Jean-Luc Godard u svojem video-eseju Pripovijest(i) o filmu ustvrdio je da je Alfred Hitchcock uspostavio ‘kontrolu nad svijetom’. Neću ovdje tumačiti smisao ovog iskaza u kontekstu Godardove postavke da je film kao vizualna paradigma mišljenja 20. stoljeća dospio do svojeg kraja. Dostatno je samo kazati da izraz ‘kontrola nad svijetom’ pretpostavlja neku vrstu tehničke vladavine i racionalnoga odnosa spram bitka uopće. Kad se svijet kontrolira, onda je njegova otvorenost i nesvodivost na bilo kakve parametre znanosti, tehnologije i politike nešto bitno nedjelotvorno. Film je najznačajniji novi medij nastao na zasadama mehaničke tehnologije. Njegova estetska kvaliteta proizlazi iz sinteze filmske slike i jezika kojim dohvaća realitet u njegovu simboličkome značenju. No, ako je Hitchcock uspio biti ‘vrhovni kontrolor’ filma u njegovoj težnji da vlada svijetom, onda se to ponajprije odnosi na racionalno-estetsko umijeće kojim redatelj iza kamere upravlja svijetom kao proizvodnjom fantazmi o realitetu, a ne samoga realiteta. U svakom slučaju, kontrola je nešto nedvojbeno onkraj ljudske neposrednosti i ne može se zasnivati na nadzornim učincima upravljanja svijetom. Poznato je kako su Foucault s postavkom o disciplinarnome društvu i Deleuze s postavkom o društvu kontrole uspostavili novi diskurs mišljenja o promjeni društva u moderno i postmoderno doba.
Nadzor pripada izravnome odnosu između ljudi kao vladara i upravljača i onih kojim se vlada i upravlja. Kontrola, tome usuprot, označava neljudsku značajku vladanja i upravljanja nad Drugim s pomoću strojeva treće i četvrte generacije odnosno računala koje pokreće umjetna inteligencija. Sam pojam je treći temeljni pojam kibernetičkoga četvorstva uz informaciju, povratnu spregu (feedback) i komunikaciju, a po analogiji s organologijom Aristotela i njegovim modelom kauzaliteta i teleologije riieč je o novome eficijentnom uzroku (causa efficiens) za funkcioniranje u tehničkome svijetu. Problem s Godardovim iskazom o Hitchcocku samo je u tome što više ne postoji nikakav pojam svijeta bez udjela kibernetike, a film kao temeljni medij proizvodnje tehničke slike jasno dokazuje kako kontrola nad svijetom zahtijeva drukčiji odnos između mase i medijalnosti. Nije to više nadzorna funkcija teksta kao jezika koji djeluje vertikalno i hijerarhijski uzdignut iznad demokratskog ukusa većine, već kontrolna funkcija slike kao događaja transparencije onog što pripada prostoru-vremenu komunikacije. S filmom se ‘vlada’ i ‘upravlja’ masama u demokratskome i autoritarnome, liberalnome i totalitarnome društvu i državi, jer kontrola koja proizlazi iz tehničkoga dispozitiva moći nije više ljudska-suviše-ljudska, već neljudska-suviše-neljudska.
Zašto je kontrola nad svijetom čudovišno uspostavljanje sublimnoga objekta Moći u fizičko-metafizičkome smislu s konzekvencijama za nove društvene odnose? Zbog toga što je pojam društva relacijski i pojam inter-konekcije s tehnosferom. Marx je najznačajniji moderni mislilac uz Webera koji je ovaj odnos tehno-determinizma shvatio historijsko-materijalistički odnosno povijesno. Za njega je stroj, doduše, stroj u instrumentalnome smislu i služi razvitku kapitalističke proizvodnje života. No, kad stroj više nije shvatljiv iz logike kauzaliteta i načela teleologije kao instrument za druge ljudsko-neljudske svrhe, onda se bitno mijenja ovaj dosadašnji poredak značenja koji relacijske pojmove vladanja i upravljanja društvom dovodi do transparencije. Tehnosfera nije više ‘kontrola nad svijetom’ kakvu je uspostavio Hitchcock, prema Godardu. Kontrola u kibernetičkome sklopu odnosa nadilazi eficijentni uzrok kojim nastaje nešto-kao-nešto u metafizičkome shvaćenom svijetu sa stabilnim označiteljima i postojanim označenim, govoreći semiologijski. Najsažetije kazano, kontrola nije brahijalna vladavina i upravljanje nad Drugim kao robom ili podanikom u nekom društvenome poretku u kojem kognitivni kapitalizam uz pomoć tehnosfere ostvaruje visoki profit u svim sferama ekonomije-politike-kulture. Upravo suprotno, to je ono što možemo nazvati ‘dobrovoljnim ropstvom’ ili pristankom na interakciju sa sustavom Moći koji inter-aktoru podaruje privid slobode odlučivanja s pomoću vizualne fascinacije s virtualnim svijetom.
Kontrola kontrolira inter-aktore zahvaljujući slobodi njihove želje za estetskim viškom vrijednosti u procesu kojim čovjek kao ‘subjekt’ komunikacije želi baš to, da, naime, bude estetski masovni inter-aktor u razvitku tzv. društvenih mreža kao sudionik diskursa i dijaloga o filmu kao kinematičkoj korporalnosti tehnosfere. Zato kontrola nad svijetom postaje ‘svijet-kao-kontrola’ nad Čovjekom kao slikom ovog vizualno-kognitivnoga procesa dehumaniziranja uopće. Kontrola je totalni PSYCHO kao subjekt i apsolutna VRTOGLAVICA kao supstancija suvremene životne drame ovog plesa nad bezdanom svijeta koji ne postoji drukčije negoli kao film.
Bio je u pravu Jean Baudrillard kad je u konceptualnome putopisu Amerika na jednom mjestu rekao – život je film.
Imati kontrolu nad životom znači biti bio-kibernetički Godard koji je otišao u ‘drugi svijet’ potpomognutom eutanazijom snimajući svoju stvarnu smrt kao vizualni događaj kraja povijesti.
Cut!





1. Moje prvo čitanje jednog od najznačajnijih romana ideja 20. stoljeća, Brochove Vergilijeve smrti (Der Tod des Vergil) koji je prvotno objavljen 1945. godine, zbilo se 1986. godine kao i usporedno čitanje romana Thomasa Manna, Doktor Faustus. Mjesecima sam bio uronjen u duhovno-povijesne sveze rimskoga svijeta i suvremenosti. No, unatoč jasnoj svijesti da je posrijedi […]
June 25, 2026

1. Zdravorazumski su argumenti za održivost romana slični kao i oni koji se već dva stoljeća upućuju na sve apologete Hegela, kojima na perverzan način i sam pripadam, kad je riječ o „kraju povijesti“ i „kraju umjetnosti“ kao i svim drugim opravdanjima suvremene apokalipse. Oni, naime, glase: nikad se više nije objavljivalo romana negoli „danas“ […]
June 24, 2026