Žarko Paić

Marc Chagall, izniman nadrealistički  slikar-pjesnik, godinama me je obuzimao svojim metafizički snovitim, emotivnim i simboličkim figurativnim slikama. Naslov njegove apsolutno najdojmljivije slike koja se datira 1930.-1939. godine glasi Vrijeme je rijeka bez obala (Le temps n’a point de rives). Riječ je o ulju na platnu 100 x 81,2 cm. Mnogi autori cjelokupnu njegovu slikarsku umjetnost uobičajeno određuju epitetima očaravajućih i atmosferičnih kompozicija koje izazivaju osjećaj blaženstva, sreće i nostalgije. Spomenut ću samo da Ingo F. Walther i Rainer Metzger u monografiji naslovljenoj Marc Chagall 1887-1985 Malerei als Poesie, B. Taschen Verlag, Köln, 1987, str. 58. navode riječi njegova biografa Franza Meyera kako „Picasso označava trijumf inteligencije, a Chagall svetkovinu srca.“ Već je otuda razvidno da formalni prijepor slikara vezanih izvorno uz kubizam i poslije uz nadrealizam ima spoznajno-estetske konzekvencije i za čitavu povijest moderne slikovne umjetnosti. Analitički precizna konfiguracija boje i oblika u Picassa i poetski nadahnuta struktura mitsko-mesijanskih prizora sa Chagallovih platna s miješanjem židovsko-kršćanske simbolike ukazuju na razdvajanje i spajanje onog što je tradicionalno u povijesti zapadnjačke civilizacije bilo iskazano pojmovljem uma i osjećaja. Pred mnogim Chagallovim slikama u spokojstvu muzejske tišine ne možemo, doduše, prigibati koljena kao pred njegovom slikom Kristova raspeća iz 1938. godine u maniri židovsko-bjeloruske narodne predaje koja ima tragove hasidizma, ali stoga možemo satima motriti u vlastitoj opuštenosti u zagonetnost figurativnoga plavetnila te rijeke bez obala s ribom-pticom, drvenim satom i zagrljenim ljubavnicima što nadilaze svu vremenost i vremenitost svijeta jer čistoća ljubavi nije „od ovoga svijeta“.

Uz ezoterične oblike, izrazito jarkih boja – ujedno prirodnih i simboličkih – njegove slike uistinu postaju svojevrsne alegorije uzvišene kozmičke perspektive. Sam je Chagall smatrao kako je “umjetnost iznad svega stanje duše”. Ako je, dakle, taj produktivni psyché ili duša svijeta ono što pokreće umjetnost u svim njezinim preobrazbama, onda se ovo kozmičko-ljudsko utjelovljenje u oblicima i snovima pokazuje kao smisao sveze ljubavi i stvaranja svagda novoga u svijetu bez nasilne redukcije života na idejne kalupe i modele. Dostatno je, primjerice, uroniti u magično okrilje slike Vjenčanje iz 1944. godine iz koje zrači aura sveze neba i zemlje u ljepoti samoga čina sjedinjenja  i začudne simbolike figura na slici koja prizivaju u pamćenje židovsku hasidsku predaju njegove rodne Bjelorusije. Da bismo razumjeli stil i značenje njegova složenoga djela koje možda ima u hrvatskome novijem slikarstvu analogiju u fascinantnome opusu Nives Kavurić-Kurtović, čini se uputnim protumačiti ono što slika Vrijeme je rijeka bez obala emanira u svojem oniričkome putovanju kroz rijeku sjećanja. No, prije toga nužno je ponešto kazati o njegovu životopisu koji pripada na navlastit način tragici i mesijanskoj otvorenosti 20. stoljeća s njegovim radikalnim obratima, revolucijama, misaonim subverzijama i raskolima, estetskim i umjetničkim hirovima i preusmjerenjima onog što pojmovi modernizma i avangarde i danas označavaju unatoč tome što smo zapali u stanje tehnološkoga nihilizma i efekta ponavljanja onog što je već bilo i dogodilo se.

