Ništa ne ostaje od čovjeka u ovoj pustopoljini osim njegovih virusnih tragova u zraku.
Prije gotovo dvadesetak godina u okviru jedne zanimljive filozofske anti-konferencije koju su organizirali KUD Apokalipsa iz Ljubljane, Primož Repar, Iztok Osojnik i Janko Rožič, u UNESCO-vu selu Škocjan na Primorskoj, imao sam uzbudljiv polemički razgovor s jednim slovačkim analitičkim filozofom i biologom. Prije negoli dođem do biti stvari, evo kratkog opisa razloga zašto je to bila filozofska anti-konferencija. Samo je mjesto idilično i jezovito. Naime, u njemu nitko više ne stanuje otkako je postalo zaštićeno kulturno dobro. Tzv. briga za očuvanje tradicije završava na kraju povijesti kao morbidni kulturni turizam. Osim nas dokonih filozofa, krajem tjedna u Škocjan svraćaju slovenski vikendaši, ludi menađeri željni divljine, zelenila i zdravog swingerskoga seksa, planinari, izviđači, Kinezi s google-Earth navigacijom i tko zna kakva još nepoznata endemska vrsta u potrazi za aktivnom nirvanom. Škocjan doslovno leži na krhkim i trusnim temeljima antropocena.
Dolje je umreženi sustav špilja iznimno dobro arheološki i ekološki zagrađen s nizom drvenih stepeništa. Kad smo prolazili labirintom Škocjana bilo je nužno paziti da glavom ne udarimo u sige. U praskozorje sam prošetao uskim putem od gostinjske kuće do motela-muzeja u kojem smo imali popodnevne razgovore o odnosu mišljenja i kazivanja u doba tehnosfere. Čuo sam djetlića kako ‘pili’ drvo u krošnji. To vrijedi doživjeti, kažem Vam to bez ironije. Špilje, djetlići i božanski teran čine sveto trojstvo ove anti-konferencije na kojoj nema uvodnih govornika, nema pisanih izlaganja, nema ništa osim beskrajnih razgovora u svim situacijama i prostorima od jutra do ponoći i dalje tko izdrži. Savršeni Symposion bez mane!
A sada slijedi najvažnije, razlog neslaganja između analitičkoga filozofa i biologa, koji je doktorirao u Velikoj Britaniji i objavio nekoliko knjiga o Aristotelovim kategorijama i filozofijskoj biologiji i mene. Kako za analitičare zapravo filozofija nije stvar osobe i njezinih ideja, već sklop problema koji su očito ‘vječni’, a ne povijesno-epohalno fiksirani, tako ni ja ovdje neću navoditi njegovo ime i prezime. Od samoga početka susreta između nas je zaiskrilo i ono što čovjeka međusobno intenzivno privlači u komunikaciji i što ga istodobno snažno odbija. Nismo se poslije Škocjana više sretali, ali smo ostali nekoliko godina u uzajamno kolegijalnoj email-komunikaciji. On mi je slao svoje tekstove i linkove s konferencija, ja njemu isto tako.
No, vratimo se biti stvari. Za večerom smo sjedili zajedno i odjednom je na moje obrazloženje teze o tehnosferi i digitalnome konstruktivizmu rekao da su i Heideggerova ontologijska diferencija kao i Derridina différance obični ‘Bullshit’. Odgovorio sam da nije problem ni u Heideggeru ni u Derridi, već u dogmi pozitivizma današnjih znanosti i iz njih izvedenih ‘filozofija’ što gotovo vulgarno-materijalistički ‘vjeruju u objektivnu stvarnost’ izvan granica ljudskoga mišljenja. Pritom sam mu kazao da me podsjeća čak i izgledom i tonom scijentometrijskog cinika na književni lik Kyrialesa iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza. Samo da mi još ne prijeti kako je kao i on držao u ruci ljudski mozak i da ja nemam pojma koliko je to mistično iskustvo jedne bullshit-filozofije. Nakon toga smo mogli normalno polemizirati.
Naravno, u rano jutro uz šetnju putem špiljskoga podnožja i uz djetlićev radni pjev priznao mi je da je u ruci držao žablji mozak i da nije mnogo drukčiji od valjda Derridinog, na što mu nisam odgovorio ništa više u obranu Heideggera osim da je mozak uglavnom samo organ za šuplje mišljenje i da mi se žabe gade kao takve. Nakon toga smo mogli još normalnije polemizirati.
Njegov argumentum ontologicum ravan današnjem spekulativnome realizmu uslijedio je nakon druge posjete sustavu špilja i povratka u motel-muzej. Uz zajedničku bocu terana i moj dim cigarete postavio mi je pitanje na sljedeći način.
‒ Stotinama tisuća godina prije nastanka Čovjeka i njegove iluzije da vlada svojim mišljenjem nad prirodom postojale su ove špilje. One nisu konstrukcija i kad nestane ljudska vrsta one će ostati kao i u iskonu pra-Zemlje. Dakle, sva Vaša iluzija o antropocenu bit će izbrisana zauvijek, pa tako i ova filozofija koju zagovarate. Imate li ikakav protuargument?
‒ Imam. Sav Vaš vulgarni biologizam kao realizam ne vrijedi ni jednog dima moje cigarete. A znate li zašto?
‒ ?
‒ Zato što će i tisućama i tisućama godina nakon kraja čovjeka u onoj istoj špilji gdje ste glavom udarili o sige, što je kobno utjecalo na rad Vašeg mozga, ostati tragovi virusa koji nas razara i štiti. Virus je dokaz Ereignisa kao i tog Vašeg skalpela koji više baš ništa važno ne reže.
Nakon toga mogli smo dugo zajednički šutjeti jedan protiv drugog i uživati u pjevu tišine.
Povijest SF-žanra na filmu ujedno je neizravno i povijest horora. Razlog leži u tome što je mašinerija nadomjestila svojom tehničkom čudovišnošću ono sublimno iz transcendencije božanskoga i prirode, pa smo u ranim njemačkim ekspresionističkim filmovima Fritza Langa i drugih redatelja suočeni s pitanjem koliko užasa može podnijeti perceptivno iskustvo našeg oka. No, rani SF-filmovi […]
December 03, 2024
Slušam kako uznevjereni hiperdomoljubni malograđani koji su uvijek na braniku pronevjerene časti i istinskog društvenoga licemjerja komentiraju hrvatsku politiku uz obligatnu dozu zgražanja nad „padom duhovne razine“. Eto, čak nam ni lokalni masoni izgledaju jadno i nakaradno po svojim intelektualnim diskapacitetima, pa i po junačkome izgledu nedostojnome naroda ratnika, duhovnika i nogometaša, ako ih se […]
December 02, 2024