Žarko Paić

Ako postoji idealna topologija snova u mojim izmišljanjima, onda su to u tom savršenome prostoru oslikovljenosti kojim se nitko i ništa ne kreće stara španjolsko-indijanska crkvica u Novome Meksiku na ranču u klancu Chimayo i duboko zelenilo ‘banja’ u Skradinu kojim klizi barka na bijelo jedro i ne dospijeva do svojeg uklesana pristaništa. Do Chimaya i do ‘banja’ ne mogu doći, pa se u snovima uvijek iznova patim od boli u nogama i rukama i kraj sna je pravo blaženstvo.

Zar nam to ne govori kako je svaki žuđeni i doživljeni prostor ljepote i uzvišenosti zapravo nemogućnost njegova osvajanja? U Chimayu sam u napuštenoj crkvici gdje su Navahosi prije pet stodina godina u strahu od genocida primili znamenja kršćanstva vidio kacigu konkvistadora i krčag pun cvijeća koje raste uz rub pustinje. Veliko plavetnilo sumraka nosilo me je godinama kroz snove i vlastite tlapnje.

Zašto baš Chimayo? Ne zbog postkolonijalne turističke egzotike, to bi bilo uistinu odvratno poput svakog etičko-estetskoga kiča. Možda baš zbog te kacige i tog sumraka iako ih ništa ne povezuje osim mojeg doživljaja uronjenosti u krajolik nalik onome iz Wendersova filma Paris, Texas. Zašto baš skradinski ‘banj’?

Zbog toga što je to moj stvarni krajolik iz djetinjstva u sjenama divnih pinija i borova kad žvačeš iglice s češera opružen na leđima i gledaš u duboko zelenilo ovog mora što se stapa s rijekom Krkom u beskraj.

Veliko plavetnilo Chimaya i duboko zelenilo Skradina tvore paletu boja u snovima koju nije moguće dovesti u neki sustav. Boje vladaju slikarima kako je to jasno vidio Paul Klee, a ne obratno. Snovi vladaju ljudskom čežnjom za vječnošću zaustavljene ljepote i uzvišenosti.

Kad dođe ljeto, tada znam što mi je činiti. Osim što uvijek čitam Justine, prvu knjigu romaneskne tetralogije Lawrencea Durrella, Aleksandrijski kvartet i slušam poeziju Fernanda Pessoe na portugalskome u nekom video-uratku s onim veličanstvenim pogledom kroz lisabonske ‘škure’ na pučinu oceana, osjećam neku začudnu moć vedrine u zraku. Kad dođe ljeto, znam da ću se buditi izmožden od snova o Chimayu i skradinskome ‘banju’ jer ih ne mogu osvojiti nikako i nikad više.

Ali neka. Ovo oniričko sveto ponavljanje vrijedno je svakog doživljaja jednokratnosti života kao velikoga plavetnila i dubokog zelenila naše zajedničke animae mundi.