Žarko Paić

          Vrijeme je da prosvjetiteljstvu nakon dugih godina radikalne kritike njegovih normativno-postulatornih promašaja u moderno doba apsolutne vladavine znanosti i tehnologije u 20. stoljeću, a sve to otpočinje s Nietzscheom, račva se u jednom smjeru s Adornom i Horkheimerom i njihovom Dijalektikom prosvjetiteljstva, a u drugom doseže vrhunac s Heideggerovom kritikom zapadnjačke metafizike što u francsukoj postmoderni nasljeđuju Derrida, Deleuze i Foucault, vratimo dostojanstvo i ustvrdimo: pa nije to uopće bilo tako „loše“. Štoviše, što suprotstaviti ovom mahnitome antriprosvjetiteljstvu metapolitičkih desničarskih zahtjeva za povratkom tzv. tradicionalnim vrijednostima od plemensko-rodovske zajednice do političkih teologija i novoga totalitarizma? Zar postoji nešto drugo unatoč različitim pseudosintezama metafizike i mistike krvi i tla, konzervativizma i postfašizma koje proklinju modernost i njegovu bitnu pretpostavku kao što je to sekularizacija u političkome smislu od Francuske revolucije do danas?

Prosvjetiteljstvo je početak velike epohe filozofije uma i klasičnoga njemačkog idealizma i za svoje geslo ima ono isto što je bila i Sokratova maksima: spoznaj samoga sebe. No, spoznaja vlastita subjekta nije tek neutralan čin samoosvještavanja bez izravnog upliva na promjenu čitavog sklopa vladavine u onome što pripada društvu, državi i sferi običajnosti ili Habermasovim rječnikom kazano diskursne etike demokratski konstituirane zajednice. Najveći je mislilac prosvjetiteljstva Immanuel Kant, a najveći mislilac-pisac Johan Wofgang Goethe. Ostavimo sve druge razloge za ovu tvrdnju i usmjerimo se na ono jedino bitno iz njihova mišljenja, pisanja i javnoga djelovanja. To je da s njima tek nastaje ideja i mogućnost ozbiljenja dvije temeljne ideje modernosti uopće: svijet i povijest polazeći od umnoga utemeljenja slobode. Za Kanta je nužnost prosvjetiteljstva zasnovana u ideji kozmopolitskoga poretka kao svijeta (Welt) koji nadilazi uskost i ograničenost nacije-države kao najvećeg dostignuća političke tvorbe modernosti, Za Goethea je književnost kao sredstvo-svrha razvitka ljudske samosvijesti kao slobode jedino opravdana kao ideja u tvorbi svjetske  književnosti (Weltliteratur). Kantov kategorički imperativ najrigoroznija je etička formula ljudske povijesti i otuda norma preteže nad zbiljskim mogućnostima usavršavanja ljudskih vrlina u svijetu konfliktnih strasti i svekolike moći interesa koji vode čovjeka u njegovoj povijesnoj sudbini. Goetheova je ideja svjetske književnosti naposljetku lijepi ideal kao i Kantov „vječni mir“ bez kojeg svjetska povijest pada u najmračniji bezdan užasa zato što je i pojam svijeta i književnosti ono apstraktno, doduše univerzalno, koje se ne može ostvariti bez radikalne uspostave „svjetskoga jezika“, a to je kako vidimo danas postao ne njemački niti francuski jezik (nacija-država koje su bile u duhovnome smislu avangarda prosvjetiteljstva), već engleski jezik u njegovu tehničkome vidu pragmatičnosti značenja.

Svijet je, pak, od umnoga konstrukta filozofije i umjetnosti, nadasve književnosti, danas sveden na globalno-planetarni poredak kojim vladaju subjekti/akteri postimperijalne suverenosti koju je predvidio i artikulirao najveći mislilac političkoga i politike u 20. stoljeću, njemački pravnik Carl Schmitt, njegovim pojmom Groβrauma u kojem geopolitika prethodi svim fikcijama i iluzijama demokratske deliberacije i ravnopravnosti velikih i malih država u prostoru odlučivanja. Tako je zapravo antiprosvjetiteljstvo u 21. stoljeću u svojem realističkome i brutalno geopolitičkome vidu jedina prava stvarnost života, a ne nikakvi postulati „vječnoga mira“ i Weltliteratur. No, rekli smo da je dosta ponavljanja onog što je faktičko stanje i govori o onome što je u naslovu odlične knjige hrvatskoga filozofa i politologa Davora Rodina, Poraz prosvjetiteljstva (Naklada Breza, Zagreb, 2012). Umjesto toga, pokušajmo dati novu heurističku vrijednost onome što su i Kant i Goethe najavili svojim misaonim pregnućima. A to je da je svjetska povijest u bitnom smislu ne puko zbivanje bez glave i repa, ali isto tako niti slijepa sudbina predodređenosti u smislu teodiceje kao milosti božje providnosti koja i najgore i najnečuvenije zlo, poput Auschwitza, Kolime, Ruande, smatra nekim čovjeku nespoznatljivim sublimnim sredstvom za ideju konačnoga iskupljenja njegovih iskonskih grijeha.

