Žarko Paić

Ovako to na svoj način narogušeno i cinično, protiv svih drugih koji bi čak uključujući i jednog Ciorana od tzv. velike teme „pisca u izgnanstvu“ htjeli načiniti svojevrsni anti-kult onog koji cijeni više okrutnu samoću življenja izvan „svoje zemlje“ negoli priznanje s distance u „svojoj zemlji“, iskazuje Witold Gombrowicz u Posmrtnoj autobiografiji, Fraktura, Zaprešić, 2014., str. 314. S poljskoga preveo Mladen Martić.

„Zahvalan sam Najvišemu što me izvukao iz Poljske, kada se moja književna situacija počela poboljšavati, i prebacio na američko tlo, u strani jezik, u samoću, u svježinu anonimnosti, u zemlju bogatiju kravama nego umjetnošću. Led ravnodušnosti tako dobro konzervira gordost.“

Časopis Tvrđa koji sam pokrenuo 2000. godine imao je za svoju glavnu temu upravo problematiziranje pisanja i života intelektualaca u izgnanstvu. Egzil (lat. exsilium ili exilium), riječ se odnosi na progonstvo čovjeka izvan svoje domovine. To je čin slanja neke osobe u izgnanstvo, odnosno prisilni boravak izvan nekog mjesta, najčešće izvan domovine. No, pojam domovine valja razumjeti u dva značenja: jedan je politički i odnosi se na teritorijalno protezanje nacije-države s jasnim granicama, a drugi je etičko-metafizički i pogađa napuštanje ne samo prostora svojeg habitusa, već i svekolike ukorijenjenosti u tradiciju vlastita naroda s njegovim moćnim imaginarijem jezika, pisma, pojedinačnoga i skupnoga sjećanja. Nadalje, to je i mjesto gdje živi prognanik kao i dobrovoljan odlazak iz domovine iz političkih, moralnih ili vjerskih razloga. Povijesno su bili poznati razni oblici egzila: vječno progonstvo, izgnanstvo do smrti (exsilium perpetuum), potom privremeno progonstvo (exsilium temporale), kao i dragovoljno progonstvo (exsilium voluntarium).

Uvijek je ova tema obavijena nekom začudnom etičko-političkom aurom dvoznačne melankolije i katarze. Sjeta označava ono što izvorno pripada metafizičkome osjećaju ideje egzila i što se neprestano ponavlja u zlokobnim vremenima vladavine etničkoga nacionalizma danas i ubuduće zato što pisac dobro zna ono što je najbolje znao jedan iznimni egzilant u 20. stoljeću kakav bje Hermann Broch: da se naime, izgnanik, više nikad ne vraća kući. Poput Anti-Uliksa, njegova je životno-misaona sudbina da zauvijek ostaje ondje gdje je izgnan ili gdje proživljava u drugome jeziku i kulturi svoju posvemašnju drugost i iskustvo tuđinca. Gombrowicz je nastojao na sve načine racionalizirati patetiku, ali ne i neizbježni patos ove divlje melankolije, ali nije mogao izbjeći faktičnost svojeg izgnanstva. Riječ je o činjenici da je baš on, u svojoj singularnosti, poljski pisac i protiv svoje volje ne može postati nikakav ne-poljski pisac, pa mu preostaje ono najuzvišenije uopće. A to je najbolje formulirao Lawrence Durrell u romanu Aleksandrijski kvartet kroz lik diplomata, umjetnika života i cinika Pursewardena, koji kaže na jednom mjestu kako „pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu“.

Katarza u slučaju položaja pisca u izgnanstvu nije stvar pisaca, već njihovih čitatelja i kritičkih tumača. Od možda i prvog slučaja u povijesti pisaca u izgnanstvu kao što je to bio slučaj rimskoga pjesnika Ovidija, koji je svoje Metamorfoze pisao na zabačenome otoku Tome u Crnome moru nakon što ga je ondje prognao rimski car August kao „disidenta“ i „neprijatelja državnoga poretka“, pa sve do mnogih sličnih primjera u suvremenosti (od Josifa Brodskoga do Mirka Kovača, primjerice), uvijek se susrećemo s paradoksom jezika kao diskurzivnoga stranca/tuđinca u svijetu kojemu pisac podaruje svoj drugi identitet, onog tko se mora naučiti podnositi svoje novo nedragovoljno ili, pak, izabrano tuđinstvo. Melankolija je, dakle, oslobađanje ili pročišćenje prostora-vremena književnosti za nužan oblik izdvojenosti i nemogućnosti povratka u prošlost, u ono doba „kad je željeti još pomagalo“.

Suptilne razlike u naravi i strukturi jezika Drugoga nikad nisu nešto univerzalno, već partikularno. Jer, priznat ćemo, Gombrowicz nije počeo pisati na španjolskome za kulturnu elitu egzotične argentinske publike, već je svoju radikalnu negaciju poljskosti i poljskoga nacionalizma i kvazi-kulture prakticirao na poljskome i kasnije na jezicima na kojem su prevodili njegove romane, drame, eseje i najbolje što je ikad napisao uopće, njegov Dnevnik (1953-1961.). U njegovu slučaju, uvijek je kao i Joyce imao za svoja tematska ishodišta „svoju zemlju“ i njezino prokletstvo, a ne zemlju „bogatiju kravama nego umjetnošću“.

Paradoks je pisca u izgnanstvu otuda u tome što je njegov predmet književne melankolije i katarze svagda onaj koji nije „ovdje“ i „sada“ opredmećen, već se nalazi u fikciji i iluziji vječne sadašnjosti prostora-i-vremena odakle je morao otići, svojom ili tuđom voljom. Zbog toga je položaj suvremenoga pisca u 21. stoljeću upravo onaj koji bismo mogli odrediti parafrazom plovila kojim je Gombrowicz otputovao u Argentinu i slučajem postao disident i izgnanik iz Poljske jer je baš za vrijeme putovanja tog prekooceanskoga broda za Ameriku nacistička Njemačka otpočela ratnu agresiju na njegovu domovinu.

Pisac je danas u simboličkome položaju trans-Atlantika i sva je njegova stvarna ili apokrifna sudbina stranca/tuđinca u drugoj zemlji i kulturi neutralizirana i suspendirana činjenicom da je samo jedan jezik postao placentom i tobolcem univerzalne „ljudske sudbine“. Kako više nemamo posla sa „svijetom“, već s globalno-planetarnim Groβraumom u kojem je engleski jezik pragmatičko sredstvo tehničke komunikacije, tako je danas preostalo samo jedno, ali stoga ne manje čudovišno i nelagodno, ono što bismo nazvali njemačkom riječju Unheimlich, fundamentalno iskustvo pisanja i slobode u gordoj samoći ne-pripadanja urođenoj „domovini“.

To je iskustvo izgnanstva u pisanju za koje vrijedi apsolutno ono što je Theodor W. Adorno u 51. fragmentu Minima Moralie zapisao i upisao u povijest svakog budućega izgnanstva čovjeka u svijetu.

„Tko domovine više nema, tome čak i pisanje postaje prebivalištem.“