Žarko Paić

Tek onda kad je književnost izgubila jasnu i razgovijetnu „sliku svijeta“, a to je očigledno otpočelo s godinom smrti Friedricha Nietzschea, 1900. kojom simbolički nastupa apsolutno doba modernosti, smrti Boga, totalne mobilizacije rata i nastanka tehnosfere, neogotičke arhitekture koja gradnjom Babilonskih tornjeva želi dotaknuti tamnu stranu Mjeseca, poniranjem u bezdan ljudske duše na kauču doktora Freuda i otkrićem kvantne teorije i Einsteinove teorije relativnosti s najznamenitijom formulom u povijesti fizike E= mc2, moglo je doći do razvitka refleksivnoga doba u kojem pisanje prethodi književnosti, a ne obratno. Nije stoga slučajno da je najznačajniji mislilac ovog „doba pisanja“ s njegovim sumnjama u svrhovitost ovog posla, koju utjelovljuje praški bankovni prokurist, zaposlenik korporativnoga kapitalizma in nuce, i bolesnik od tuberkuloze Franz Kafka, zapravo francuski mislilac i pisac Maurice Blanchot koji pripada anti-realističkome smjeru u filozofiji umjetnosti, a navjestitelj je uz Georgesa Bataillea onog što će 1960-1970ih procvjetati pod pojmom poststrukturalizma.

Kome je moglo pasti na pamet u doba kićene prosvjetiteljske neobaroknosti stila 18. stoljeća da od književnosti pravi „književni prostor“ u kojem smrt, samoubojstvo, tjeskoba, nemoć, očaj, ravnodušnost tvori razvojnu liniju silazne putanje dekadencije i to onim književnim sredstvima koji su izdanak povijesnih pokreta avangarde poput negacije i osporavanja, razaranja i razgradnje „kanona“? Zacijelo ne Voltaireu ili u doba romantizma Hugou ili Lamartineu. Sve je tada još imalo svoju uzvišenu višu svrhu bila ona objavljena od samoga Boga ili sekularizirano prizemljena u odaje lascivno-erotskoga materijalizma koji, dakako, kreće na svoj dugi put pomračenja života nakon Markiza de Sadea i njegove amoralno-odgojne Filozofije u budoaru.

O Blanchotu sam ekstenzivno pisao u knjizi eseja Neiskazivost: O mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019. Nemam nikakve dvojbe da je njegovo shvaćanje književnosti prostor pisanja kojim se tekstovi metafizički i postmetafizički odnose jedni na druge i sve se odvija u svijetu duhovne imanencije življenja kao pitanje „drugosti“ i „Drugoga“ kroz mrežu tekstualne kulturalne i socijalne mikro-strukture moći koja podaruje biti čovjeka njegov jedini autentični spas i mogućnost uzdignuća u beskonačnost i vječnost izvan granica vjere u onostrano. Pisanje je, dakle, kako je to filozofijski promislio Emanuel Lévinas u knjizi Autrement QU’ÊTRE OU AU-DELÀ DE L’essence,  Blanchotov glavni sugovornik i suputnik na istom putu mišljenja kao pisanja, stvaranje onoga što „nije“ bitak u svojoj postojanosti i nepokretnosti, već bivanje-postajanje drukčijim od bitka, ono što otuda ima svoju vlastitu deontologiju ili tradicionalno metafizički kazano etiku koja prethodi svakoj mogućoj ontologiji.

