Žarko Paić

1.

Kad bi kojim slučajem morao preživjeti gol, bos i bez hrane tjedan dana na HEP-ovu svjetioniku Palagruže, gdje struja dolazi svaki drugi dan i odlazi bez povratka, ponio bih sa sobom vreću za spavanje s likom Jaroslava Hašeka i duplom kriglom Velikopopovičkoga piva uz njegove dvije izvanvremenske knjige nad knjigama. Uz neizbježan roman Doživljaji dobrog vojaka Švejka za svjetskoga rata druga knjiga koja zaslužuje najviše moguće priznanje i naš duboki naklon do duploga dna u skrivenome podrumu jest zbirka humoreski vidovita naslova: Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zakona.

Znam, reći ćete, pa ovu drugu njegovu knjigu rijetko je tko pomno čitao, ako uopće i zna za nju iz druge ruke. Znalci hašekizma/švejkizma uputit će nas da je upravo ova zbirka svojevrsna najava ili pred-početak anabaze Josefa Švejka kroz povijest svijeta u doba militarističke perverzije Austro-Ugarske iako u posve drukčijem kontekstu i načinu književne izvedbe ideja o ismijavanju društveno-političkoga poretka ordinarne laži i ideoloških floskula europskoga imperijalizma koji se konačno 1918. survao u propast. Ideje Europe, a Hašek je to ponajbolje znao i prije Hannah Arendt i njezina djela Izvori totalitarizma, prestale su biti djelotvorne upravo nastankom fašizma, nacizma i staljinističkoga komunizma odmah kad je objavljena Spenglerova Propast Zapada. Dakle, 1918. godina je godina kraja Europe i njezina dekadentnoga sjaja. Sve ovo što mi proživljavamo 2025. jest samo efekt 2.0 ili „već ne-viđenoga“ koje će se tek vidjeti s drugoga horizonta kad se ugase posljednji farovi tzv. civilizacije „umjerenoga napretka u granicama zakona“.

          Knjiga u kojoj Hašek briljantno i bezobzirno parodira tadašnji češki, a zapravo europski odnosno zapadnjački liberalno-demokratski sustav koji se zasniva na krivotvorenju glasova birača, demagogiji i latentnome nasilju koji se iz parlamenta i vojarni prelijeva na ulice, govori o proljeću 1911. godini na praškim Vinohradima i nastanku najsubverzivnije stranke uopće, koja je izabrala Jaroslava Hašeka za svojeg izbornoga kandidata i glavnog tribuna.

U predgovoru Povijesti stranke umjerenog napretka u granicama zakona Radko PytlÍk jasno nam ukazuje kako Hašek, naravno, uopće nije službeno prijavio kandidaturu, ali je zato boemski i podrugljivo svim diskurzivnim sredstvima na krajnje „ozbiljan“ način promicao ideje onoga što ću nazvati „stvaralačkim oportunizmom“, jer se ova znamenita Stranka češko-makedonskih intelektualaca, „oriđinala“, propalih revolucionara, lažnih anarhista, loših književnih kritičara i prostodušno-genijalnih pijanaca prilagođavala „duhu vremena“ i nužnim zaokretima u političkoj taktici i strategiji borbe za vlast.

Već spomenuti pisac predgovora kojeg ću onako familijarno zvati samo naš Radko, a valjda bi ga tako zvao i sam lažni doktor Hašek u svojem inicijalnome i inauguralnome govoru o ideji ove stranke u kontekstu borbe protiv sveopće prepredenosti „sitničave češke buržoazije“, tvrdi da je ova knjiga daleko od toga da bude puka kronika uspona (kojeg nije bilo) i pada (koji se geometrijskom progresijom odvijao) jedne Stranke bez koje ne može postojati ovaj moderni svijet u kojem sve što jest uzvišeno nužno biva groteskom i satirom, ironijom i cinizmom, a posebno postaje razlogom za naše razmatranje o nastavku totalne gluposti istim ili sličnim sredstvima kojima se današnja politika s uzorom u Bijeloj kući i njezinu ovalnome uredu mirne duše može nazvati riječima Pulitzerova dobitnika nagrade za publicistiku Chrisa Hedgesa ꟷ „vladavinom idiota“ (The Rules of Idiots):

„U zadnjim danima svih carstava vladaju idioti. Oni zrcale kolektivnu glupost civilizacije koja se isključila iz stvarnosti.“

2.