Marc Chagall je rođen 1887. u židovskoj obitelji u blizini Vitebska, danas u Bjelorusiji, ali u to vrijeme pripadao je Ruskome Carstvu. Prije Prvog svjetskog rata putovao je između Sankt Peterburga, Pariza i Berlina. U tom razdoblju stvara vlastitu sinkretički stil u korpusu moderne umjetnosti, zasnovan na idejama prijenosa istočnoeuropskoga i židovskog folklora u imaginarij destruirane slike svijeta koju je Ortega y Gasset u svojem amblematskome eseju nazvao procesom dehumanizacije umjetnosti. Godine Prvog svjetskoga rata proveo je u rodnoj Bjelorusiji, postavši jedan od najuglednijih umjetnika te zemlje i pripadnik avangarde, utemeljivši znamenitu Vitebsku umjetničku školu. Nakon Oktobarske revolucije preživljavao je radeći različite poslove umjetničkoga karaktera, prije nego što je ponovno otišao u Pariz 1923. godine. Može se ustvrditi da je razdoblje od 1930ih do 1948. godine njegovo zlatno doba autentičnoga stvaralaštva u kojem sve svoje motive i tematska okružja, simboličko i alegorijsko slikarstvo dovodi do najviše metafizičke razine osmišljavanja svijeta koji upravo tada hrli u vihor apokaliptičkih zbivanja.  Tijekom Drugog svjetskog rata pobjegao je iz okupirane Francuske u Sjedinjene Države, gdje je živio u New Yorku sve do povratka u Francusku 1948. godine. Umjetnički kritičar Robert Hughes opisao je Chagalla kao “istinskoga židovskog umjetnika 20. stoljeća”. Prema povjesničaru umjetnosti Michaelu J. Lewisu, Chagall se smatrao “posljednjim preživjelim iz prve generacije europskih modernista”. Desetljećima je bio cijenjen kao svjetski najistaknutiji židovski umjetnik. Koristeći medij vitraja, stvorio je niz remek-djela za katedrale u Reimsu i Metzu, kao i za Fraumünster u Zürichu, prozore za UN i Institut za umjetnost u Chicagu te Jeruzalemske vitraje u Izraelu. Također je radio velike slike, uključujući dio stropa pariške Opére. Imao je dvije osnovne reputacije, kako to naglašava Lewis: kao začetnik modernizma i kao veliki židovski umjetnik. “Zlatno doba” modernizma doživio je u Parizu, gdje je sintetizirao umjetničke forme kubizma, simbolizma i fovizma, a upravo je utjecaj fovizma iznjedrio nadrealizam. Ipak, kroz te faze njegova stila ostao je eminentno židovski umjetnik, čiji je rad bio jedno dugo sneno sanjarenje o životu u njegovom rodnom selu Vitebsku. “Kad Matisse umre”, primijetio je Pablo Picasso 1950-ih, “Chagall će biti jedini slikar koji će razumjeti što je zapravo boja“. Chagallova su djela posve prožeta njegovim židovskim nasljeđem, često uključujući sjećanja na njegov dom u Vitebsku i impresivnu narodnu kulturu. Ove teme su one kojima se Chagall neprestano vraća. Neki su tvrdili da je njegov stil slikanja nakon rata bio suzdržaniji, sklon melankoliji, čak se prisjećajući vremena postimpresionizma, ali kao i uvijek, njegovo je stvaralaštvo jedinstveno i neponovljivo chagallovsko. Tijekom duge i plodotvorne karijere možemo jasno prepoznati njegovu poetiku u svim fazama njegova rada. Kasno djelo od 1950ih do smrti 1985. godine rekapitulira sav grandiozni opus tako što podaruje svakoj slici, poput primjerice Koncerta iz 1957. godine, ono univerzalno u singularnosti. Sve iznova postaje uzneseni smiraj jedne nesvodivo čiste ljepote koja nas meditativno krijepi i u strahotnome času iščeznuća. Ipak, njegov je rad razotkrio dublje razine rezonantne, lirske emocionalne estetike, kao i glazbe i kulture, tog dubokog razumijevanja židovske baštine uopće.

