Žarko Paić

1.

Koji je glavni uzrok svjetskih ratova? To je toliko jasno i prosto ko pekmez na grani lopoča koji nema grane, ali who cares, da valja po stoti put ponoviti: to je zato što su ljudi u svojoj gizdavosti prestali jesti ovčetinu! Tako apodiktički tvrdi onaj dobroćudni djed na lažnome putu za Budjejovice koji je Švejka iz Hašekova besmrtnoga romana ugostio u svojoj kolibi i ponudio ga, a čime drugim, negoli kiselim kupusom i kuhanim krumpirima. Dakle, uzrok znamo, a posljedice su stravične. Noćas su Ukrajinci dronovima ciljano gađali ruske ilegalno-državne pecare vodke. Što je sljedeće, pitaju se aktivisti Trumpove predsjedničke kampanje s bizonovim rogovima na glavi i propuhom u mozgu? I odgovaraju unisono: zna se ꟷ apokalipsa crnih sleđeva!

2.

          Sloterdijk u mrzovoljnim refleksijama o svojim ljetnim izbivanjima u Wagnerovu Bayreuthu piše da je čitav problem demokratske teutonske ideje opernoga gledališta zamišljenoga od konstruktora da se transverzalno mogu gledati „majstori-pjevači“ dok se deru na uho Tristana koji mjeri pozadinsku platformu Izolde krajnje ispitivački & smjerno u tome što je muškarcima s uvećanom „bešikom“ vrlo zajebano dospjeti do kristalnih dveri javnoga WC-a bez užurbanosti i strke sve u šesnaest. A tko mu je kriv što se smuca po vatrogasnim zabavama i sajmovima na kojima krigla pive za VIP-goste stoji bagatelu, pa se nolens-volens nadkapacitiraš preko mjere i onda jurrrriš!!! Da je lijepo, u miru i pred ekranom svojeg laptopa, interaktivno slušao Rajnu u srebru i zlatu sela Gmünda i Nibelunge bez prstenja, mogao je to sve obaviti u svojem privatnome zahodu i još k tome pročitati na pametnome telefonu Wagnerov ogled o Gesamtkunstwerku u kojem operni reformator 19. stoljeća na sva zvona proklinje modu i stavlja je na stup srama nasuprot „istinskoj umjetnosti“ za devetu vječnost. To me je sve toliko ozlojedilo da ću prvom prigodom, sad kad sam u nezasluženoj penziji, ako to već nisam kao profesor na modnom dizajnu TTF-a zadnjih 25 godina, s ushitom navaliti na prvu modnu reviju i dobro paziti gdje je ulaz-izlaz da kad idem na WC ne naletim na ozareno zacrvenjelog Sloterdijka kako kraj pisoara majestetično dirigira Radetzky-marš i pritom veselo fićuka stari rap-napjev ꟷ Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren!

3.

          Sunce nad crkvenim tornjem u obnovi i fantastični Depeche Mode s radija „Kosmaj 57 zove Ibar 54“ najavljuju more kaosa. Ponajprije, ne očekuje se da će s tornja pasti metalni crijep na uznosite glave prolaznika koji se dive uzvišenosti božanske ljepote ovog zdanja, a koji je provincijska replika neke pseudo-barokne crkve iz Gornje Radgone poznate po ukazanjima djevice Marije u ponoćnim maglama i štukaturama od lijevanog blata. Drugo, očekuje se da će svijet ove godine biti preplavljen geometrijskom produkcijom psihopata iz javno-privatnih vrtića koji grizu vratove svojim dadiljama i umiru od histeričnoga smijeha svaki put kad se na ekranima TV-a pojavi  tehnološki mogul Elon Musk u svojem blindiranome „SpaceX-u“ s dirižablom na tešku vodu i slomljenome propeleru nalik plišanoj rodi iz okolice Vladimirovaca. Treće, ne očekuje se da će Sunce odjednom potamnjeti od muke i postati mistična korona za obredna klanja Maya-Indijanaca po pozivu. Četvrto, očekuje se da će posthumano stanje poprimiti obrise noćne more iz snova japanske gejše koja se u zlatnome paviljonu smiješi menađerskoj novoj klijenteli i medijima korporativne zombi-diktature jednog grada-države u kojem virtualna tajna policija zijeva iza digitalnoga zida vječnosti čekajući da narodni vox populi sam obavi posao i prijavi nesmotrene ljubavnike u suterenu koji natežu psa na uzici umjesto strogo propisane mačke za vrat. Peto, ne očekuje se da će glazba starog industrijskoga rocka i izvedbe Never Let me Down Again s njihovom legendarnom crnom video-pozadinom napuštenih tvornica snova iznova pobuditi bijes protiv proloma depresije i stvoriti pokret otpora protiv pustinje koja raste. Šesto, očekuje se da će krajem tjedna suncostaj prijeći u ravnodušnost spram kozmičke entropije što je dobar znak za uzgoj sintetičkih droga na bazi kokosa i avokada koje izravno udaraju u ono što je još preostalo od glave. Sedmo, ne očekuje se uglavnom više ništa, jer ovo je apokaliptički broj koji pretpostavlja čuvare državnih pečata, smrtne grijehe anđela i pohotne patuljke u pohodu na rudnik litija u Kopaoniku, a to je, priznat ćete bez okolišanja, više negoli dosta za ove tričarije za dan skratiti.