Žarko Paić

Knjiga vodećeg filozofa postmoderne o Augustinovim Ispovijestima zanimala me je iz dva razloga. Jedan je vezan uz pitanje nastanka moderne subjektivnosti koja predstavlja uvjet mogućnosti djelovanja moralno-političke sistematike života u kapitalizmu uopće, a to je ono što Hegel naziva još u svojim mladenačkim godinama sustavom običajnosti (System der Sittlichkeit). Drugi je vezan uz pitanje mogućnosti radikalnoga reza ili konverzije duha u ljudskome singularnome životu: kako, naime, vjerodostojno misliti stanje obrata ili preokreta metafizike polazeći od najznačajnijega egzistencijalnoga događaja ljudske sudbine u svijetu, od upravljanja „svojim“ životom kao svezom iskonske slobode i izvanjske nužnosti postojanja u fakticitetu bitka.

        Subjektivnost i individualna sloboda, to su temeljne riječi vremenovanja iskustva „unutarnje svijesti“ koju sv. Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima tematizira istodobno filozofijsko-teologijski i književno-egzistencijalno jer piše o „svojim“ osjećajima i doživljajima promjene življenja nakon što je dospio do spoznaje o nužnosti prihvaćanja Božjeg puta, metafizičke prve i posljednje postaje u eshatologiji i soteriologiji. Ali, mi se ne susrećemo više izravno s Augustinom i njegovim spisateljskim okajavanjem vlastitih grijeha s pomoću uživljavanja u druge mogućnosti „novoga života“ bez kojeg kršćanstvo nema razloga svoje povijesne egzistencije. Umjesto toga, naš je pristup ovom problemu otvoren iz najbliže suvremenosti koju promišlja i ispisuje filozof Jean-François Lyotard. Da bi pokazao kako se uspostavlja novi poredak vrijednosti nakon obrata ili preokreta tzv. grešnoga života Augustina u onome što za razliku od Grka više nije određeno pojmom hedonizma kao vrhunskoga užitka u tjelesnome sladostrašću, već putenim grijehom ljudske nesavršenosti pred Bogom-iskupiteljem, Lyotard kaže sljedeće.

„Ne dakle pamćenje, već taj unutarnji čovjek, koji nije ni čovjek ni unutarnji, žena i čovjek, vanjsko unutra, jedini je svjedok prisutnosti Drugog, drugog prisutnosti. Jedini svjedok, pjesma. Unutarnji čovjek ne svjedoči o činjenici, silovitu događaju koji je vidio, čuo, okusio ili dotaknuo. On ne pruža svjedočanstvo, već jest svjedočanstvo. On je viđenje, njuh, sluh, okus, dodir ꟷ silovani i preobraženi. Rana, modrica, ožiljak svjedoče o zadobivenu udarcu kao njegov mehanički učinak.“ (str. 23.)

Što je smisao ovog „unutarnjega čovjeka“ u nastojanju njegova prevladavanja ne samo izvanjske prirode kao nužnosti, već i vlastite obuzetosti onime što ne pripada racionalnoj strukturi sebstva/jastva kao što je to ono neizrecivo onkraj svijesti i što će možda najbolje apodiktički formulirati Jacques Lacan u Četiri temeljna pojma psihoanalize s postavkom „Bog je nesvjestan“? Baš ovo što Lyotard lijepim stilom kazivanja iskazuje: „unutarnji čovjek“ ne svjedoči o nečemu, već je njegova bit samo svjedočanstvo. Da bi svjedočenje imalo moć istinskoga prevladavanja boli i patnje, neistine i samozavaravanja „subjekta“, nužno je dosezanje onog stanja nove svijesti o sebi samome kao Drugome. Aristotel je u Poetici skovao najmoćniji pojam čitave estetike i teorije umjetničkoga stvaranja kad je pojmom katarze odredio bit tragedije. Katarza je prebolijevanje/prevladavanje granica etičko-estetske zapalosti čovjeka u bezdan nesvjesnoga. Kad se pojavljuje iskustvo „unutarnjega čovjeka“ koji ispovijeda svoje tzv. grijehe, jer kršćanstvo polazi od postavke o iskonskome grijehu čovjeka i nužnosti njegova uzdizanja iznad prokletstva i vladavine zla u njegovoj duši koje se očituje u tjelesnim prijestupima tabua incesta, onda je samo svjedočenje pitanje glasa-govora i traga-pisma kojim se istina razotkriva kao ono neskriveno i kao ono oslobađujuće za novi život čovjeka.

Nećemo ovdje Lyotardu dodatno upisivati i Heideggerov pojam istine kao aletheiae, u smislu nadilaženja skolastičke teorije o podudarnosti mišljenja i bitka u logičkome smislu koherencije. Jer ono neskriveno kao oslobađujuće smjera dokidanju svake tajnovite i tegobne transcendencije koja čovjeka razlučuje od odsutnoga Boga u njegovoj prisutnosti u svijetu kroz raspetoga i uskrsloga Krista. Zato svjedočanstvo nije kazivanje o bitku izvan „unutarnjega čovjeka“. Ono je ispovijedanje istine o sebi kao Drugome kojeg upravo svjedočanstvo nastoji prevladati. Nije ni Drugi ni Ja ništa zauvijek postojeće, fiksna odredba postojanosti i trajnosti ljudske egzistencije koja se kao u grčkoj tragediji ne može više promijeniti. Posve suprotno, istina je kršćanstva kao ishodišta moderne svijesti o razvitku i napretku svijesti o slobodi u mogućnostima radikalnoga obrata ili preokreta samoga života singularnoga pojedinca i običajnosne povijesti zajednice.

