Žarko Paić

Sjeti se,

bilo je sutonski hladno

te zime

na uzvisinama

ispresijecanim bakljama…

Grmjeli su topovi u daljini,

mrtvi dozivali

žive sjene predaka,

a nad gradom se

spuštala večer

blažena poput suze u oku

s Tizianove alegorije

o ljepoti i smrti.

Uronjeni u iverje zaborava,

prepušteni

titraju vremena                          

što patnje i intimu

svodi na isti žrvanj,

zatvaramo vrata

za sobom

i dugo gledamo

u prugasti trag

ništavila na ekranu.

Slike prethode bezglasnoj čežnji za dodirom.

Te večeri,

blistave od nadolazećeg susreta

mjesečine i sunca,

život je bio podnošljivo okrutan

čak i u

teatru.

Riječi su posvećivale

žlice i noževe.

Konstrukcija visećeg mosta

ležala je na

rezalištu šupljih brodova.

More se uvuklo

u

koraljne

stijene.

Sjeti se,

dok uronjeni u šutnju

sklapamo

ruke,

mislimo

mirisima,

prizivamo vedrinu

u naručje.

Svijet je ozvučena škrinja.

Iz nje dopiru treperavi zvuci

Villa-Lobosa

kao predskazanje

svečane tišine.

Ući ćemo u nju zajedno.

Nad gradom će se spustiti

meteor i pasti

na kupolu

katedrale.

I gledat ćemo

uronjeni u snove

kako rascvjetalo vrijeme

jede suhe smokve

s oltara…

Valsa da Dor….