razloga što je bit ljudske natjecateljske „duše“ u agonu i tymosu. A to je, naravno, najbolje znao Platon. Konkurencija i samopriznanje su temeljne značajke suvremenoga društva spektakla. Svaka tzv. zvijezda mora imati „ono nešto“, pa makar bila i tamnoga sjaja i s dna kace diletantske povijesti beščašća.

Američka propagandna fun-industrija to „nešto“ naziva personality. Gledali smo niz dobrih filmova o povijesti ovog ludila, među kojima je onaj redatelja Sydneya Pollacka s mladom Jane Fonda naslovljen I konje ubijaju, zar ne? (They Shoot Horses, Don’t They?) iz 1969. godine i danas ne samo gledljiv, već ubitačno poticajan za uvid u samu stvar s prokletstvom slave i uspjeha u permisivnome narcističkom društvu spektakla. No, ovo je u konačnici ipak kritička satira i svojevrsna „tragedija“ jer su svi sudionici igre maratonskoga plesa do iznemoglosti i smrti žrtvovane kultu apsolutnoga pobjednika. Poraženi su „luzeri“ i za njih nema mjesta u estetskome vrtlogu samopriznanja u društvenim odnosima totalne kompetitivnosti. Mi, u kontekstu dokumentarnih filmova u Hrvatskoj imamo jedno malo remek-djelo. To je film Krste Papića Mala seoska priredba iz 1971. godine. Prikazuje se, dakle, priredba u međimurskome selu Orahovica u kojoj razni lokalni izvođači pjevaju tada popularne zabavne melodije, izvodi se potom folklorni ples, pričaju masni vicevi, a sve završava izborom lokalne miss 1971. godine. Prikazom karikaturalnih izvedbi pop-pjesama i defiliranja seoskih „ljepotica“ Krsto Papić na uistinu sjajan način pokazuje što se zbiva kad seljaci pokušavaju oponašati urbanu kulturu. Film je bio iznimno popularan u svoje doba, a izraz „mala seoska priredba“ ima pečat onodobnog duha vremena.

          Čitav problem s nastankom nove „kulture slavnih“ (celebrity culture) jest u tome što su njezini subjekti/akteri krajnje nestabilni, fluidni, promjenjivi, zamjenjivi, nadomjestivi, jučer jesu-danas nisu, pa je posve razumljiva želja mladih i onih koji ih oponašaju na pragu starosti da uđu u taj spektakularni klub koji omogućuje ne samo obožavanje publike poklonika, već i veliku zaradu i ono što francuski sociolog Pierre Bourdieu naziva pojmom simboličkoga i kulturnog kapitala. Zvijezde show-biznisa nisu više „slavni praznoglavci“ koji lamataju i glumataju u zaleđu društvene piramide moći o svemu i svačemu kao medijski intelektualci nalik onim histeričnim lutkama iz Muppet-showa. Oni postaju dolaskom društvenih mreža (Facebooka, Instagrama, Tik-Toka) nezaobilaznim figurama javnoga mnijenja, pa sve do toga da s Ronaldom Reganom i Arnoldom Schwarzenegerom u taboru republikanskih političara u SAD-u predstavljaju model nove neoliberalne politike koja savršeno spaja populizam i fundamentalizam u ideologijskome smislu. Bez njihova stava, naime „kulture slavnih“ koja se prvotno oblikovala u difuznome spektaklu TV-mreža, a onda prešla u stadij integrativnoga spektakla s globalnom moći interneta i društvenih mreža, više ništa ne može proći intaktno. Naravno, nemojmo od miševa praviti slonove, jer ikone ove „kulture slavnih“ unaprijed znaju svoje životno-misaone i etičko-političke granice. U našem slučaju, u slučaju, dakle, lokalne i provincijalne male seoske priredbe baš kao i u slučaju naše tzv. velike seoske priredbe i njezina statusa u razmjeni simboličkoga kapitala kulture stvar je posebno iritantna i groteskna jer „mali“ žele po svaku cijenu postati „veliki“, pa kao u Papićevu filmu oponašaju ono što je strano i sublimno spektakularno baš kao što su to slučajevi onog što je u populističkoj politici današnjice evidentno kao pojam operetne diktature koji je literarno skovao njemački intelektualac Hans Magnus Enzensberger.

          U našim reality-show „malim seoskim priredbama“ nema više nikakve romantike iz vremena „kad je željeti još pomagalo“, kako je to pjevao Peter Handke u njegovoj knjizi Živjeti bez poezije. Sve je postalo totalnom lakrdijom i borbom za ulazak diletanata u veliki show svim mogućim sredstvima. Luzeri i diletanti nisu više figure „tragične svijesti“, već depresivno-manijakalne figure koje sve javno ispovijedaju svoje psiho-boljke i težak život traumatizirane osobe. Još samo fali da na nekoj takvoj amazing-lakrdiji pristupnik za talenta godine u kategoriji davljenja publike pjesmom i plesom naroda onkraj Vrlike i okolnih planina svoje hip-hop madrigale ne začini priznanjem da ga je silovao Otac u prednatalnome stanju, a Majka ga uspavljivala s kokainom, vodkom i pjesmicom iz genijalne nadrealističke svaštare velikog srpskoga pjesnika Vaska Pope, Od zlata jabuka koju vrijedi posebno istaknuti kao credo ne samo za vječne balkanske prostore, već i mnogo, mnogo, premnogo šire: Biće jednom i u paklu vašar.