Hašek je bio jedan od onih pisaca europskoga modernizma koji je proživio furiozan život svagda u potrazi za novim avanturama, od nomadizma do „revolucionarnoga turizma“, od alkoholnih eskapada sveudilj Carevine i njezinih kavana i bistroa, u terevenkama i u zarobljeništvu u Rusiji iz koje se vratio kao boljševik i politički istomišljenik Lenjina i Trockoga. Ipak, nemojmo utvarati da mu je dogmatizam popio mozak, koliko je, pak, on mogao iskapiti piva i vodke zajedno. U ovoj knjizi kratkih humoreski saznajemo i ono što smo znali izvanjski iz nekih epizoda Švejka: da je, naime, proputovao kroz Europu i Aziju, da je kao lutalica „skitao tajanstvenim šumama tadašnje Bukovine“, da se „zaljubio u Međimurje“, „divio se prostodušnom životu bavarskih seljaka“, da je prošao i kroz Zagreb i da je kao i uvijek život pretpostavljao književnosti. No, kakav život? Onaj koji bez humora i lakrdije nema nikakvog smisla. A gdje ćeš boljeg humora negoli kroz pisanje za novine, kroz pravljenje kravala od raznih popularnih listova iz prirodopisa za koje je izmišljao nepostojeće životinje i, rekao bih, prije notornoga ljubitelja „malih opskurnih životinja“ zvanog Jorge Luis Borges uspostavio osnove za niz Priručnika iz fantastične zoologije.

Hašek je moj prvi izbor za kandidata bez kojeg nikakva estetsko-politička religija suvremenosti nema smisla. Budući da su monarhije kao i loše pivo sklone neumitnoj agoniji čovjeka kao takvog, onda umjesto ideala prosvijećenoga despotizma valja prihvatiti pravila igre liberalne demokracije i uz Hašeka u nerazdruživu koaliciju nove babilonske ludosti uvrstiti još neizbježnu braću Trotter iz Only Fools and Horses i Monty Python Flying Circus.Više nam ništa i ne treba. Jer, rekao bi Švejk: čega je previše nije dobro ni s putrom na kruhu.

Mnogi pisci koji oponašaju figure i trope avangardnoga kaosa i entropije, a u duši su gori od svih bofl bukolika i pastorala ličke transverzale, nikad neće dočarati mahnitu otvorenost i „babilonsku ludnicu“ onog vremena koje je u kulturi anarhoidnoga Zeitgeista predratnoga i postratnog Praga bila toliko prožeta ambivalentnim zbivanjima gotovo nalik Weimarskoj republici. Ma, ovaj tekst bih u cijelosti trebao sastaviti od montaže citata iz ove knjige. I ništa svoje ne dodavati, jer sve bi opet bilo originalno „hašekovsko“ do posljednjeg truloga temelja književnosti. Zato navodim s rezovima sljedeće iz teksta naslovljenoga „Početni program stranke umjerenog napretka u granicama zakona“ da se uvjerimo u prethodno rečeno i u budućnost svakog „napretka“ bez svojih misaonih pokrića u zbilji.

„U Češkoj postoje dva mlada pjesnika, ne znaš tko piše gore stihove. To su pjesnici Rosenzweig-Moir i Frabša, koji je nakon mnogo godina postao iskrenim narodnim socijalistom, urednikom narodno-socijalističkog lista u Kutnoj Hori. Tada je bilo uobičajeno da mladi pjesnici poput Frabše otimaju pekarove kćeri, a kad bi ih otac dohvatio, počinjali bi vrijeđati Njegovo veličanstvo. Na Vinohradima nesretni knjižar Horalék dijeli kraličku Bibliju prijateljima i znancima po gostionicama i pozajmljuje od njih novac. Anglikanska crkva kupuje po Pragu duše po funtu, u Nuslama u Herodotovu javnom kupalištu adventisti krste gole babe, u Makedoniji je buknula revolucija, makedonski ustanici bacaju u zrak mostove u Bitoli i Solunu, iz hradčanske Nadbiskupske palače pada dimnjačar u dvorište, pobunjeni ruski ratni brod „Potjomkin“ bombardira rumunjsku obalu, na Labi se za niskog vodostaja pojavljuje kamenje, agent provokator Mašek prodaje se u redakciji „Komune“ za talijanskog anarhista Pietra Perrija koji je pobjegao iz Sevastopolja u Rusiji, i spava jednu noć kod Rosenzweiga-Moira, zapravo obojica su budni, jer se jedan boji drugoga, u Prag potajno stiže makedonski vojvoda Klimeš, a tu, u ovim burnim vremenima, u gostionici „Kod zlatne litre“ na Kraljevskim Vinohradima, uz podsmijeh maestra Arbesa, osnivam novu češku političku stranku, Stranku umjerenog napretka u granicama zakona.“ (str. 18-19)