            Kad čitamo sv. Augustina i njegove Ispovijesti te Lyotardov posljednji spis nastao iz njegovih posthumnih bilježaka i zapisa naslovljen Augustinova ispovijest ne možemo izbjeći ovaj ključan pojam koji dolazi u civilizacijsku jezgru Zapada baš s kršćanstvom. Riječ je o najvećoj mogućnosti obrata ili preokreta metafizike „iznutra“ poznatoj još iz razdoblja djelovanja sv. Pavla. Ta riječ je grčkoga podrijetla i označava put preobražaja duše i duha u tijelu koje se više ne može shvaćati pukim korporalnim fakticitetom u smislu onog što kartezijanstvo naziva protežnom supstancijom (rex extensa). Preobražaj ili metanoia označava mogućnost radikalnoga obrata ili preokreta odlikovanoga bića među bićima. Životinja ne može promijeniti svoje ponašanje ili svoju bit životinjstva jer je obuzeta prirodnim nagonom kao vladavinom tjelesnosti nad svim drugim aspektima njezina biološki zadanoga života. Čovjek može postati Drugi negoli što „ovdje“ i „sada“ jest. Otuda je „bit“ ljudske egzistencije u mogućnosti postajanja drukčijim i drugim bićem u svim aspektima njegove pojavnosti u svijetu. Kao i sv. Pavao u prethodnome životu židovskoga farizeja Savla koji progoni kršćane, tako i mladi i impulzivni Aurelije Augustin prije preobraćenja žari i pali u svim aspektima onoga što će Lyotard ovako impresivno opisati.

„Konverzija, reverzija, inverzija, perverzija, kako vam drago, jest svlačenje kože pꞿti, tijela iznenada preobraženog u dušu-pꞿt. Upitavši zemaljske pojave, odgovorile su mi: mi nismo Bog, on nas je stvorio. Ali to je spoznao unutarnji čovjek, ja duh, per sensus corporis mei, preko osjetila svoga tijela i posredstvom izvanjskoga čovjeka. Budući da je to tijelo probušeno i prožeto drugim osjetilom, duša se može utjeloviti, pꞿt pronaći svoju dušu, tvoja prisutnost prebivati u unutarnjem čovjeku. Tražih te sa svojim životinjskim tijelom, koje je kulučilo, laborans, aestesus, pjenilo se u nestašici istine. (…) Kljukao sam živinče krmivom, ispraznostima, herezama, izmišljotinama poganskog teatra, maškaradama manihejske sekte. Kotrljao sam se s njome u dubine lakovjernosti. Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine, interior intimo meo, i više u meni od najvišeg vrhunca mojeg, superior summo meo. (str. 25. i 26.)„Konverzija, reverzija, inverzija, perverzija, kako vam drago, jest svlačenje kože pꞿti, tijela iznenada preobraženog u dušu-pꞿt. Upitavši zemaljske pojave, odgovorile su mi: mi nismo Bog, on nas je stvorio. Ali to je spoznao unutarnji čovjek, ja duh, per sensus corporis mei, preko osjetila svoga tijela i posredstvom izvanjskoga čovjeka. Budući da je to tijelo probušeno i prožeto drugim osjetilom, duša se može utjeloviti, pꞿt pronaći svoju dušu, tvoja prisutnost prebivati u unutarnjem čovjeku. Tražih te sa svojim životinjskim tijelom, koje je kulučilo, laborans, aestesus, pjenilo se u nestašici istine. (…) Kljukao sam živinče krmivom, ispraznostima, herezama, izmišljotinama poganskog teatra, maškaradama manihejske sekte. Kotrljao sam se s njome u dubine lakovjernosti. Ali ti si bio dublje u meni od moje najdublje nutrine, interior intimo meo, i više u meni od najvišeg vrhunca mojeg, superior summo meo. (str. 25. i 26.)