Nema nikakve dvojbe da obojica velikih Nijemaca nisu ni „realisti“ niti „nominalisti“ , niti skeptički dogmatici niti, pak, oni koji „vjeruju“ u čisti slučaj i druge ne-umnosti kontingencije i teorije determinističkoga kaosa. Poput svojih racionalnih grčkih prethodnika, njihov je „transcendentalni sokratizam“ (Kant) i „kozmopolitsko mesijanstvo“ (Goethe) sekularizirani događaj vjere u smisao svjetske povijesti koja proizlazi iz usmjerenosti ljudskoga djelovanja kao biti slobode kojom upravlja um, a ne mahnitost, dobro, a ne zlo. Goetheov Faust nije književna analogija Kantovoj Kritici praktičnoga uma i Kritici moći suđenja, već moderna drama samooslobađanja duha znanosti i vjernosti istini kroz borbu s načelom zla u povijesti (Mefisto). Stoga svjetska povijest nužno ima dva značenja: ono faktično i kontingentno u smislu praktične stvarnosti kojim vlada načelo utilitarnosti i pragmatike znanja kao tehničkoga umijeća i ono postulatorno, normativno, ono što krasi političku filozofiju od Platona do Hegela i može se znamenovati težnjom ili željom za ozbiljenjem ideje dobra u kontekstu prosvjetiteljskoga doba kao trijade: (1) znanstveno-tehničkoga napretka i razvitka ljudske samosvijesti; (2) oslobađanja od religiozno-političkih stega i utega despocije i tiranije i stvaranje republikanskoga poretka demokratske vladavine uma u povijesti; (3) usmjerenosti spram nadolazeće budućnosti kao beskonačnoga usavršavanja najumnijih i najpravednijih instrumenata kojim se ljudska sloboda približava ideji Boga kao postulata svjetske povijesti, ne i njezina pokretača i skrivenoga načela u biti sekularne vladavine. Imao je pravo otuda Oswald Spengler da je zapravo ono veličajno u zapadnjačkoj povijesti kao ozbiljenju metafizike ono faustovsko što podaruje čovjeku dostojanstvo i stimulans za beskonačno stvaralaštvo kao bit čovjeka.

Ne možemo prestati misliti ovu „utopijsku“ konstantu svjetske povijesti i kad smo posve uvjereni da je to neka vrsta post-metafizičke utjehe nalik kršćanskoj vjeri za koju Ludwig Wittgenstein u jednom fragmentu kaže da je utjeha za ljude u neizmjernoj patnji. Misliti „prosvjetiteljski“ ne znači biti mjesečar i fantast u svijetu apsolutne vladavine računanja-planiranja-konstrukcije kao biti tehnosfere. Naprotiv, misliti „prosvjetiteljski“ znači u sebi razviti iluminacije, onu čistu svjetlost racionalne intuicije koja razlikuje bitno od nebitnoga, viziju od programa. Nije li znakovito da su i Kant i Goethe u svojim posljednjim riječima prije smrti izrekli bit prosvjetiteljske iluminacije kao najvećeg dosega mišljenja i kazivanja u doba odagnuća svih dogmatizama i opsjena ljudske kozmičke gluposti i želje za pokornošću pred moći autoriteta. Kant je kazao „Dobro je“ (Es gut.), a Goethe „Više svjetla!“ (Mehr Licht!). Dobro je platonska vrhovna ideja koja vlada svijetom u postojanosti i vječnosti, dok je svjetlo bit ideje Dobra kao sveze slobode i uma. Eto, ima još toliko toga što zaslužuje dobro mišljenje i svjetlost kazivanja, filozofiju i književnost kao svetkovinu logosa u ovom i nadolazećem vremenu budućnosti.

Čitati Kanta i Goethea znači uživati u apsolutnoj težnji k mudrosti i ljepoti ovog svijeta i mogućih drugih svjetova kao ozbiljenja načela: Više slobode! (Mehr Freiheit!)