Zamislite jad i bijedu filmske nove estetike. Zar onaj tko nije u stanju od ovih slapova slikovitih rečenica fantastično-realnoga stanja stvari snimiti čitav burleskni film prvoga ranga nije zaslužio da ga se imenuje u sedam mandata za počasnoga predsjednika HAVC-a i svih njegovih podružnica u paklu?

3.

Hašekove knjige, osobito Švejka i Povijest Stranke, čitam od 3-5 puta godišnje u valovima već četrdeset godina, u svim pozama: za stolom, na WC-u, u krevetu, za prozorskim neprobojnim staklom brzog vlaka Strizivojna-Vrapče koji stoji u Ivanić-Gradu zato jer strojovođa iz okolice Rume uporno gleda rascvjetale makove     uz drvene nabacane šine, pušeći već drugu za redom e-cigaretu i pjevušeći poznati refren staroga šlagera Zdravka Čolića Stanica Podlugovi: „Zima je bila sa puno snijega/ čeko sam za Travnik vezu/ stresla je snijeg sa plave kose/ čekajući voz za Brezu.” Eto. Tako mogu s izvjesnošću hašekizmom zatrovanoga mjesečara kazati i sljedeće. Posve je pogrešno tvrditi da postoji više od dvije knjige svjetske književnosti koje bi Dantea smjestile u stožac zvan Čistilište i dale mu da ih nauči napamet. Kad ga se probudi iz rajskoga sna s Beatrice na lijevom krilu desnoga boka on uvijek kao iz topa odgovara: To su romani Miguela de Cervantesa, Don Quijote, bistri vitez od Manche i Jaroslava Hašeka, Doživljaji dobroga vojaka Švejka za svjetskoga rata. Evo razloga. Postoje samo dva načina metafizičkoga mišljenja. Prvi je platonizam i on je određen vladavinom ideja nad zbiljom, božanskoga poretka nad svjetskim, i posve je očito da u tom sustavu mišljenja stvaranje novoga kao proizvođenje (poiesis) dolazi „odozgo“ i „s onu stranu“. Zato je svekolika mudrost i znanje čovjeka izvan granica njegova empirijskoga života, dakle, izvan iskustva. Filozofi vladaju svijetom kao područjem theoriae, ispod je područje praxisa za građane sklone prijeporima i razgovorima neuljudnim, dok je poiesis rezerviran za narod ili neposredne proizvođače (robove, težake i težakinje odnosno puk u najširem smislu riječi).

Već su Grci u ovoj diobi vidjeli ono što je nepromjenljivo i zadano višim zakonima iznad ljudskih, a klasno-staleška hijerarhija čak se održala do danas u političkoj filozofiji koja skida s prijestolja Platonov socijalni elitizam (npr. u knjigama Jacquesa Rancièrea koji dekonstruira čitav ovaj poredak nesuglasnosti i pokazuje ga krajnjim učinkom vladavine principa nejednakosti). Drugi način metafizičkoga mišljenja je antiplatonizam koji se u 19. stoljeću uspostavio kao najradikalniji i najsubverzivniji u Marxovu i Nietzscheovu mišljenju kritike i prevladavanja kapitalizma odnosno metafizike kao nihilizma. Sve se opsjene i fikcije onostranosti prebacuju u golu stvarnost kao grubi realizam ovostranosti. Zemlja stoga postaje „novo nebo“, pa život predstavljaju gorući suncokreti Van Gogha i njegovo traumatski razrezano uho, a ne renesansni bucmasti anđeli i proporcionalno tjelesnoj visini i težini oslikane nimfe i savršene Venere. Što to znači? Ako je u svojoj ludosti „bistri vitez od Manche“ nasrtao na vjetrenjače kao simbole uzvišenoga svijeta onostranosti zamjenjujući ih za mrske neprijatelje Saracene i domaće feudalne izdajnike, onda je njegova konstitutivno-regulativna ispomoć u mišljenju bio realistički podanik i sluga Sancho Pansa, čovjek s magarca, a ne staroga kljuseta, koji uvijek vida rane propalom vitezu i romantičnome pjesniku i govori mu ono što mitopoetski glas iz dubine ništavila nikad ne želi čuti: „Gospodaru, ovo su utvare i iluzije, a ne stvarnost! Dođite konačno sebi i shvatite da je Vaš život otmjena i mahnita varka osjetila.“

