Žarko Paić

1.

Može li se žudjeti za nečim što je iščezlo iz svijeta ili se, pak, promijenilo do te mjere da je gotovo neraspoznatljivo, što se samo tako još po navici naziva, ali je zapravo u svojoj preobrazbi na putu čistoga bezobličja? Znamo da je žudnja težnja za onim što nedostaje cjelini ljudske osjetilnosti i ujedno njezine nadosjetilnosti. Zato pripada tijelu u metafizičkome smislu njegove forme kroz koju se uspostavlja odnos i sveza onog najvišega na uvidu kao što je to duh (rekao bi Hegel ꟷ Geist) s dušom (drevni je grčki izraz psyché). Američki „transcendentalist“ Ralph Waldo Emerson u svojim razmišljanjima u knjizi O prirodi (Nature) iz 1836. godine u trećem poglavlju „O ljepoti“ tvrdi da

„svijet postoji kako bi duša zadovoljila žudnju za ljepotom. Ovaj element ja nazivam krajnjom svrhom. Ne može se postaviti pitanje niti dati odgovor zašto duša teži ljepoti. Ljepota, u svom najširem i najdubljem smislu, svojevrsni je oblik svemira. (…) Ali ljepota u prirodi nije konačna. Ona je navjestiteljica unutrašnje i vječne ljepote, i samo po sebi nije postojano i zadovoljavajuće djelo. Na nju se mora gledati kao na dio, a ne kao na posljednji ili najuzvišeniji izraz krajnjeg uzroka Prirode.“ (Ralph Waldo Emerson, O prirodi, Litteris, 2013., str. 34. S engleskoga preveo Vojo Šindolić)

Ako bismo htjeli dati minimalnu definiciju pojma prirode, onda bi to zahtijevalo objasniti razliku između božanskoga stvaranja svijeta i onoga što proizvodi sve forme života autopoietički, jer od stoika kao što je Marko Aurelije ili Tit Lukrecije Kar preko Spinozina metafizičkoga panteizma do romantike u djelima Novalisa i Hölderlina ono što odlikuje prirodu jest silni i obuhvatni physis onkraj svih redukcija modernih prirodno-znanstvenih istraživanja „prirode“.  Priroda, dakle, rađa život bića iz vlastite bezrazložnosti stvaranja. Ovaj „naturalizam“ želi nam reći da je ljepota prirodi imanentna i inherentna, dapače, da je sama priroda izvor nastanka ljepote koja bez udjela ljudske duše i duha ne može dospjeti do samosvijesti čovjeka kao onog bića koje osjeća najdublje vibracije prirodnih tijekova i ciklusa. Dobro je to znao i austrijski skladatelj Gustav Mahler, zaljubljenik u Prirodu, kad u svojoj znamenitoj „Pjesmi o zemlji“ (Das Lied von der Erde“) pjeva:

„Die liebe Erde allüberall

Blüht auf im Lenz und grünt aufs neu!

Allüberall und ewig blauen licht die Fernen!

Ewig… ewig…

[Draga zemlja posvuda

Cvjeta u proljeće i ponovno se zazeleni!

Posvuda i zauvijek, daljine su preplavljene plavim svjetlom!

Zauvijek… zauvijek…]

2.

Mi, ljudi, za koje se samorazumljivo pretpostavlja da imaju to što od Grka nazivamo dušom iako nije baš jasno za suvremene neurokognitivne znanstvenike što bi to značila „duša“ i kako to ona funkcionira unutar hologramskoga sustava mozga, prema Emersonu, ne možemo dati odgovor na pitanje „zašto duša teži ljepoti“. Ovo je aporija. Jer što ako duša uopće ne može težiti onome što je iščezlo iz svijeta ili je, kako već rekoh, promijenjeno u svojoj „biti“ i postalo je nešto posve desupstancijalizirano poput banalne stvari estetskoga objekta ili ready made jednog Marcela Duchampa? Nadalje, što ako duša ne teži nečemu izvan vlastite autonomije djelovanja izvan ili unutar tijela kao pokretač svih događanja koja nisu shvatljiva nikakvim mehaničkim uzrocima i nefizikalnim svrhama? Dakle, što ako duša nije proizvoditelj osjećaja lijepoga koji očito mora postojati u prirodi, kao u nečemu što ima značajke zbiljskoga izvora osjetilnosti, a nije tek puka iluzija, simulacija svrhovita svemira, ili naposljetku tek opsjena razigranoga duha jedne estetske teleologije svijeta? Ako tako čitamo ono što Emerson kao „transcendentalist“ i „naturalist“ hoće kazati o „žudnji za ljepotom“, onda vidimo da i ljepota kao i njezina „svrhovitost“ nisu izvan ljudske misaonosti i osjetilnosti kako ih god shvaćali, u korelaciji ili razdvojenosti.