Zato pisanje zahtijeva svoj prostor koji nije svediv na izvanjski i svagda postojeći svijet. Pisanje izmišlja nemoguće odnose, stvara nove riječi i proizvodi mrežu tekstova koja virtualno vodi svoj život kao življenje bez uporišta u nekom fiksnome svijetu „realiteta“ i „realizma“. Dva su citata koje Blanchot uzima za ono najradikalnije što pisanju u doba kraja teodiceje svjetskoga duha i krize europskoga duha uopće poslije Prvoga svjetskoga rata podaruje nadomjesnu svrhovitost. Ona je važnija čak i od besmrtne kvalitete književnoga djela kao proizvoda subjektivnosti i autorstva. Oba citata pritom ukazuju na temeljnu mogućnost promjene života ne samo pisca, već i njegove vizije i ozbiljenja svijeta kao tvorbe spisateljskoga umijeća i rezultata najvišeg stupnja izvedbe duhovnog stvaranja. Iako će mnogi pomisliti da je jedan citat onaj iz slavne Rilkeove pjesme Arhajski Apolonov torzo s još moćnijim stihom „Svoj život promijeniti moraš!“, Blanchot uzima za uvjet mogućnosti navlastita tumačenja odnosa pisanja i življenja misli Paula Valéryja i André Gidea. Navedimo ih.

Prvo, Valéry:

„Istinski slikar čitav život traži sliku; istinski pjesnik Poeziju.“

Drugo, Gide:

„U Ljubavnom pokušaju (Tentative Amoureuse) želio sam istaknuti utjecaj knjige na onoga koji piše tijekom samog čina pisanja. Jer, izlazeći iz nas, knjiga nas mijenja preustrojavajući kretanje našeg života…“(str. 93. i 96.)

Što iz ovih rečenica o traganju za istinskom biti stvaralaštva neminovno slijedi ako ne ono što je izvan književnosti i pisanja ali tako da nije nedokučiv misterij i mistika Božjega udjela u svijetu ili, pak, njegove profanacije? Maurice Blanchot će to iskazati na sljedeći način:

„Pisanje nas mijenja. Ne pišemo u skladu s onim što jesmo: mi jesmo na osnovi onoga što pišemo.“ (str. 97.)

Ova promjena, međutim, nije neka puka promjena u smislu zadobivanja drukčijeg društvenog ili političkoga statusa, ugleda profesije koja u modernome svijetu paradoksalno proživljava urušavanje sjaja davnih vremena i još gore, profesije koja u tzv. privatnome životu omogućuje svojim stvaralaštvom i djelom korporativnome kapitalizmu Knjige i Slike (izdavači u svijetu sveučilišnoga pogona, potom književni mastodonti i knjižarske mreže tiskanih i digitalno oblikovanih knjiga) njihov dobro stojeći život a sebi loše sjedeću bijedu i čemer ako se pisac povodi za svojom prokletom zvijezdom samoće i isključenosti iz zajednice te poput Kafke, Pessoe, Kavafisa, Eliota zarađuje za kruh baveći se profanim poslovima činovništva u raznim bankama, državnim uredima i drugim institucijama prodavanja magle i praznine ovoga svijeta. Promijeniti „svoj“ život nije nikakva izmišljotina modernih vremena veličajne autonomije i suverenosti kojim pisanje proizvodi svoj „književni prostor“.

Uostalom, Blanchot nije nikakav sociolog književnosti te ne govori poput Pierrea Bourdieua o tzv. habitusu i kulturnome kapitalu pojedinca, društva i države, U čitavoj knjizi fragmentiranoga totaliteta pisanja riječ je o „slobodi, samoći i smrti“. To je trijada življenja u stalnome procesu preobražaja ljudskoga svijeta izvan tradicionalne zajednice koja individuuma svodi na uključenika ili isključenika iz svojih moralno-političkih i metafizičkih okvira mišljenja i djelovanja.

Postoje Pisci i pisci; oni koji nisu prvi do prijestolja svojim velikim stilom osloboditelja svijeta od okova privida i laži života pod zvijezdama tiranije i despocije, već su to svojim pozivom uključenika u svijet institucionalne perverzije od škola, sveučilišta do Akademija znanosti i umjetnosti. Oni koji su samo pisci ne pišu zbog državne slave i društvenih priznanja, već pišu zato da se oslobode demona užasa i ponora ništavila s kojim su prisiljeni obitavati u istoj kući od početka do kraja svijeta.

