Žarko Paić

O povijesti kao zbivanju i o historiji kao znanstvenome razmatranju njezinih zgoda i prigoda otpočinje se teorijski artikulirati ideja osmišljavanja kaosa samoga života već u antici, a kroz razdoblje srednjega vijeka Bog nadilazi svojom providnošću sve ono što je profano ljudsko poput države, dok tek s novim vijekom kao vijekom napretka i razvitka ljudske svijesti uokviruje se mogućnost, zbilja i nužnost jedne svjetske povijesti. Uostalom, što je ovo negoli govor o aktualnosti vremena kao ovjekovječenja dvaju načela modernoga svijeta: (1) vladavine znanja kao moći u prirodno-tehničkim i društveno-humanističkim znanostima i (2) samorefleksije ljudskoga stanja (human condition kako bi to kazala Hannah Arendt) kroz pojmovlje rada, jezika i života. 20. stoljeće je bio posljednji uzlazno-silazni stadij novovjekovne epohe i kraja ideje svjetske povijesti jer je s dva svjetska rata, tehnološkom apokalipsom bacanja atomske bombe u Japanu 1945. godine, Holokaustom te totalnim mobiliziranjem tehnologije desupstancijaliziran potencijal njezina nesmetana odvijanja u beskonačnost na istim pretpostavkama. Svjetska je povijest dospjela do samoozbiljenja u sintezi supstancije i subjekta u Hegelovoj filozofiji povijesti i to je aksiomatika kraja zapadnjačke metafizike. Svijet kao prostor-vrijeme razvitka ideje slobode u beskonačnome napredovanju svijesti kao samosvijesti nije tek rezultat prosvjetiteljskoga programa Rousseaua, Condorceta i navlastito Kanta. Posrijedi je odvajanje paradigme filozofije povijesti od matrice modernoga znanstvenoga redukcionizma kojim u 19. stoljeću, ne slučajno i razdoblju apsolutne vladavine kapitalizma što posvjedočuje i Marxov Kapital, nastaju posebne historijske znanosti o mnoštvu osamostaljenih predmeta, pa je već postalo samorazumljivo razlikovati ne samo u biti jezika ono povijesno od onoga historijskoga.

Povijesno je zbivanje u sebi svagda pitanje o smislu i svrsi ovog događanja koje se pokazuje u dvije svoje pokretačke ekstaze ili dimenzije, a to su prošlost i sadašnjost. Historijsko je razmatranje povijesti uvijek i teorijsko-politički čin promišljanja razloga zašto se dogodilo nešto kao nešto, a možda se moglo dogoditi i drukčije od fakticiteta i s kojim posljedicama za sadašnjost. Vremenska ekstaza ili dimenzija budućnosti pripada ideji svjetske povijesti i to u svojoj bitnoj otvorenosti kao mogućnosti promjene ne samo sadašnjosti, već i prošlosti u smislu novoga tumačenja povijesnih zbivanja. Otuda budućnost iz primarne otvorenosti poprima i strukturu diskurzivne zatvorenosti jer je omeđena sustavom znanja o prošlosti na temelju apsolutiziranja sadašnjosti koja može biti u znaku posvemašnjeg iskrivljenja i zastranjenja znanstvene funkcije historije da weberovski vjeruje u objektivnost činjenica, a da ideologijske strasti u prosudbi otklanja kao pogrešnu strategiju oživljavanja povijesti u njezinoj nedovršenosti. Primjer današnjeg svenadirućega revizionizma i negacionizma u historiji koja se bavi Hrvatskom u 2. svjetskome ratu i u doba vladavine realnoga socijalizma s postavkama o tzv. pseudo-antifašizmu, nijekanju karaktera logora Jasenovac i relativiziranju krivnje na strani  ustaškoga režima kojeg se proglašava „povijesnim ostvarenjem hrvatske države“ kao ideologijsko-političke perverzije dostatan je za potkrepu ove tvrdnje. Što uopće nakon svekolike revizije i negacije povijesnih činjenica osim uspostavljanja nove društvene svijesti u znaku prihvaćanja konzervativnih vrijednosti i ekstremnoga desničarskog populizma kao jedinog ispravnog puta u budućnost?

