Žarko Paić

‒ … teorija kaosa ulazi u mnogo područja matematike, a usmjerava se na tzv. determinističke zakone dinamičkih sustava. Pojam koji stoji u središtu ove teorije nije nužnost, nego slučaj u smislu narušavanja reda kao odstupanja od uobičajenog tijeka uzroka i posljedica.

         ‒ …kaotični sustavi složenosti, engl. complexity zasnivaju se na međuovisnostima i na kibernetičkom pojmu povratne sprege-petlje, engl. feedback-loop, ponavljanju, samosličnosti, fraktalnosti i samo-organiziranju.

         ‒ ….deterministički nelinearni sustavi proizvode velike razlike u inicijalnim stanjima materije i energije, pa je zato prava metafora za sve rečeno kad leptir zamahne krilima u Brazilu, odjednom zapuše tornado u Teksasu.

        ‒ ….u suvremenoj je filozofiji ovo ponajbolje stvaralački izvedeno u knjizi Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, Što je filozofija? iz 1991. godine u kojoj posljednje poglavlje nosi naziv ʺOd kaosa do mozgaʺ, a prva rečnica tog zaključka glasi nezaboravno: ʺZahtijevamo samo malo reda da se zaštitimo od kaosa.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija? Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017., str. 155. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

        ‒ …zašto je ova teorija o kaosu deterministička ako je njezin glavni pojam suprotnost nužnosti, dakle slučaj, što znači događanje koje izmiče pravilnosti i uređenosti u smislu zakonomjernosti? Zato što se slučajevi u slučaju događaju nužno u evolutivnome smislu, a autor teorije Edward Lorenz tvrdi da se nelinearni sustavi ne mogu predvidjeti. Drugim riječima, posrijedi je vladavina apsolutne kontingencije. To, pak, ne znači nikakvu ludost u smislu ne-određenosti svih parametara koje suvremena znanost uzima u obzir. Umjesto toga, na djelu je shvaćanje kaosa u onom smislu u kojem sadašnje stanje određuje budućnost, ali približna sadašnjost približno ne određuje budućnost. Kaotičnost ponašanja parametara u nelinearnim sustavima odlikuje fluidni tijek zbivanja, nesvodivost veličina, kao u Poincaréovim jednadžbama. Sve ovo na filozofijski način možemo pronaći u Deleuzea, ali i u Simondona, u kibernetičkim teorijama sustava u sociologiji i pravu kod Niklasa Luhmanna, u autopoietičkim modelima zbivanja u kojem autonomni objekti, pokrenuti umjetnom inteligencijom, funkcioniraju unutar upravo tako realiziranoga plana imanencije. Uostalom, moj koncept tehnosfere proizlazi iz teorije kaosa, kontingencije i emergencije. Ako se želi pronaći književna artikulacija ovih ideja, naravno da su adresati romani Thomasa Pynchona i Don DeLilla. Uz sve rečeno, postoji i još jedan pojam koji dolazi iz fizike odnosno iz termodinimake kao njezin drugi zakon, a nazivamo ga entropijom.

     ‒ …. pojmom entropije u suvremenoj teoriji znanosti određuju se dva shvaćanja – Boltzmannova i Shannonova – koja se odnose na tzv. statističku i informacijsku entropiju. Prema drugome zakonu termodinamike sustavi smjeraju maksimalnoj entropiji kao ravnoteži u stanju vjerojatnosti raspada održivosti samoga sustava. Održivi sustav nalazi se u stanju reda kada se svi dijelovi sustava odnose spram njega kao autonomne cjeline spram višeg poretka regulacije energije i informacija. Entropija je, dakle, povezana s konceptom kompleksnih sustava i primjenjuje se podjednako u fizici, kibernetici i društvenim znanostima. Boltzmannovo shvaćanje odnosi se na stupanj vjerojatnosti kojim se poredak dovodi do maksimalne entropije (kaosa) izjednačenjem stanja neisporučivosti energije i informacija unutar jednoga sustava. Mjerilo kojim se postiže egzaktnost predviđanja maksimalne entropije sustava odnosi se na varijable vjerojatnosti i nevjerojatnosti događaja (fizikalnih i kemijskih) u poretku kompleksnosti nekog stanja koje iz reda prelazi u nered. Pritom je statistička vjerojatnost mjera kojom se nastoji matematički pokazati mogućnost maksimalne entropije sustava u okvirima fizikalnih datosti nekoga stanja. Informacijska entropija, pak, predstavlja pokušaj da se prikaže neodređenost sustava koji počiva na proizvodnji i distribuciji informacija, koje su nužne da bi sustav uopće mogao biti djelotvoran. Shannon/Veawerova matematička teorija komunikacije, kojom je omogućeno kompjutorsko doba informacija, pretpostavlja upravo informacijsku entropiju u svojim temeljima. Već je otuda jasno da se konceptom entropije ne upućuje na neko „apokaliptičko stanje“ propasti bioloških, fizičkih i društvenih sustava kompleksnosti. Naprotiv, entropijom se nastoji pronaći mentalna mapa za razumijevanje prelaska granica između dva stanja ravnoteže-neravnoteže sustava gdje masa, energija i informacija čine „bit“ suvremenoga načina organizacije tehnosfere. Masovno društvo zahtijeva poredak visoke isporučivosti energije za svoj opstanak, dok informacijska entropija predstavlja njegov fundamentalni način komunikacije, koji je uvijek na rubu prelaska iz jednoga u drugo stanje. Stoga je odnos između statističke i informacijske entropije određen virtualnošću aktualizacije kaotičnoga poretka u kojem sama informacija preuzima svojstva „mase“ i „energije“ transformacije društvenih odnosa kao tehničkih odnosa između stvari. Globalni kapitalizam je savršeni model totalne entropije u stanju njegova maksimalnoga informacijsko-komunikacijskoga kaotičnoga poretka. (Vidi o tome: Keneth Bailey, Social Entropy Theory, State University of New York, Press, Albany, New York, 1990.) 

