Chet Baker i poetizacija svijeta
Jazz adagio Tišina (Silence) u izvedbi trubača Cheta Bakera, klavirista Enrica Pieranunzija i basista Charlieja Hadena iz 1987. godine predstavlja onaj uzvišeni trenutak uronjenosti u samoću kao intimističku baladu. Nisu slučajno svi pristupi glazbenom i vokalnome umijeću Cheta Bakera upravo fascinirani njegovom poetizacijom svijeta. Mirnoća, sabranost i suptilnost u izvedbi ovu profinjenu modernu glazbu dovodi do praga užitka u ozvukovljenju tjeskobe.
Ostavimo po strani njegov život, tu silnu patnju prouzrokovanu drogiranjem i bolešću. Tišina odzvanja u njegovim tzv. cool-school prebiranjima po trubi, podarujući ugođaj opuštenosti i spokojstva. Može li uopće glazba biti primjereni ugođaj nečeg što pripada misaonome okružju onog što je ponajbolje iskazao Heidegger u raspravi Što je metafizika? (Was ist Metaphysik?) iz 1929. godine kad je govorio o ništavilu, ništavljenju i ništini polazeći od iskustva tjeskobe koja nadilazi osjećaj straha od nečega u svijetu?
Odgovor je možda potvrdan. Poslušajmo stoga Bakerovu izvedbu skladbe Almost Blue iz 1987. godine. Uz trubu slušamo i njegov glas, to tiho, melankolično treperenje glazbe koja razotkriva tišinu kao tjeskobu i spas od onog što nas nagoni u bezdan bez razloga. Tjeskoba je bila zaštitni znak ugođaja tzv. filozofije egzistencije u 20. stoljeću. Postoji, doduše, niz romana i poetskih pokušaja da se ovo tzv. estetsko iskustvo modernosti unese u duh vremena. Sam Sartre u Mučnini nekoliko puta spominje jedan divan stih iz američke jazz-balade Some of these days, you’ll miss me, honey.
No, čini se da je tek Baker i to na kraju 1980-ih godina, kad je sve bilo prožeto duhom post-punka kao u glazbi Joy Division i književnim diskursom traganja za mrežom događaja simultanosti samoće, entropije i ekstaze kao u romanima Don DeLilla, dospio do sublimacije ove navlastite tjeskobe koju dočarava zvuk trube i klavira bolje od svih drugih instrumenata ljudske duše.
Tjeskoba koja smiruje, koja se uzdiže ponad grada okupanog jesenjom kišom i umjesto pesimizma poziva na radost zajedničkoga susreta u polumraku već odavno iščezloga jazz-kluba B.I.P. Convention Boška Petrovića uz čašu whiskeya i dim cigarete.
Some of these days…
Recent Posts
O stvoru/stvari i autopoietičkome stvaranju – Humberto R. Maturana
1. U novome mišljenju tehnosfere nemoguće je uspostaviti granice između „normalnosti“ i onoga što je s onu stranu. Tijelo se, doduše, „rastjelovljuje“. Ali samo zato da bi se na drukčiji način moglo „uklopiti-ugraditi“ kao nadomjesni program s 3D printerom koji po želji „reproducira“ hibridne organe potrebne za autonomno djelovanje u tehničkoj okolini. Otuda treba razlikovati […]
April 14, 2026
„Beskonačna brzina“
1. Autopoiesis Tehnički svijet ne funkcionira tek autopietički poput svih drugih živih sustava. Štoviše, njegov je način „bitka“ u logici tehnosfere takav da omogućuje prijenos informacija i materijaliziranje energije u „beskonačnoj brzini“ (vitesse infinie) objekta koji se kreće apsolutnim prostorom-vremenom. Ako strojevi mutiraju u hibride između „umjetne inteligencije“ (A-intelligence) i „umjetne intuicije“ (A-intuition) mijenja se […]
April 13, 2026