Nema nikakve dvojbe:  ideja svjetske povijesti je „danas“ u svim pojavnim oblicima ne samo postala nevjerodostojnom, već i ispražnjenom od svojeg izvornoga smisla. Razlog je jednostavan. Jer kad umjesto eshatologije i teleologije bitka, svrhe i smisla povijesti bio on shvaćen filozofijski ili teologijski, mitski ili mitopoetski, kad umjesto beskonačnoga usavršavanja uma u dosezanju slobode, jednakosti i pravednosti uz posredovanje nepolitičke vrline solidarnosti među ljudima u kozmopolitskome poretku svijeta vladaju pojmovi kaosa i entropije, kontingencije i emergencije, na djelu je posve drukčije shvaćanje povijesti od historije kao „buke i bijesa“ i historije kao uskladištenja post-istina u kibernetičkome sustavu informacija. Čini se da je upravo to stanje intervala i intermezza različitih svjetova vrlo precizno opisao filozof Karl Löwith u svojoj iznimnoj studiji Svjetska povijest i događanje spasa (A. Cesarec, Zagreb i „Svjetlost“, Sarajevo, 1990. S njemačkoga preveo Mario Vukić). Na kraju Uvoda autor nadahnjujuće za moje daljnje razmatranje ovog problema kaže:

„Grčki historičari istražuju i pričaju povijesti koje su koncentrirane na velike političke događaje; crkveni oci razvijaju teologiju povijesti iz židovskog proroštva i kršćanske eshatologije, koja se orijentira na nadhistorijske događaje stvaranja, inkarnacije, suda i iskupljenja; moderni je čovjek smislio jednu filozofiju povijesti pošto je sekularizirao teološke principe u smislu napretka ka iskupljenju i primijenio ih na stalno rastući broj empirijskih znanja, koja dovode u pitanje jedinstvo svjetske povijesti kao i njen napredak. Čini se kao da su obje velike koncepcije antike i kršćanstva, cikličkog kretanja i eshatološkog postignuća iscrpile temeljne mogućnosti razumijevanja povijesti. I noviji pokušaji tumačenja povijesti nisu ništa drugo do varijacije ova dva principa ili njihovo miješanje.“ (str. 46)

Ako, dakle, ono moguće treće rješenje kad je riječ o svjetskoj povijesti uopće nije moguće u svojem pozitivitetu, već se sve danas u historiziranju povijesti odvija kao „varijacije ova dva principa ili njihovo miješanje“, kamo dalje sa znanošću o povijesti nakon kraja svih propalih filozofija povijesti? Samo da spomenem da sam o tome promišljao i pisao u nizu knjiga i analitički ulazio u filozofijske probleme tzv. posthistorije od Alexandrea Kojèvea do Hermanna Lübbea, od Alaina Badioua do Michela de Certeaua, od Michela Foucaulta do Giannija Vattima i drugih mjerodavnih mislilaca suvremenosti. Problem nije tek u nemogućnosti nastanka onog što nije ni filozofija povijesti ni teologija događanja nadhistorijskih zbivanja, isto tako nije ni teodiceja ni pozitivističko nabrajanje činjenica koje se uvijek prerađuju na kraju iz nekog posljednjeg ideologijsko-političkoga motrišta bilo da je riječ o spoznajnome relativizmu ili ontologijskome realizmu. U svakom slučaju pitanje o smislu svjetske povijesti već je uvijek, rekao bi Heidegger, jedno metafizičko pitanje jer pretpostavlja neko shvaćanje „smisla“ i određeno shvaćanje „povijesti“. Čak i nihilistički tzv. historizmi i historicizmi, među koje Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija? ubrajaju osim Hegela neočekivano i Heideggera zbog njegove misli o „drugome početku“ i obratu ili preokretu metafizike Zapada što je u faktičkome „svjetonazoru“ i ideologijsko-političkome rješenju ovog problema okončalo s Heideggerovom blizinom nacizmu i antisemitizmu (kakav je paradigmatski slučaj njegova frajburškoga Rektorata 1934. godine), nisu daleko od miješanja dva načela koje Löwith prepoznaje u antičkome i srednjovjekovno-kršćanskome konceptu ideje povijesti.