      ‒ ….očito je da su kaos i entropija ključni pojmovi za razumijevanje naše suvremenosti. Umjesto nužnosti i prestabilirane harmonije kozmosa i svijeta, na čemu je još počivala klasična i moderna metafizika, sve se ‘urušava’, postaje ‘zakrivljeno’, isparava u ‘crnim rupama’ i od svega preostaju astrofizikalno gledano samo horizonti događaja.

     ‒ ….kako je onda moguće da na ovim načelima posvemašnje fraktalizacije suvremeni svijet vladavine neurokognitivnoga kapitalizma u superinteligenciji umjetno stvorenog homo kybernetesa vidi svoju svijetlu budućnost bez bitnog ljudskoga udjela u formi kapitala kao takvoga? Filozof sklon povratku Parmenidu, talijanski veliki misllilac Emanuele Severino, kazao je u jednoj svojoj knjizi, ono isto što i ja govorim u petoknjižju Tehnosfera, iako ne smatram ‘veliki povratak iskonu’ pravom alternativom mišljenja za nadolazeće vrijeme. Severino, naime, tvrdi da je kapitalizam u odnosu na procvat superinteligentnih tehnologija zastarjeli sustav društvenih odnosa. Naravno, iako se savršeno prilagođava svakoj novoj situaciji, pa tako i vladavini načela kontingencije, kaosa i entropije, ono što ga čini zastarjelim u ideji nalazi se u biti teorije kaosa. Nije riječ ni o čemu drugome negoli o mogućnosti urušavanja ili nastanka ne-reda s kojim otpočinje ono što nadilazi temeljnu pokretačku moć kapitalizma uopće. Riječ je o dinamičkoj proceduri želje kao stroja mišljenja izvan bilo kakve tjelesne potrebee. Kognitivni kapitalizam je još uvijek kao i sadašnji oblik umjetne inteligencije ono što nije apsolutni auto-poiesis. Nedostaje, dakle, volja za moć kao tehnopoietička želja za vladanjem nad Drugime izvan logike primarnih i sekundarnih, tercijarnih i kvartarnih potreba. Kad sustav više ne treba ništa iz svoje okoline, onda je samo-dostatan poput aristotelovskoga boga, uz razliku što to više nije nepokretni pokretač, već postajanje ili dinamički proces beskonačne tehnogeneze mišljevina kao policentričnoga sustava informacija. Filozofijski govoreći, na djelu je sinteza theoria, praxis i poiesis iz logike onog što ih sada uopće omogućuje, a to može biti samo téchne.

        ‒ …. zašto je ipak drevna metafizika unatoč njezine realizacije u tehnosferi i dalje prisutna kao kantovski govoreći regulativni mehanizam mišljenja u okolnostima gdje je sve kaotično i entropijski postavljeno u nelinearnost svijeta? Zato što zahtijevamo samo malo reda da nas zaštiti od kaosa. Što to drugo znači negoli čežnju za ljudskim-suviše-ljudskim i životinjskim-suviše-životinjskim, te biljnim-suviše-biljnim, ili jednostavno čežnju za nekim oblikom ukorijenjenosti i zavičajnosti za što je nužna Zemlja-zemlja, a ne nebo kao interplanetarni prostor lutanja. Mi smo, doduše, bića lutalačke sudbine, nomadi i ekscentrici, a to je sudbina filozofije i umjetnosti od iskona. No, upravo zato što nismo anđeli ni avatari, potreban nam je odmak i razmak od siline i proloma ‘beskonačne brzine’ s kojom sve odlazi u zvjezdani bezdan bez kraja. Ono što nam je potrebno gubimo iz dana u dan, naočigled skeptičke vjere da još ima mogućnosti izgleda prebolijevanja metafizike kao teške bolesti, da je protuotrov ovom tehnologiziranju mišljenja u mitopoetskoj vrtoglavici jezika kao u Pessoinoj poeziji, tom posljednjem dokazu ljudske oniričke beskonačnosti koja nije pokorena sredstvima tehno-narkoze osjetila.

‒ ….kaos je naša sudbina i to je naprosto tako, jer drukčije biti ne može.

‒ … Deleuze i Guattari u Što je filozofija? izriču i ovo: ʺFilozofija, znanost i umjetnost žele da razderemo nebo i uronimo u kaos. Samo ga po tu cijenu možemo svladati.ʺ (str. 156.)

‒ … U filmu braće Taviani, Kaos iz 1984. godinenajupečatljivija scena je iz priče o mladoj seljanki koja saznaje da joj suprug svakog punog mjeseca poludi i onda ga veže za obližnje stablo, po savjetu svojeg rođaka i s njime liježe u postelju. Suprug reve na mjesec, mlada putena žena glasno uzdiše uz svojeg zadihalog ljubavnika, a život je ionako ono što nadilazi snagu ludila i moć kaosa, ono što uvijek nekako prođe kroz devinu ušicu igle.

Da.