Evo, dakle, kako stoje stvari s iskustvom „unutarnjega čovjeka“ kojeg odjednom obuzima želja za promjenom dosadašnjeg tijeka postojanja ili ontologijski rečeno poretka bitka, bića i biti stvari. Bog se umjesto smisla bitka pokazuje transcendentalnom temeljnom strukturom svijesti o slobodi. Iako, budimo posve izričiti, sloboda nema svoj ni izvanjski ni unutarnji temelj, te je uz zlo najveći misterij ljudskoga događaja u svemiru. Tijelo se kupa u oceanu strasti i žudnja za užitkom osjetila s onu stranu dobra i zla kako bi rekao Nietzsche traje do kraja života, ali usahnjuje s krajem mogućnosti tijela kao stroja stvaranja i razaranja, davanja i primanja, mehanike svrdla i crne-bijele rupe. Zato je obrat ili preokret metafizike, paradoksalno, onaj koji otpočinje s iskustvom duhovno-duševne „nove tjelesnosti“. Augustin u Ispovijestima dolazi do iskustva vlastite obuzetosti onim demonskim i ništavno ispraznim ponavljanjem životinjstva u krugu ponavljanja nagonske strukture življenja kroz „krmivo, hereze i maškarade manihejske sekte“. Uzdignuće zahtijeva duhovno preobraćenje. No, ovdje Lyotard ne govori o problemu religiozne institucionalizacije Zakona koji Slobodu suspreže i tlači, jer nema slobode bez iskustva tjelesne energije i dinamizma strasti. Ono najvažnije u čitavoj ovoj Lyotardovoj analizi ne samo teksta Augustinovih Ispovijesti kao knjige, već „Augustinove ispovijesti“ koja omogućuje obrat ili preokret metafizike Zapada i njezina moderniziranja vremena kao linearnoga tijeka unutarnjega iskustva mišljenja i osjećanja jest sveza nove vremenitosti i nove subjektivnosti.

             Vrijeme koje otpočinje s Augustinom koji tvrdi da ako ga se ne pita zna što je vrijeme i kako ga se doživljava, a kad ga se pita ne zna, ne može se više kao u Grka simbolički približiti slikom kruga kao vječnoga ponavljanja Istoga (bitka). Umjesto toga, beskonačni pravac nadomješta kružno kretanje vječnoga ponavljanja kroz neprestano postajanje novoga (događaja). To je presudni trenutak raskida s čitavom statičkom logikom povijesnoga zbivanja. Nije tek „novost“ u tome što s kršćanstvom nastaje problem razdvajanja privatnosti i intime od javnoga života u zajednici, već se subjektiviranje pojavljuje kao iskustvo vremenitosti „unutarnjega čovjeka“ koji živi vlastitu tjeskobu i strepnju pred rizikom zbiljske kontingencije. Ipak, ova „novost“ koja je autentičan događaj mogućnosti promjene ili preobražaja vlastite subjektivnosti zahtijeva nešto čudovišno: svjedočanstvo svojeg puta oslobađanja od zabluda življenja u formi materijalno-tjelesne faktičnosti bitka. Tko je uistinu taj novi subjekt ovog iskustva ireverzibilne vremenitosti koja vječnost približava slikom beskonačnoga putovanja svijesti do apsolutne slobode? U kušnji sam kazati da je stoga između ideje kršćanskoga Boga i posthumane tehnološke singularnosti kao onog Jednog koje sabire Sve (bitka bića u tradicionalnoj ontologiji) korelacija takva da je razlika samo u načinu kazivanja o svezi/odnosu između samostvaranja Božje milosti i autopoiesisa tehnosfere koja misli vlastito proizvođenje novih svjetova.

             Kako Lyotard završava svoje posljednje čitanje Augustinove ispovijesti? Tako što propituje tajnovitu katarzičnu funkciju govora pokajanja i pismo koje sve to može još više uzdići do najvećih visina razotkrivanja istine u vremenu ili naprosto poreknuti bujicom riječi koje ništa ne kazuju osim što svjedoče vlastitu ispraznost kao lažno ispovijedanje onog što je ionako poznato samo Drugome (Bogu) i subjektu ispovijedanja. I dolazi naposljetku do spoznaje da je svaki govor „olakšanje, a pisanje je pak vježba, iz koje nastaje djelo od kojeg se ne zahtijeva da bude iskreno.“ (str. 112)

             Sloboda je vježba odlučnosti i bezrazložnosti postajanja u svijetu koji se više ne može objasniti s pomoću ideje metafizičke postojanosti i reda. Umjesto toga, živimo u ireverzibilnome lutanju kroz bezdane prostora-vremena za koje nam iskustvo „unutarnjega čovjeka“ podaruje samo „novo“ stanje svijesti onkraj privatnosti, intime i javnosti. Ispovijedanje je majka svih propalih bitaka moderne subjektivnosti i ono što još spašava institucionalno kršćanstvo od profaniranja svojeg vlastita misterija u vremenu. Sve dok postojimo vježbamo svoj rez radikalne konverzije duha kao moć jednog drukčijeg obrata ili preokreta metafizike od svih dosadašnjih preobraćenja i revolucija koje su završile porazno za čovjeka i njegove nužne iluzije vjere u promjenu svojega života. Od onog estetskoga imperativa Rainera Marie Rilkea iz pjesme Apolonov arhajski torzo sa stihom „Svoj život promijeniti moraš“ do Lyotarda i njegove posthumne vježbe čitanja Augustinovih Ispovijesti isti je put divnih izgubljenih iluzija. Što bismo mi bez njih, uostalom? Vjerojatno bismo otupjeli od dosadne istine koju svi unaprijed znaju i od koje nitko ne strepi pred otajstvom njezina opasnoga razotkrivanja.