Davno je prošlo vrijeme kad su diletanti bili okupani samilošću jednog Borgesa koji je i manjem pjesniku iz antologije posvetio dužnu pozornost, a čak i najgorim takvim amaterskim piskaralima dao kakvu-takvu metafizički uzvišenu fusnotu, nek’ im se nađe na putu za krivi Parnas. Sada takvi likovi kipte od bijesa i prijete žiriju i organizatorima da će doći i dogodine da im se napiju krvi zvjezdobiznisovske. Obećavaju im da će sa sobom povesti ludog strica i klobučara, velikog strašnog Zeca i orkestar trubača iz Guče, pa kome obojci kome odojci. Nema priznanja poraza i gole istine da čak i ako netko proda vozni park svojih bagera i kamiona jer je umislio da je u njemu nepatvoreni VOICE bolji od Alage Gagića i Elia Piska, ma što to govorim, Mitra Mirića i Franka Sinatre, da bi doživio vatreno obožavanje publike i pad u trans-ekstazu ponajveću, jest ono što jest, naime diletant i tako će zauvijek ostati. Ne, to je kraj svekolike velike priče o smislu životu u doba vladavine društva spektakla.

Jeste li ikad čuli da je neki vrhunski književnik, primjerice, slavni Stephen King Horor poželio biti top-manager godine i zaposliti se kao saldo-konto-kupac u korporaciji koja se bavi sintetičkim otpadom, ili, pak, da je slikar poput Luciana Freuda tako mahnito težio postati šefom postrojenja za vađenje granita u nekom velškome rudniku i imati u svojim rukama čitavu britansku industriju koksa i žive. Naravno, to bi bilo ekscentrično i bizarno ludilo slavne osobe koja je, eto, na kraju svoje karijere jednostavno puknula. No, kad generali, pape, bankari, domaćice, profesorice, umjetnici i umjetnice tako suludo teže slavi reality-show trudbenika i trudbenica, onda je to ne samo samorazumljivo, već i paradoksalno kazano, opravdano.

Zašto? Čemu sva ta gnjavaža da je čak i meni nelagodno slušati njihove glasove koje naliče tupome nožu koji te reže natenane i još u tome beskrajno uživaju misleći da su ono što nisu i želeći da ih svijet konačno prepozna i kao maestralne umjetnike/umjetnice iz paklenoga raja diletantizma? Lako je još bilo Papićevim seoskim zvijezdama iz međimurskoga sela Orahovica. Publika je znala svakoga od diletanata i svi su lokalni diletanti znali svakoga u publici. Nitko nikome nije mogao prodavati bozu pod drenovaču. No, svi su također znali već tada da ono što nadilazi malu seosku priredbu nije ništa lokalno, već ima globalne potencijale ponajprije u tehničkome smislu. Svi su znali da su snimani i da ih ne gledaju samo susjedi i susjede, već i Veliki Treći, oko filmske kamere koje nikad nije ništa neutralno. Ono je sublimni objekt narcističke kulture spektakla u kojem i najmanji Nitko postaje najveći Netko i obratno, u kojem ni one Hegelove šarene krave u noći nisu više crne, već su simulakrum tehničke slike koja ubrzano smjera vlastitoj samoproizvodnji privida i doživljaja polazeći od onoga što pripada ljudskoj želji za samopriznanjem.

Heroji su odavno passé, jer njima pripadaju groblja, nazivi ulica i nakaradni spomenici na javnim trgovima. Umjesto heroja svi žele biti umjetnici života, elita „kulture slavnih“, ne više onih 15 minuta koje im je štopericom mjerio papa pop-arta u njegovoj Factory, već zauvijek, pa makar ta vječnost bila i manja od zadanog vremena prema  Mr. Warholu. Svi žele svoj urođeni diletantizam razviti do profesionalne karijere. Tako je bilo i s Pasolinijevim i Herzogovim naturščicima iz njihovih slavnih fimova, koji se nisu mirili da iznova padnu u zaborav anonimnosti i besmisla, pa su poneki od njih nastavili s glumom uglavnom u nekim drugim lošim filmovima. Njihov je problem bio što nisu shvatili da imaju smisla samo u anti-filmskoj estetici njihovih slavnih redatelja. Izvan tog kruga smisla posve su beznačajni i otpadaju iz ove igre tamo gdje su preživljavali i prije no što su ovjekovječeni na filmskome platnu. Rubne su sudbine samo i jedino sudbine ruba i tako će i ostati.

Problem više ipak nije samo u Velikome Trećem, tom svevidećem Oku prazne slave, nego u strašnome otrovu taštine. Proživjeti ovaj jedan život kao Borgesov manji pjesnik iz antologije u kakvoj fusnoti od nepriznanja, poput luzera i nepoznatoga nekog u moru svatkovića/nitkovića ꟷ ima li gore kazne za ovaj samoljubivi ego jednog društva koji se raspada od želje za produljenjem spektakla do posljednje postaje tehnološke singularnosti?

Ima. Još je gore vjerovati da je to važnije od svega drugoga u životu. Hermann Broch je etički poziv umjetnosti smatrao uvjetom mogućnosti svakog estetskog ludila slave i savršenstva djela. Je li bio u pravu? Nije, kao što nisu u pravu ni oni poput mladoga Handkea koji je krajem 1960ih napisao svoj manifest esteticizma književnosti naslovljen Ja sam stanovnik kule od bjelokosti.

Nitko nije u pravu. Djelo govori samo za sebe, a diletanti služe da pogon umjetnosti u svim svojim aspektima i nadalje pokazuje putokaz ljudima da ne polude od svoje urođene genijalnosti.

Slava otpalim diletantima!