Vratimo se sada slici Vrijeme je rijeka bez obala. Temeljni razlog njezine paradigmatske auratičnosti zacijelo valja pripisati nečemu što je značajka Chagallova navlastita nadrealističkoga onirizma. Nije, naime, posrijedi tek unošenje Bretonova zahtjeva za poniranjem u nesvjesno područje snova kako to iskazuje u Manifestu nadrealizma. Snovi i snovitost u slikarskome imaginariju Chagalla proizlaze iz kolorističke alegoričnosti njegove ideje umjetnosti kao duše svijeta. Ono što Picasso tvrdi da je jedini Chagall nakon Matissa shvatio smisao boje u modernome slikarstvu nije vidljivo tek u načinu korištenja jarkih crvenih boja i svih nijansi zagasito plave. Boje su uvijek unaprijed određene svojim metafizičkim otajstvom i simboličkim značenjem. Od Platona do Plotina i Goethea, od rimskih fresaka do vitraja u katedralama i židovskim sinagogama sveudilj Europe i Zapada, boje emaniraju smisao ideje i zbilje. Bliskosti i razlike kulturnih izvora grkstva, židovstva i kršćanstva mogu se uočiti u tome što je baš Marc Chagall možda i ponajbolji primjer sinkretizma i hibridnosti u modernoj umjetnosti. Da bi boje omogućile učinak stvaranja duševnih raspoloženja melankolije i nostalgije za djetinjstvom kao iskonom svijeta, nužno je njihovo auratiziranje prizora koji nisu slučajni kaos preobrazbi života, već su spoj mitsko-religiozne reinterpretacije onog iskustva duhovnosti koje je uistinu obilježilo židovsku kulturu istočne Europe. Naravno, sve to je moguće samo iz hasidske tradicije koju je na svoj način utjelovio i veliki poljski pisac Bruno Schulz u njegovim proznim djelima poput Dućana cimetne boje i Sanatorija pod klepsidrom. Likovi koji se pojavljuju na Chagallovim slikama u svim stadijima njegova poetskoga onirizma prisutni su i u Schulzovim pripovijestima, ali uz jednu važnu razliku. Ljubavnici i muzikanti, folklorno prikazan život obješenjaka i duhovnjaka, u prostorima koji su ograđeni rustikalnim stilom života ovog naroda na rubu svjetova, ne bi nikad bio toliko prihvaćen kao koloristički okvir kolektivnoga stereotipa življenja u sjeni stradanja i uništenja da Chagall ne unosi u sliku ono što filozof Jean-François Lyotard naziva sublimnim iskustvom „prikazive neprikazivosti“.

Chagall stoga u svojem fantastičnom i nadrealističkom stilu, vodi promatrača na vizualno putovanje koje briše sve opstojeće granice između stvarnosti i svijeta snova. Slika Vrijeme je rijeka bez obala prenosi nas u svijet apsolutnoga vremena mašte. Već iz naslova slike postaje bjelodano da je riječ o nadilaženju prostorno-vremenske zbilje. Ako rijeka nema obala, onda to i ne može biti zbiljska rijeka koja teče zemaljskim prostorom od izvora do ušća. No, nije stvar u zbiljskoj rijeci, već o metafori za razumijevanje vremena onkraj granica zadane stvarnosti. Slika, dakle, ne prikazuje realni prostor i vrijeme kakvo jest, pa niti može simbolički predstavljati nešto uistinu realno  iz životnoga iskustva čovjeka. Njezina je nakana da poremeti sve parametre zbilje tako da je uzdigne na razinu snoviđenja i mašte. Zato je nadrealnost prizora s ove slike nužno u dekonstruiranome rasporedu uprostorenja ribe-ptice, drvenoga sata i zagrljenih ljubavnika. Čudesni likovi, lebdeće kuće i nebeska tijela u kombinaciji s Chagallovim majstorstvom poteza kistom stvaraju osjećaj nezemaljskog svijeta koji fascinira ljubitelje umjetnosti. Dodatni razlog veličajnosti ove slike u slikarstvu 20. stoljeća nastaje iz njezine višeznačne simboličke otvorenosti za daljnja tumačenja. Jednom je sam Marc Chagall rekao da slikar ne smije nikad slikati tako što će apriorno nastojati unijeti u strukturu slike ono neiskazivo i neprikazivo, ono simbolično što sjedinjuje metaforičnost i alegoričnost. Svi ovi preostaci metafizike s njezinim davnim sjajem mita i religije sada se pojavljuju kroz snoviđenje i nadilaženje granica između stvarnosti i mašte. Drugim riječima, ono što se ne može jezikom iskazati ulazi u prostor osjećanja svijeta s pomoću simboličkoga upućivanja na figure i znakove arhetipa židovske hasidske metafizike. Ova slika, međutim, uključuje mnoštvo simbola da bi prenijela skrivene poruke o ljubavi, duhovnosti i ljudskoj egzistenciji u stanju raskola i raskorijenjenosti. Ponavljajući motiv zagrljenih ljubavnika slika Vrijeme je rijeka bez obala otvara problem moći vječne ljubavi, dok one lebdeće kuće predstavljaju međupovezanost između sjećanja i realnoga svijeta. Chagallov kolorizam obuhvaća nijanse plave, crvene, žute i zelene boje. Emocionalnost koju stvara ovaj sklop kontrastnih boja pridonosi tome da se vizualna kompozicija pojavljuje kao snovita glazba uzvišenih sfera.  