Istina, međutim, nije nikad na strani Sancha Panse, već je, kako je to divno i lucidno objasnio najveći španjolski filozof 20. stoljeća Ortega y Gasset, dramatska borba životnih načela u kojoj upravo ludilo i idealizam, poezija i zanesenost postaju važniji od bilo kakve merkantilistički shvaćene društvene forme kapitalizma. No, u Cervantesovu „prvome romanu“ Europe koji zrcali kritiku neba i pohvalu umjetnosti kao izokrenutome svijetu proigranih ideala, oba su lika, i onaj gospodara i onaj sluge u stanovitom obliku ravnoteže vladanja i upravljanja Drugime. To je još zlatno doba feudalne dijalektike, jer gospodar je na rubu propasti, a sluga ne može htjeti biti samo slobodan od utega i stege vlasništva nad svojim tijelom i životom naprosto zato što je bez i takvog ludoga viteza od Manche ostavljen na milost i nemilost pada u bezdan „gologa života“. Hegel nije ostavio mnogo zapisa o ovom odnosu poznatom iz romana Cervantesa u svojoj Fenomenologiji duha, jer mu je model odmazde i pobune masa odnosno „trećega staleža“ bila Francuska i lik Napoleona. Kad sluga u svojem gospodaru vidi samo njegove fiziologijske osobine, a ne moć svjetsko-povijesnoga lika poput Napoleona, to je početak konačne propasti svakog idealizma i transcendencije, te početak negativne dijalektike u kojoj Tijelo odnosi pobjedu nad Duhom i Dušom. 

Međutim, iako formalno odnos Švejka kao ordonansa Austro-ugarske vojske na frontu u Galiciji ima značajke preokrenutoga sustava upravljanja i vladavine kakav je izveden u romanu Don Quijote, to pada u vodu iz jednostavnog razloga što je upravo Josef Švejk, rekao bi Deleuze u Razlici i ponavljanju, paradigmatski slučaj vladavine „imanentne transcendencije“. Što to znači, pokorno molim? Ništa drugo negoli da je njegov nadređeni satnik Lukaš posve nevažan, gotovo beznačajan primjer jedne od inih figura militarizma i perverzije društvenoga poretka lažnih vrijednosti imperijalizma i nacionalizma moderne epohe koju će apokalipsa Prvoga svjetskog rata pretvoriti u ništavilo. Jedino je njegova „sveta ludost“ vrijedna spomena i njegova usporedba sa Sanchom Pansom postaje utoliko nevjerodostojna, iako se ne može izostaviti da je po društvenome i kulturnome habitusu na razini masovne komunikacije što svjedoči i jezik/slang kojim govori na rubu opscene svakodnevice i hedonističkoga uličarstva. O tome svjedoče naprosto neodoljivo gotovo balzakovski oslikani prizori iz praških birtija i noćnih svratišta kojima paradiraju lascivne kurve, podmićena policija, sitni razbojnici, prodavači švercane robe i kriminalci opće prakse.

Švejk nije „luđak“ ili „ne-umnik“ koji na diktaturu normalnosti i vladavine Razuma kao temeljnoga načela ustrojstva zapadnjačke civilizacije odgovara pravljenjem „ludim“ ili simulacijom „ludila“ da bi pobjegao od organizirane mahnitosti uništenja Drugoga u svjetskoj klaonici frontalnoga sukoba svjetskih sila. Tada bismo Švejka jednostavno propustili kroz Foucaultove teorijske kategorije izokrenutoga sustava znanja/moći i shvatili ga kao puku negaciju i dekonstrukciju svjetskog poretka kojemu Hegelova spekulativna dijalektika podaruje opravdanje u stvarnosti. No, tako nešto bilo bi skandalozno i naposljetku totalnim promašajem. Shvatili bismo Švejka kao „ne-autentičnoga“ varalicu života, kao simulanta i kao intelektualnoga prepredenjaka, kao nekovrsnog Petricu Kerempuha drugim hašekovskim sredstvima.

