Žarko Paić

        Iznimno cijenim tehnoznanstvenike i izumitelje. Njihov je život nalik strasti suvremenih konceptualno-performativnih umjetnika da od ničega naprave nešto i da to nešto ponovno alkemijskom vještinom pretvore u ništa. Samo što tehnoznanstvenike vodi misao o praktičnome oživotvorenju prelaska miša u onkomiša ili transformacije čovjeka u čistu strukturu kristalizacije neke već metafizičke otopine drastično nižih kemijskih vrijednosti. Potpuna je greška svoditi ih na logiku jezika kao know–how. Njih uopće ne zanima što će od toga ispasti i kako će izgledati gotov proizvod, finalni uradak laboratorijskoga eksperimentiranja. Dizajniranje je u opisu poslova genetskoga ili neuro-inženjerstva. Zato su tehnoznanstvenici ‘geniji’ i s umjetnicima ih povezuje ludilo, seks,  pametne droge i glupi alkohol, a dizajneri su estetski vizionari onog što od Platona nazivamo formom, izgledom, oblikom, gr. eidos i morphé.

         Život u laboratoriju je experimentum ludi kao experimentum mundi. Nema košmarnijeg sna negoli probuditi se u snu u zatvorenom staklenom kavezu s epruvetama, mikroskopima, šištanju toplinskih cijevi iza kojih čuči kakav raščupani dr. Frankenstein i miješa supstancije u plastičnoj čašici dok na projekcijskom platnu u polumraku izlazi iz kadra dr. Caligari i na ekspresionističkome njemačkom urla ‒ Fortwärtz Heureka und Schlamperei!

         Tehnoznanstvenici žive za epruvete, a ne za njihove izume. Mi, filozofi i svete mitopoetske lude živimo za riječi, a ne za gotov jezik djela u knjigama. Znam kako im je kad završi proces tzv. rada na projektu onko-čovjeka. To je kao da im trgaš DNK-kopije sa srca i bacaš ih u digitalno smeće. La commedia e finita. Spremi sumpor u boce s kisikom, počisti laboratorij od tragova života, popij zadnju čašu nitroglicerina za rastanak i adios. Najbolje je to opisao Bruno Schulz u pripovijesti Republika mašte.

»Ljudska djela imaju osobinu da se, kada su završena, zatvaraju u sebe,
odvajaju od prirode, stabiliziraju na vlastitim načelima.[…] … jer svi smo po prirodi sanjari, braća pod znakom zidarske lopatice, graditelji po naravi stvari…«