O kraju seksa i tehnoapatiji spram Drugoga

November 02, 2024
foucault
Michel Foucault

         Mladi Japanci, uglavnom muški adolescenti, navodno sve manje iskazuju želju za seksualnim odnosima ne samo spram drugoga spola, već uopće smatraju da je to gubitak vremena i posvećuju se virtualnim događanjima u svim aspektima pojavnosti. Hoće li to postati uskoro i globalna pošast jednog hiperracionalnoga asketizma u doba tehnosfere ili je riječ o japanskoj iznimci koja (ne) potvrđuje pravilo? Bez obzira što o tome svjedoče sociologijska longitudinalna istraživanja na Zapadu, a Japan pripada uistinu na svoj izdvojeni način logici zapadnjačke civilizacije u mnogim aspektima od vjernosti demokratskoj politici unatoč svojem militarizmu u 20. stoljeću do prisvajanja stilova mladenačkih subkultura u svojem kulturnome kontekstu, mogu samo pokazati što sam o tome promislio u prvome svesku Tehnosfere, baveći se Foucaultovim postavkama iz Povijesti seksualnosti i drugim spisima i predavanjima na tu temu što ih je tvorac pojma biopolitike održao i u Japanu.  Kako je to Foucault izričito naglasio u jednom predavanju na Sveučilištu u Tokyju 1978. godine naslovljenom »Seksualnost i moć«, pisati povijest seksualnosti znači sljedeće:

„U svojem radu o Povijesti seksualnosti želio sam napisati upravo povijest znanosti o seksualnosti, te scientia sexualis, ali ne o tome, da budem precizan, u čemu se sastoje njezini razni pojmovi, teorije i tvrdnje – to bi bila zadaća prave enciklopedije. Postavljam pitanje, međutim, zašto su zapadnjačka društva ili, da kažem europska društva, imala potrebu za znanošću o seksualnosti ili iz kojih se razloga tijekom toliko puno stoljeća sve do danas pokušava stvoriti jedna znanost o seksualnosti. Drugim riječima, zašto mi Europljani želimo i stoljećima smo željeli znati istinu o našoj spolnosti umjesto da intenziviramo užitak?“(Michel Foucault,  Sexualité et pouvoir, u: Defert, Daniel; Ewald, François (prir.). Dits et Ecrits 1954-1988, Vol. 3, Gallimard, Pariz, 1994., str. 554.)

No, povijest seksualnosti od oslobađanja od stega i utega društvene represije, od patrijarhalnoga poretka i od kršćanske regulacije života zavjetnom čistoćom bračne dužnosti u produljenju čovječanstva spolnom reprodukcijom, da skratimo „veliku priču“ seksualne ljubavi na Zapadu, krajem 20. stoljeća postala je kraj povijesti u onome što nazivam pojmom techno-scientia sexualis. Tako smo dobili radikalnu individualizaciju seksualnosti kroz vizualnu identifikaciju s filmom kao nadomjeskom prave stvarnosti. Naravno, riječ je o internetskoj pornografiji koja obuzima čovjeka u 21. stoljeću kao njegov sublimni abjekt želje, jer se seksualnost interaktivno razmjenjuje kao kompjutorski virus narcizma i želje za priznanjem vlastite moći posjedovanja Drugoga. Freud i Lacan kao psihoanalitički majstori-nesvjesnoga i simptomatologije Lustprinzipa u ovoj se situaciji prevlasti tehno-fetišizma u virtualnoj stvarnosti mogu posve racionalizirati i kazati da su kao i fenomenologija postali suvišni za ono što jedino zauzima pozornost u permisivnoj kulturi društava kontrole 21. stoljeća.

Zašto? Zbog toga što se sam Lustprinzip više ne pojavljuje kao ono sublimno iza tjelesne imanencije želje. Umjesto toga, želja za posjedovanjem i penetriranjem u tijelo Drugoga koja određuje povijest seksualnosti od Altamire do interneta nadomješta se sintetičkom logikom samoproizvodnje drugoga kao posthumanog tijela koje misli tako što vizualizira stvarnost kroz mreže singularnih događaja. To je ono što bismo parafrazirajući Deleuzea iz njegovih studija o filmu mogli iskazati uzvikom: Dajte mi, dakle, mozak! Ne više tijelo, već umjetni mozak koji stvara fascinantne događaje u hiperrealnosti kao što to prikazuju svi oblici suvremene pornografije koja je za razliku od reklamne slike u svojoj biti autotehnična ili autistički usmjerena na ono što je više-od-seksa i više-od-penetracije. To više-od nije ništa drugo negoli logika ispražnjavanja u megarazmjerima abjekcije, jer ništa neljudsko više čovjeku na mreži nije strano i sve postaje više-od-perverzije jer u doba vizualizacije crnih rupa praznine i ništavilo želje za Drugim ima značajke onoga što je već Nietzsche imenovao htijenjem za Ničim, idealnim sintetičkim nihilizmom za kojeg više stanja aktivno-pasivno ne znače baš ništa.

Kad umjetni mozak u formi umjetne inteligencije posve ovladava svijetom, onda je samorazumljivo da je seksualnost došla do svojeg kraja iz dva razloga. Prvo, spolna je reprodukcija nadomještena tehno-kloniranjem bića, a drugo, želja za seksualnim odnosom s Drugim u svim mogućim kombinacijama u smislu Sade avec Lacan postaje zbog blagodati tehnosfere tehnoapatija spram Drugoga. Ljudi posthistorijske ravnodušnosti spram uronjenosti u živo meso tjelesne kontingencije gube „interes“ za seks ne zato što naporno rade 24 sata da bi mogli uživati, već zato što žive u totalnoj mobilizaciji tzv. smart-kapitalizma u kojem je svaki k…. postao pametan, a svaka p…. genijalna, pa se više od te silne pameti i genijalnosti ne može živjeti drukčije negoli da se pobjegne glavom bez obzira u svoj svijet, uronjeni u snove i mrežu svih mreža.

Similar Posts

O „endizmu“, „futurizmu“ i „aktualizmu“

Zanimljivo, kineski filozof i kibernetičar, Yuk Hui, autor izvrsnih studija o umjetnoj inteligenciji, rekurzivnosti i kontingenciji u svojem prilogu za tematski blok Europskog glasnika, br. 28/2023. o umjetnoj inteligenciji naslovljen Eshatologija ChatGPT-a, u zaključnim postavkama snažno se trsi razačunati s tonom diskusuje koji pripada klasičnome diskursu kulturnoga pesimizma glede budućnosti čovjeka u doba tehnosfere. Pritom […]

November 21, 2024

Glas u tami

Sve ovo što je umjesto uzvišenosti božanskoga kao mysterium tremendum et fascinans profanirano do tehnološke fascinacije estetskim objektima koji iz dana u dan postaju sve više „ljepši“ i „brži“ od svojih prethodnika odjednom i nenadano može propasti u najdublji bezdan ništavila. Znao je to iznimno dobro najznačajniji teoretičar medija Marshall McLuhan kad je u svojoj […]

November 20, 2024