I nije nimalo slučajno da će Blanchot stoga Kafkin slučaj otvoriti kao pitanje nečega što nije više samo promjena života pisanjem u smislu bijega od vlastite egzistencijalne pojedinačne i kolektivne nesreće. Ne zaboravimo, umro je 1924. godine od tuberkuloze. Da je poživio još dva desetljeća i recimo doživio šezdeset i jednu godinu, vjerojatno bi ga uz njegove sunarodnjake zadesila industrija genocida u Auschwitzu ili nekom drugom stratištu ljudskosti 20. stoljeća, jer nitko ne bi znao da je riječ o piscu njemačkoga jezika koji je upravo to stoljeće tehnosfere i genocida opisao kao fundamentalnu matricu neljudskoga kao takvoga ꟷ kao mašineriju zla. Ono što je u Blanchotovu tumačenju slučaja Kafke, uz Deleuzeovu i Guattarijevu knjigu Kafka: U prilog minornoj književnosti, Matica hrvatska, 2020. S francuskoga preveo Ugo Vlaisavljević, osobito intrigantno proizlazi iz Blanchotova čitanja Kafkinih Dnevnika. Na jednom mjestu čitamo kako je pitanje nesreće i sudbinskoga progonstva Židova, kojeg je on sam singularna iznimka koja potvrđuje i niječe zlatno pravilo postojanja, nešto mnogo više od prokletstva umjetnosti, a koju njezin „subjekt“ živi do kraja odlučno i nepokolebljivo. Blanchot, naime, kaže:

„Umjetnost je najprije svijest o nesreći, a ne njezina kompenzacija. Kafkina rigoroznost, njegova vjernost imperativu djela, njegova vjernost imperativu nesreće, poštedjele su ga onog raja fikcije kojim se slade toliki slabi pisci koje je život razočarao.“ („Kafka i zahtjev djela“, u: Književni prostor, str. 78-79. S francuskoga prevela Marija Bašić)

Što onda znači uopće ta fatalna promjena života pisanjem ako je svaka sublimna kompenzacija za životnu nesreću i očaj bespredmetno naklapanje o raju koji pisanje konstruira utjehom od bezdanih prostora stvarnosti kao univerzalne tjeskobe? Fernando Pessoa je umjesto fantastike praškoga prokuriste Gregora Samse, kao onog Drugoga koji ponajviše naliči stvarnome Franzu Kafki, ali ne kao mogućem čudovišnome „kukcu“ nakon vlastita preobražaja u snu, stvorio mnoštvo Drugih osobnosti pisaca i odlutao u snovita prostranstva Lisabona da bi dosadnu i banalnu svakodnevicu radnoga labirinta obveza i rutinskih poslova pretvorio u Knjigu nemira što je piše pomoćni knjigovođa Bernardo Soares. U oba slučaja ꟷ fantastike i oniričnosti ꟷ susrećemo se s književnošću kao sviješću o moći Drugoga i drugoga života kojemu smrt i umiranje nisu nikakva posljednja riječ i prepreka. Književnost živi u knjigama, slikarstvo u slikama, filmovi u ikoničnim scenama glumaca, a arhitektura nadživljuje i samu sebe u očima Boga i vječnosti. Nema razloga očajavati. Sve je onkraj i iza zbog toga jer je ovdje i sada kao čarolija teksta bez pada u maniju ponavljanja bitka kao lažne postojanosti Istoga.