Štoviše, vidimo još da ni „priroda“ niti pitanje o prvome uzroku i posljednjoj svrsi stvaranja svijeta što već metafizički upućuje na ideju Boga-stvaratelja u platonskome ili kršćanskome razumijevanju nisu ništa drugo negoli nešto na što se ne može dati konačan odgovor jer zakon kauzalnosti nužno upućuje izvan mehaničke organologije života na pitanje duha i duše same „prirode“, dok načelo teleologije isto tako nužno otvara mogućnost kontemplacije o nečemu što „prirodi“ podaruje najvišu svrhovitost uopće u cjelini realiziranih transcendentalija kao što su jedno, dobro, istinito, biće i lijepo. Nije potrebno dalje razvijati ove postavke kad je bjelodano da Emerson ima u vidu ideju Boga kao savršenstva stvaranja prirodne ravnoteže i simboličke cjeline bitka, bića i biti čovjeka. Ne može se, dakle, dati konačan odgovor na pitanje čemu ljepota? zbog toga što je metafizika kao događaj mišljenja razdvojenosti neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika, transcendencije i imanencije onaj okvir mišljenja koji „žudnju za ljepotom“ svodi na ono što je nužno izvan cjeline tjelesnih očitovanja prirode.

Iako je priroda za Grke kao physis u Parmenida i Heraklita istinska riječ za bit samoga bitka, pa se sve prirodno pojavljuje uvijek u cjelini i priroda je obuhvatna jer označava u širem smislu svu „prirodu“ koja uopće može postojati kao svemir i u užem smislu „ljudsku prirodu“, mi ipak ne znamo zašto na pitanje čemu ljepota? ne možemo dati odgovor iz same biti obožavane prirode koju slavi u svojoj simfonijskoj i zborskoj glazbi Mahler tako da u posljednjoj konzekvenciji „žudnja za ljepotom“ poprima najviši mesijanski zov prirode kao uvjeta mogućnosti svekolikoga smisla života na Zemlji i u svemiru. Zašto? Naprosto stoga što „priroda“ nema svoju konačnu svrhu u samoj sebi, pa je sva njezina ljepota i misterij ono što nadilazi njezine granice „prirodnosti“ kao takve, sav taj silni naturalizam i usmjerava se nužno ideji Boga kao prvoga i posljednjeg smisla stvaralaštva uopće.

3.

          Svaki je „naturalizam“ samo preokrenuti „transcendentalizam“ i to polazeći odozdo iz samih pretpostavki postojanja onog što nazivamo prirodom. I nije li začudno da ta samosvrhovita priroda koja rađa „božansku“ ljepotu iz sebe same nesvjesno i bezrazložno nastoji dovesti do spoznaje onoga što stoji „iza“ ljudske „žudnje za ljepotom“, iako isto ne s manjim pravom vrijedi i za sva druga prirodna bića od biljaka do životinja. Priroda je samorađanje i samorazvitak (generatio aequivoca). Otuda svaki „naturalizam“ mora krenuti od obožavanja Zemlje kao tla i ishodišta života da bi se dovinuo do svemira i zvjezdanoga neba kao posljednje granice ove bezrazložne žudnje. Čemu žudnja za ljepotom? Ako ne možemo, prema Emersonu ali i Mahleru, dati konačan odgovor na ovo pitanje, pokušajmo misliti na sljedeći način ono isto u razlici. Žudnja proizlazi iz želje duše za svrhovitošću kao savršenstvom bitka bića i stoga je posrijedi osjećaj koji pripada području estetskoga oblikovanja svijeta.