Chagallovo vješto korištenje boja daje umjetničkom djelu osjećaj života i energije, čineći ga doista nezaboravnim. Prikaz pokreta i toka rijeke na slici još je jedan razlog njezine posebne slave. Chagall majstorski prenosi osjećaj kretanja kroz vrtložne poteze kistom i elemente koji se preklapaju. Vrijeme je rijeka bez obala Marca Chagalla paradigmatska je slika europskoga modernizma, uz Picassove Gospođice iz Avignona, Cézanneov ciklus Planine st. Victoire, Kleovu sliku Angelus Novus i možda još de Chiricovu Misterij i melankoliju ulice. Želimo li intuitivno razumjeti bit vremena koje je prohujalo i ostavilo iza sebe blistave tragove majstorstva, patnje i uzvišenosti u onome što je 20. stoljeće krasilo za razliku od ovog trijumfa „beskonačne brzine“, kako to pokazuju Deleuze i Guattari u spisu Što je filozofija?, onda nam hermeneutičko bavljenje slikarstvom nije ni u kakvoj funkciji teksta i književnosti. Naprotiv, slika postaje autonomnom riznicom smisla čak i kad je tehnički objektivirana kao u fotografskome snimku trenutka u stvarnosti. Chagallova slika s tako nadmoćnim naslovom istinska je slika viška oniričke transcendencije s kojom vrijeme koje je sagorjelo u vlastitoj imploziji ostavlja još samo znakove bijega ljudske egzistencije iz zatočenosti prazninom i banalnošću žrvnja tehnički vođene svakodnevice. Ljubavnici i glazba nadilaze svojim nebeskim poslanstvom sve muke i besmisao trajanja, razaranja svijeta i uništenja ljudskosti uopće. Imamo umjetnost, zar ne, da bismo uživali u onoj istini koja nas ne prisiljava na logiku apsolutne racionalnosti, već nas otvara misteriju življenja kao poetske uzavrelosti i pohvale slici koja ne završava s narcističkim ništavilom.

Umjesto toga, Chagall svetkuje zanosne i žarke boje ozarenosti koje i svu melankoliju povijesti dovodi do sreće što smo poput ribe-ptice i drvenoga sata iznad svih trivijalnosti prolaznosti, sami i zajedno s Drugima, što s njima dijelimo osjećaj ovog neponovljiva trenutka kad plavetnilo slike Vrijeme je rijeka bez obala prožima dušu svijeta i kad znamo da je toj i takvoj duši namijenjeno ugasnuće pod svodom jedne proživljene vječnosti koju ne možemo drukčije iskazati doli užitkom u pogledu na ono što boji podaruje svjetlost, Ono nosi i uvjetuje bit slikarstva i kad je sve pusto i prazno. Ono što jezik više ne iskazuje, a slika još uvijek možda pokazuje samo ako smo emocionalno ugođeni na toliko ljepote što Chagallovo djelo Vrijeme je rijeka bez obala pruža i današnjem pokloniku slikarstva.