Ono najinventivnije u Blanchotovu traganju za promjenom života pisanjem u slučaju Kafke jest drukčije čitanje njegove „ontologijski“ čiste bolesti zvane tuberkuloza zbog koje se od mladosti liječio po raznim europskim sanatorijima. Bolest nije stanje, već proces trajnoga oboljenja i mogućeg prebolijevanja tog stanja. A stanje je da je Kafka kao i mnogi veliki europski književnici umro od ove bolesti europskoga modernizma. Hrvatska proto-avangarda ostala je s 24 godine bez Janka Polića Kamova koji je umro od tuberkuloze u Barceloni, a hrvatski ekspresionizam ostao je s 27 godina bez vrhunskoga pjesnika Antuna Branka Šimića koji je umro od iste bolesti. Zar nije korelacijski duhovno iskustvo ove bolesti koja povezuje Kafku i Šimića gotovo okultne naravi: najpoznatija pripovijest 20. stoljeća jest Kafkin „Preobražaj“, a jedna od najljepših zbirki hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća su Šimićevi „Preobraženja“.

Da, ako „svoj život promijeniti moraš“, kako glasi estetski imperativ moderne nakon Rilkeove pjesme Arhajski Apolonov torzo, nije li ironično-morbidno da je sudbinski shvaćen mitopoetski život modernih pisaca mijenjala jedna čudovišna plućna bolest? Za Kafku, kako to Blanchot iščitava iz njegovih Dnevnika, ova je bolest imala blagotvornu moć otklona od nametnutih religiozno-moralno-obiteljskih obveza, od ženidbe do postajanja onog što su željeli njegova majka i otac. Usporedba koju čini Blanchot doista je maestralna. Naime, Hölderlinova je majka svesrdno i autoritativno nakanila da pjesnik svih pjesnika i tvorac Patmosa i Hyperiona postane protestantski pastor, pa je autor elegija o bijegu grčkih bogova iz ovoga svijeta u onostrano poludio i ostatak relativno dugoga života od 1806-1843. godine proveo izoliran u obiteljskoj kući obuzet shizofrenijom i ponekad sviranjem glasovira. Tuberkuloza je za Kafku bila sveti bijeg iz stvarnosti u drugu stvarnost, onu gotovo neizlječive bolesti i onu koja omogućuje slobodno vrijeme za pisanje, što korporativna davež činovništva uskraćuje i posve negira kao primarnu potrebu čovjeka-kao-pisca.

          Što je, prema Blanchotu, za Kafku uopće smisao književnosti i njezina poziva čovjeku? To je poput „druge Kabale“ ꟷ „forma molitve“. (str. 74) Pisanje se, dakle, pojavljuje kao sveti bijeg od tegobne stvarnosti, kao sloboda, samoća i smrt, te naposljetku, u jednom posve ateologijskome obratu kao mesijanski zavjet stvaranja treće zemlje koje za čovjeka nema. Promjena života pisanjem je pisanje života kao preobražaja i promjene svijeta koji nije više svijet unaprijed objavljenoga smisla koji podaruje Bog ili Narod, Povijest ili Sudbina. Umjesto takvih ontologijskih fikcija i iluzija, mi smo bačeni u drugi svijet, onaj svijeta kao teksta i samo u njemu i kroz njega možemo utvarati da svijet kao takav ima smisla. Čak i da ga nema, treba ga stvoriti i zatvoriti posljednje poglavlje Knjige na svojem noćnome ormariću na kojem je ako niste znali prije no što je skočio u prljave vode pariške Seine posljednji pjesnik apsolutne modernosti ako ne i uopće Paul Celan držao jedno pismo i knjigu pjesama Friedricha Hölderlina na njemačkome otvorenu na točno odabranoj stranici koja govori o odlasku čovjeka iz ovoga svijeta nakon što su već otišli i umorni bogovi s njihovim neuspjelim poslanstvom promjene života čovjeka i svijeta.

Eto, pišemo sve do kraja,

dok god ide iz vlastite pobune protiv drugih knjiga i tekstova,

iz očaja i vjere u spasonosno kojeg nema,

iz užitka u pisanju,

tog prvog i posljednjeg uvjeta svoje egzistencijalne drame

koju svatko mora proživjeti na svoj način i konačno završiti tekst s posljednjom točkom na kraju

ili nizom točaka nedovršenosti svega preostaloga

što još traži da se pisanjem opravda drugi život ove

umjetnosti savršene idolatrije.