Nema nikakve dvojbe da je tijekom povijesti metafizike osjećaj lijepoga svagda onaj koji nema u sebi autonomnu moć održanja u sebi samome, već se njime nastoji dokučiti smisao biti bitka kroz pojmove prvoga uzroka svega i posljednje svrhe svega što jest. Kad matematičar i slavni kozmolog Roger Penrose tvrdi da znanost s njezinim egzaktnim metodama istraživanja svemira može bez problema uglavnom objasniti sve tajne nastanka i širenja svemira, ali ipak preostaje nešto tajnovito na što ne možemo dati konačan odgovor, onda je to preostatak metafizike u novome ruhu kozmološkoga pozitivizma. Preostaje nemogućnost odgovora na pitanje o svrsi stvaranja i već stvorenoga svemira, a to u našem slučaju koji razmatramo polazeći od postavki Emersona i Mahlera o smislu prirode pogađa dosege „panteizma“ i „naturalizma“. I upravo ta nemogućnost „konkretnoga“ odgovora na pitanje o smislu ili svrsi „prirode stvari“ otvara mogućnost mistike i prostora za daljnju raspru o Bogu i kreacionizmu kao uvjetu mogućnosti i tako naizgled tautologijske osnove promišljanja razloga čemu žudnja za ljepotom?

Taj „krajnji uzrok prirode“ leži izvan same prirode kao takve i otuda je svaki „transcedentalizam“ nužan za razumijevanje pitanja o smislu ili svrsi svijeta uopće, ili leži u samoj prirodi kao „imanentni transcedentalizam“ i gubi razlog bilo kakve izvanjske sile koja stoji izvan procesa u kojem se tijelo u svojoj materijalnosti uspostavlja u prirodnim znanostima prvom i posljednjom granicom spoznaje i jezika kao takvog. Problem nastaje, međutim, kad nestaje prvi uzrok i posljednji razlog samoga postojanja ne samo „žudnje za ljepotom“, nego i same ideje „ljepote“ koja za razliku od svih drugih metafizički uspostavljenih ideja poput slobode, pravednosti, istine, dobra nema u sebi ni izvan sebe ono što označavamo riječju „bit“. U takvom ispražnjenom ili desupstancijaliziranome poretku stvari i sama „priroda“ gubi svoj inherentni „naturalizam“ i postaje tek rezultat prirodno-tehničkih znanosti, kao što je to uvidio već i rani Hegel u Fenomenologiji duha. On je taj svoj dalekosežni uvid kao uvod u raspad klasične metafizike tijekom čitavog misaonoga života izvodio i kao postavku o „kraju umjetnosti“ i „kraju povijesti“. Stoga je nastojao izvesti unutar granica metafizike onaj pojam koji je bio riješena zagonetka svih „transcendentalizama“ i „naturalizama“ 19. stoljeća kao i onog što otuda slijedi u konzekvenciji za mišljenje prirode, a ne „o“ prirodi 20. stoljeća.

Mislim da Hegelov pojam apsoluta koji sjedinjuje subjektivni i objektivni duh i ujedno dušu i tijelo (antropologiju i fiziku u modernome smislu riječi, v. Enciklopediju filozofijskih znanosti)više nije mjerodavan za 21. stoljeće jer je autopoiesis tehnosfere kroz kvantifikaciju i vizualizaciju u potpunosti doveo spekulativno-refleksivno mišljenje do posljednjeg zida svojih mogućnosti.

S tehnosferom se priroda posve kvantitativno vizualizira kao događaj procesne kozmologije koja tehno-genetski zamjenjuje onto-genezu svijeta i time odlazi „beskonačnom brzinom“ u prostor-vrijeme singularnosti. Nakon toga nema više nikakve „žudnje za ljepotom“ koja bi bila razlogom za uvođenje pojma Boga u post-metafiziku, kao što nema razloga govorenja o „prirodi“ (physis) iz jednostavnoga razloga što je priroda kao i čovjek, kako je to znao i mladi „vidoviti pjesnik“ Arthur Rimbaud na putu rasprirodnjenja i rasčovječenja u posthumanome stanju čiste samo-produkcije novih svjetova iz transklasične logike tehnosfere.

4.

Čitati Emersona o „žudnji za ljepotom“ sveobuhvatne Prirode i slušati Mahlerove simfonije u kojima se slavi vječna moć božanske Prirode samo je čin estetskoga užitka u doba koje više nema ni ideju „ljepote“ niti ideju „prirode“.

To je tako i nema razloga nad time više zdvajati. Umjetnost je bila naša divna tajna postojanja kad je još metafizika prekrivala ovu zemlju svojim simbolima i šiframa. No, kad je umjesto njih jedino bilo važno poznavati pravi kôd za njihovo otključavanje, sve se odjednom otvorilo i iz Pandorine kutije navrlo je doba umnoženoga kaosa i entropije bez kraja. Problem je što ova kutija nema više svoja vrata koja otvaraju sve prostore savršene ljepote života i svemira. Ono što ima su samo ključevi za kodove bez svrhe i tako u beskraj kroz mnoštva drugih vrata.