Sve je to utkano u pojam i ideju svjetske povijesti od početka do kraja. Dakle, povijest nije apsolut u smislu vječnosti i ireverzibilnosti vremena. Povijest, u hrvatskome jeziku, sjedinjuje ono metafizičko u poslanstvu vijesti o smislu bitka kao „radosne vijesti“, ali istodobno i ono što Vanja Sutlić u jednom od svojih posljednjih zapisa naziva „svetim i lijepim udesom“, u smislu nabačaja povijesnih mogućnosti, čime pokazuje da je povijesno događanje zgoda u kojoj svagda postoji i odgoda i prigoda za otvorenost novoga. Naravno, svjetska povijest je i sama povijesno-epohalni udes/poslanstvo/sudbina i iščezava na horizontu mišljenja i osmišljavanja bitka onda kad je duhovni bitak svjetske epohe prestao biti djelotvoran kao što je to bilo s grčkom, srednjovjekovnom i modernom poviješću. Ono što nakon tog „kraja povijesti“ preostaje jest čuvanje tragova pred dolaskom „mračnoga doba“ koje više nema pred sobom ideju slobode kao u Hegela i njegove „filozofije svjetske povijesti“, već samo ono što je u znaku posthistorjjske borbe na život-i-smrt carstava moći u „velikome prostoru“ (Groβraumu), kako Carl Schmitt određuje bit geopolitike nakon kraja koncepta nacije-države. Time se Löwithova dijagnoza „kraja ideje svjetske povijesti“ uistinu realizira, jer to više ni po čemu ne pripada ni eshatologiji ni teleologiji onog što povijest ipak nepromijenjeno označava: ideju spasa u izvornome i mesijanskome značenju. Nije slučajno Heidegger u svojem posljednjem, testamentarnome razgovoru o njegovu povijesnome mišljenju smisla bitka u doba vladavine postava (Gestell) gotovo „zavapio“: Samo nas još jedan bog može spasiti.

Svjetske povijesti više nema jer je realizirana metafizika istinski kraj povijesti u nihilizmu onog što Vanja Sutlić u analizi Marxova historijskoga materijalizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. Moja je postavka na ovom tragu izvedena izričito u knjizi Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.) i svodi se na sljedeće. Tehnosfera kao realizirana kibernetika u svojim bitnim dosezima pretpostavlja kraj povijesti kao mogućnost otvorenosti jedne posve drukčije „povijesti“ koja umjesto metafizički shvaćenoga „svijeta“ uvodi u misaoni optjecaj pojmove i kategorije informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije i umjesto poslanstva i „svetog i lijepoga udesa“ prelazi u prostor-vrijeme čistih kontingencija i emergentnoga kaosa. To između ostaloga znači da umjesto teodiceje svjetske povijesti ulazimo u doba tehnodiceje globalno-planetarnoga lutanja svjetovima s temeljnim obratom u shvaćanju „smisla povijesti“. U povijesti kao ireverzibilnome putu spram tehnološke singularnosti nema više ničega ni izvornoga ni eshatologijskoga, već samo intervala i intermezza između dva događaja kao stanja koje određuje trijada računanja-planiranja-konstrukcije u logici autopoiesisa umjetne inteligencije. Umjesto mesijanske nužnosti ideje svjetske povijesti sada je na djelu probabilizam slučaja koji se određuje kao virtualna aktualizacija događaja. Zbogom „smislu bitka“ i njegovu zaboravu!  Krećemo se na svojim putovanjima ne više spram konačnoga cilja povijesti, već lutamo da to kažem mitopoetski iskazom Budhe Sidharte „kao jedini nosoroga rog“ u transverzalnim fraktalima onog za što još nemamo izraz jer to nije ni povijest ni historija. Taj prostor-vrijeme lutanja „Velikoga Trećega“ onkraj „smislene avanture svjetske povijesti“ otvoreno je i zatvoreno gibanje koje u tendenciji ima svoj kraj u posthumanome stanju OMEGA-točke vječne singularnosti. Svjetska je povijest iza nas i zato je ovo vrijeme apsolutnoga rizika, neizvjesnosti i tehnološkoga nihilizma. Drukčije biti ne može.

Lako je bilo citirati onako olako Hölderlina iz elegije Patmos za svaki budući „kraj povijesti“: Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno. Ali, dosta je bilo metafizičkih utjeha. Jer spasonosno nije više u poslanstvu povijesti, već u odluci da nas više ništa ne spašava od vlastite propasti osim onog mišljenja koje počiva u bezrazložnosti slobode i njezine nesvodivosti na bilo kakav mrtvi historizam povijesti.