U čemu je veličina ovog jedinstvenog i neponovljivoga tzv. anti-junaka modernoga romana 20. stoljeća koji nadilazi sve ikad viđeno u povijesti ne samo humoristične književnosti? Odgovor je blasfemičan. U tom što on sam za sebe uvjerljivo kaže da nije nikakav „subverzivni“ niti „provokatorski“ nastrojeni pobunjenik protiv Sustava iznutra, već je samo ono što i jest (?): naime, jedan simpatičan i ordinarni blesan koji kroz život ide pjevajući i pričajući najsmješnije i najbanalnije zgode Drugima koje se mogu čuti posvuda na ulici, u uredima, u birtijama, Njegov je credo da su sve visoke istine i velike ideje beskorisne u susretu s moći ove jedine ovostrane stvarnosti koju ljudski humor kao najveći stimulans života iz duha umjetnosti svodi na pohvalu jednostavnosti i ljepoti življenja!

Biti „glupanom“ osobita je povlastica za čovjeka u društvu spektakla kao globalnome društvu kontrole, jer „glupan“ nije „idiot“ na vlasti koji svoj „idiotizam“ uzdiže do načela poput galerije svih onih pukovnika i generala, kao i manje rangiranih bezveznjaka u Austro-ugarskoj vojsci koje je Hašek tako minuciozno satirički i groteskno portretirao do savršenstva.

Ne, položaj jednog običnoga svatkovića koji nitkoviće nadilazi baš time što je jedan običan „glupan“ u cijeloj svojoj singularnoj neobičnosti i posebnosti pokazuje da je svijet osuđen na neprestano insceniranje događaja jedne strukturne perverzije tzv. vrijednosti koja postaje podnošljiva samo onda kad je sagledana iz perspektive genijalnoga blesana, a ne nikakvih „pobunjenika“ i „heretika“ tzv. čistoga uma. Ima samo jedna filozofijska knjiga koja je ovo dohvatila u svojim kritičkim pristupima tzv. kardinalnome cinizmu realizirane metafizike. To je, dakako, knjiga Petera Sloterdijka, Kritika ciničkoga uma, koja polazi od temeljne postavke naše suvremenosti kako je ideologija prosvijećena lažna svijest koja je svjesna svoje laži kao fikcije i iluzije. Švejk se u takvom pervertiranome svijetu ne osjeća, doduše, kao riba u vodi, već kao „onaj čovjek koji je zabunom popio neki šampon za rast kose umjesto apotekarski određene doze opijuma za narod“, pa mu ovo znanje o neznanju uvjeta mogućnosti obrata ideologije u znanje/moć vladanja nad Drugima ne znači više od spoznaje da je svijet jedna velika pozornica taštine na kojoj defiliraju svi u svojim društvenim ulogama i figuracijama životnoga stila od luđaka do idiota kao uvaženih građana i moćnih veličina, te je mjesto za jednog običnoga blesana kojeg svi obožavaju jer je njihova prava istina u zrcalu univerzalne perverzije svijeta a gdje drugdje negoli u Knjizi nad knjigama, a ne ni u filmu niti na kazališnim daskama. Zašto? Pa, zar se to još niste dosjetili?

Švejk je genijalni blesan i u svojoj autentičnoj singularnosti nemoguće ga je umnožiti i prenijeti iz jezika u sliku i performativni događaj. Film o njemu iz 1957. godine je prosječan. Gledljiv je jer glavni češki glumac Rudolf Hrušinský uistinu liči na slike iz ilustracija svih izdanja ovog romana. Drame o Švejku su još gore, jer skidaju svaki prizor kao iz „Svetoga pisma“ i na taj način gube svoju autentičnost preslike samoga života teksta koji svi znamo bolje od redatelja i njegovih zdvojnih glumaca. On ne postoji ni u kakvoj stvarnosti jer je stvoren iz Hašekove glave, često mamurne i sklone mistifikacijama, još češće prepune raznih podvala i podrugljivosti, ali najčešće tako stvarno oslikanoga svijeta kojim „junak našega doba“ korača smjelo i odvažno ozaren svojim blaženim osmijehom od uha do uha, jer tako mora biti!

