Žarko Paić

Listopad  je mjesečarski pir kestena i  neumrle svjetlosti.

Sve miriše na propast.

Pod stubama noćna lampa sja

i obasjava žene u grimizno crnome.

Spuštamo se u podzemlje

gdje još počivaju kosti inkvizitora

i pougljene kose benediktinskih opatica.

Objekti su uvijek iluzija pogleda.

          Ništa se nikad vratiti neće

kao ni ova sumorna vječnost uz svijeće

          na Kamenitim vratima.

Granice smo iscrtali pepelom i opalnom krvlju podanika.

Zauzvrat, dobili su kolodvore

i konjaničke skulpture na pustim trgovima.

Tko je taj čovjek pred teškim nakovnjem

od neobaroknih anđela i posudom od vremena

iz koje crvi jedu zlatne jabuke?

Poručnik Broch?

Svi ovdje odslužuju neke besmislene kazne.

Svi ovdje maglama iskupljuju ljubavne poraze,

kukavičko samoljublje, povrijeđeni ponos ništica.

Svi se ovdje nevješto bave psihom iz očaja.

Neka zabilježeno bude još i ovo:

– krajem listopada 1909. ovdje je boravio onaj koji će zapisati nakon Auschwitza da je čovjek smeće koje još samo stenje.

Sloboda je novo čudovište.

Poezija životari u bezdanu sjećanja.

Sve miriše na mjesečarski pir listopada.

Iz knjige URONJENI, Fraktura, Zaprešić, 2009.