Žarko Paić

ʺAh, da smo prije znali….ʺ ‒ tako otprilike ide uvijek naknadna pamet otkrića ‘tople vode’ koja posebno pogađa tzv. male narode i njihove nepriznate i zapravo ‘nepoznate’ velike mislioce, pjesnike, slikare, arhitekte itd. Tako je Karl-Markus Gaus lamentirao o novome prijevodu Krležinih Zastava na njemački i u ‘FAZ-u’ napisao panegirik prije par godina ‘đojsovskome’ načinu književne kompozicije ovog po mojem sudu ujedno remek-djela i kolosalnoga promašaja europske književnosti 20. stoljeća. No, o tome već jednom kad dođe pravo vrijeme u nadolazećem Kaosu. Tako su govorili neki mlađi američki istraživači europskih pokreta avangarde kad su pročitali u jednom časopisu na engleskom prije dva desetljeća nekoliko novela i jednu dramu Janka Polića Kamova, tvrdeći da je riječ o avangardistu prije avangarde. Tako su govorili i neki austrijski kunsthistoričari kad su zanijemili pred slikarima ‘aboridžinskoga ekspresionizma’ na jednoj izložbi u bečkoj Albertini 2007. godine. Ja nisam zanijemio jer mi je ta izložba bila ‘fake’. Samo je unaprijed trebala poslužiti u estetsku kakofoniju primjene Enkwezorova postkolonijalizma u suvremenoj umjetnosti kad je 2002. bio izabran za glavnog izbornika Documente u Kasselu. Logika onog ʺAh, da smo prije znali…ʺ je fake-logika povijesti kao negativne ukronije o kojoj je lucidno pisao Jean Baudrillard. Svodi se na želju za povratkom u prošlost zato da bi se njezina tragična neponovljivost ispravila u nekom prijelomnome događaju, da bi se naknadnom intervencijom promjene stvarnoga događaja i njegova značenja promijenio tijek sadašnjosti. Umjesto, dakle,  ʺAh, da smo prije znali…ʺ, sada je na djelu  ovo: ʺŠto bi bilo, da je bilo drukčije?ʺ Fuck, što bi bilo da sam 1987. doktorirao kod Vanje Sutlića, a trebao sam i sve je išlo prema tome da napišem tezu o Heideggeru i Francuzima, pa da sam dobio posao njegova asistenta na FPN-u Sveučilišta u Zagrebu? Ili, još moćnije i realnije, što bi bilo da sam istog dana kad sam dobio posao istraživača kulture u Zavodu za kulturu Hrvatske u listopadu 1988. godine prihvatio posao asistenta iz sociologije na Ekonomskom fakultetu nakon što su me izabrali na njihovu Vijeću na to mjesto? U oba slučaja upropastio bih si život, u to nemam nikakve sumnje. Ovako sam spašen od svake institucionalne taštine. Dakle, negativna ukronija je misaona izlika za vlastitu nemogućnost promjene singularne povijesti. To je isto kao ona izreka koju je volio Pascal; što bi bilo da je Kleopatrin nos bio duži?

Dakle, što bi bilo da smo prije znali, Mi stvaralački hegemoni povijesti Zapada kao povijesti svijeta, da je Kamov genij književne avangarde, a Krleža u nekim svojim dosezima poput Djetinjstva u Agramu, Balada Pertrice Kerempuha, Na rubu pameti pripada vrhuncu europskoga modernizma i da su isto doba kad i Egon Schiele i Paul Klee neki tamo Aboridžini ‘maljali vraga na zid’ iznimnom imaginacijom i snagom ekspresije? Što bi bilo drukčije? Ništa. Ne bi možda samo postojala ‘naknadna pamet’ i re-writing kulturalne povijesti koja zapravo ne zanima nikoga. Postojala bi možda samo mala rupa u prolazu kroz ove crvotočine vremena kroz koju teško da bi se provukao i konac na devinoj igli, a kamoli onaj isposničko-izmučeni lik Kamova na slici prije smrti od sušice 1904. godine u ubožnici Barcelone, gradu buntovnika i anarhista, kojemu istinski i pripada mrtvi pisac avangarde iz Rijeke. O Krleži, kako već rekoh, i njegovu kaosu, tek slijedi ono što imam za reći. O Aboridžinima je već sve u slikama događaja vizualno rekao Wim Wenders u Until the End of the World.

Prokletstvo je ovog svijeta u njegovoj mistici faktičnosti, što je najbolje znao Ludwig Wittgenstein, onaj ludi srednjoškolski profesor filozofije u donjoj Austriji koji je svojom histerijom užasno maltretirao djevojčice u nekom selu da su ga njihovi roditelji izbacili uskoro vilama iz škole i zabranili mu da se ovdje ikad vrati. Ukronija je opasna po život. Dovoljno je bilo jednom. Drugi put je samo još veća farsa i gnjavaža, a to nam, priznat ćete, stvarno ne treba.