4.

Hašek je u Povijesti stranke za razliku od Švejka uspostavio diskurzivnu atmosferu boemstva onoga što ni po čemu sam Švejk ne utjelovljuje niti simbolizira. To su intelektualci kao novinari i probisvjeti od formata. Bez njih ne postoji moderna nacionalna kultura, a njihova uloga u stvaranju liberalne demokracije je naprosto toliko ključna da je svaka popijena krigla piva po praškim pajzlima uz Vltavu i uz Karlov most vrijedna zlata po akcijskim cijenama. Svako novo čitanje ovih humoreski samo od sebe traži nove epizode. Prvotno je to bio urnebesni smijeh zbog Hašekove vivisekcije društvenih parazita, špicla i ubačenih subverzivnih elemenata u krugove opozicije poput već opisanog makedonskoga vojvode Klimeša, koji je revolucionarni komita iz pozadine, te njegove priče o herojstvu uvijek padaju između grandiozne ili minorne mistifikacije vlastita udjela koji pretpostavlja prerušavanje istine ili, pak, posvemašnju masnu laž koja je vrijedna svakog slušanja iznova. No, već drugo čitanje pada na koljena pred činjenicom da nigdje nije tako ironično prikazan život češke kulturne dijaspore koja teži zbaciti mrsku vlast u Pragu svojim veličajnim akcijama iz predgrađa carskoga Beča.

Kad Hašek i drugovi dolaze po zadatku do Machara u Beč kako bi skupili snage i odredili smjer radikalnih aktivnosti Stranke umjerenog napretka u granicama zakona za budućnost, prvo naiđu na njegovu ženu koja ih podozrivo gleda jer Machara nema kod kuće, pitajući ih onako sumnjičavo: „I kažete, nećete pokrasti moje kokoši?“ Na kraju priča završava sa sentencijom: neka se zna da je za povijest češke demokracije od odlučujućeg značaja da tog dana Machar nije bio doma i da je na kraju gospođa Macharova ipak ostala kratkih rukava. Nisu Hašek i njegov sudrug iz domovine ukrali kokoši, ali da je nekim čudom nestao gizdavi pijevac iz dvorišta, to je naprosto neporecivo kao i to da izbor piva bitno određuje dolazak izborne baze na skupove u pivnice na Vinohradima i u konačnici podaruje nužne razloge pobjede ili poraza na izborima.

Treće čitanje, pak, ove knjige uključuje priču o „Pjesniku Raceku“, koji je naravno kao činovnik Trgovačke i obrtničke komore, bradati pjesnik, a svi bradati pjesnici uglavnom pišu nužno „lošu poeziju“, pa čak i kad obriju bradu koja odlazi u vječnost svojom nepatvorenom kakvoćom. Evo, uživajte:

„Tamo je rodilište, ondje kapelica, tamo je bludlište, ondje klaonica…“

          „Majko mojih majki majko

            Majko mojih majki

            Majko moja

            Sestro mojih sestara sestro

            Sestro mojih sestara

sestro moja…“

„Djevojčica moja crnokosa

kosa njena plavokosa

odveli je lopovi…

Prikaz književničko-slikarske „branše“ koju Hašek poduzima takvom lakoćom i bezočnim ismijavanjem ne samo njihova diletantizma u stvarima ukusa, već i njihova etičkoga kukavičluka, oportunizma, koji se uvijek sublimira utapanjem u maliganima praških gostionica koje zahvaljujući njegovim romanima i zbirkama priča postaju „brandom“ globalnoga turizma zaslužuje posebnu knjigu. Usput, ma tko nije jednom bio u birtijama koje slave legendarne fame i bedekeri jer se tamo oblokavao navodno Hašek zajedno s njegovim likovima poput sapera Vodičke ili špicla Bretschneidera, potom s likovima iz Povijesti stranke kao što su „najdeblji češki pisac Jan Osten“, „skladatelj Chlanda“ ili, pak, „arhitekt Pepa Meyer“, govori nam samo jedno. To su takva opskurna mjesta u koje zalaze blesavi Mongolci i politički korektni Kinezi i gledaju u onaj portret Švejka na zidu s olinjalim tapetama dugo i beznadno tupo dok na ulici glupi Englezi odjeveni u kostime dvorskih luda urlaju od sreće što su zgazili prašku „Spartu“ s pet komada i još k tome nose sa sobom relikvije princeze Libuše u parafinu pod sportskim jaknama i pljosku ustajalog gina kupljenog ispod cijene kod Loretanskih zvona od nekog naturaliziranog Bjelorusa iz okolice Pardubica, smjer viseća kuglana kod Boleslava ml. Menzela. Ako ste kojim slučajem čitali knjigu najvećeg češkoga filozofa i disidenta Jana Patočke, Što su Česi? I vidjeli da teško shvaćate bit ovog genijalnoga naroda u svjetskoj povijesti ꟷ evo Vam odgovora.

To su Švejk, ekipa iz Hašekove Povijesti stranke i svi oni likovi iz ranih Menzelovih filmova koji ganjaju vepra na motoru kroz brezovu šumu do zlatnoga potoka u kojem gole Marženke peru svoje uznosite nožice i cijuču od seksualnoga uzbuđenja tako suptilno da i starome snimatelju iza kamere odjednom skače mlohavi kozorog što remeti rad cenzure i dovodi državnu komisiju za šund do neočekivanih problema s pritužbama Crkve i Partije o ćudorednome životu mladih Čeha u doba parenja zlatoustoga cvergla.

Što je zapravo metareferencijalni okvir Hašekove Povijesti stranke? Anarhizam ili liberalni slavenski komunizam namjerno stvoren u okružju avangardnih tendencija europskoga modernizma koji je nezamisliv bez birtija, bordela i sportskih vježbališta kad su već kazališta nedjeljom zatvorena i narod gubi vrijeme u šetnji, na misama prije nedjeljnoga ručka i pred ekranom televizora kojeg u Hašekovo doba na sreću nije bilo. Sve je tada bilo u znaku carstva imaginacije i kraljevstva zajebancije uzdignute na najvišu potenciju jedne univerzalne katarze. Zato ova knjiga Hašekovih humoreski pripada jednom zaboravljenom svijetu koji mi je bliži srcu od svih pohvala „umjerenom napretku u granicama zakona“, jer na kraju krajeva ono političko i politika je ništa drugo negoli kao u Hašekovu „Govoru o protukandidatima“ u kojem secira „razbojništvo“, „“zločinstvo“, „silovanje“, „pljačkaštvo“, „krađu“, ubojstva“ i „prevare“ kao uvjet mogućnosti Realpolitik u stvarnome vremenu i prostoru ona ljudska djelatnost koja zahtijeva velike moralne kvalitete i ćudoredne ciljeve odabranika ideologije za koju vrijedi žrtvovati tuđi život do posljednje kapi krvi Drugoga.

Dakle, „metareferencijalni okvir“ Hašekove Povijesti stranke jest ꟷ to što njegova književnost uspostavlja kao radikalni credo: borbu protiv vjetrenjača opskurno dosadne stvarnosti koja na kraju završava ovako kao u pripovijesti „Predavanje o dru Zahoru koje sam održao na javnom sastanku Stranke umjerenog napretka u granicama zakona u svibnju 1911.“

„Sada zamislite da anđeoska truba najavi posljednji sud i pred nasmijanim licem Gospodinovim pojave se oni svećenici u obliku paketa duhana! Tada će Bog narediti da se sveti paketi uguraju u grešne lule, neka lule stalno razmišljaju koliko su zgriješile protiv Boga, kad su se dale posmrtno spaliti. I zato na pitanje velečasnog oca Jemelke odgovaram protupitanjem: „Dragi kršćani, kako će biti tim lulama?“ – Kad sam završio, prišao mi je je Zahor očiju sjajnih od ushićenja, potapšao me po ramenu i viknuo: „Evo ruke, dragi prijatelju, obećavam da ćemo vas spaliti zabadava!“ (str. 270)

Dragi moji ne-bedasti čitatelji, čak i ako niste čitali „Predavanje o dru Zahoru…“, naslućujete da je njegovo poslanstvo u zoni besmrtnosti za budućnost čovječanstva. On je, naime, iz reda čeških patera Topalovića i nema nikakva razloga sumnjati u njegove časne namjere. Jedino je problem što ni on ni ja ne znamo odgovor na početno pitanje koje proizlazi iz Hašekova programa Stranke umjerenog napretka u granicama zakona:

          „Zašto u Herodotovu javnome kupalištu adventisti krste gole babe?“