Žarko Paić

     Nikad me nisu oduševljavale moralističke maksime, aforizmi koji ispunjavaju potrebu za nekom novom stoičkom mudrošću života nalik onim Pascalovim Mislima ili čak Schopenhauerovom knjigom Parerga i Paralipomena. Jedinu iznimku priznajem u tom „žanru“ Nietzscheovu stilu pisanja u Ecce homo i u zapisima iz Ostavštine. Ne mogu zanijekati pritom ni aforizme Wittgensteina iz njegove Ostavštine. Sjetimo se njegove briljantne misli kako je kršćanstvo religija utjehe za ljude u neizmjernoj patnji i ništa drugo. No, pravi je majstor ovog filozofsko-književnoga imoralizma u suvremenosti samo rumunjsko-francuski mislilac i esejist Emil M. Cioran. Nema mu ravna kad kaže da su mudrost i pobuna dva otrova. Nije potrebno puno „mudrosti“ da se shvati kako su ovdje posrijedi filozofija i politika. Sve do fundamentalnoga mišljenja tehnosfere odnos filozofije i politike bio je conditio sine qua non čitave zapadnjačke metafizike.

       Ako je išta ikad bilo problematično glede filozofije i pitanja njezine realizacije u praksi kao zbiljskome životu onda je to upravo politička dimenzija ljudskoga djelovanja i spor oko temeljnih razloga zbog kojih politika postaje razdor i događaj nužne pobune protiv svijeta. Na prvi pogled teško je shvatiti zašto Cioran pripisuje svojstvo otrova kao što je to obuzetost toksičnim tvarima koje uzrokuju mahnitost i možda smrt baš filozofiji, ako je to za politiku naizgled samorazumljivo.Mudrost kao otrov očito upućuje na nešto što je mišljenju kao biti ljudske egzistencije inherentni događaj koji je neotklonjivo opasan i slobodu kao ekscentričnost ljudskoga bitka ugrožava neprestano zbog toga što istinsko mišljenje ne zna za kompromis s onim što je kvintesencija Moći. Slučaj Heideggera predstavlja pritom najtegobniji primjer kojim se filozofija u nastojanju preuzimanja duhovne moći u svijetu izvan demokratske politike uspostavljanja sinteze slobode, jednakosti i pravednosti svodi na pseudopolitiku događaja kao „metapolitiku zla“, kako sam to izveo u svojoj studiji o totalitarizmu. (v. Žarko Paić, Totalitarizam? Meandarmedia, Zagreb, 2015.)

      No, ako ipak u ovom promišljanju otklonimo bilo kakvo daljnje tumačenje ne samo Cioranove refleksije o dva otrova, naime onog mudrosti i onog pobune, vidimo da stvar nije nužno vezana uz tradicionalno shvaćanje filozofije kao metafizike i politike kao radikalnoga događaja promjene formi života. Postoji još nešto možda i dalekosežnije od svake moguće izvedbe filozofije politike, političke filozofije i političkoga mišljenja u situaciji kad tehnosfera određuje planetarno-globalni poredak onog što Schmitt naziva Groβraum. Što?

        Treći otrov! Onaj, naime, koji nadilazi i filozofiju i politiku kao najznačajnije misaone putove metafizike u smislu težnje za uspostavljanjem novoga svijeta i njegovih pravila življenja. Taj „treći otrov“ proizlazi iz mogućnosti da se neutralizira i suspendira svaka „velika mudrost“ i svaka „radikalna pobuna“. Nije slučajno baš Heidegger jednom rekao kako svaka revolucija nije dovoljno revolucionarna, a zaboravio je dometnuti da i svako filozofijsko mišljenje nije dovoljno misaono „mudro“ da bi doseglo horizont egzistencijalne slobode čovjeka kao nužnog gubitnika u ovoj „velikoj igri“ s ulogom od rizika vlastita iščeznuća.

        Znam, ovaj „treći otrov“ pripada najmanje dostojnome mišljenju, onom koje više ne živi u metafizičkim visinama niti je položen u antimetafizičko podnožje svakodnevice totalne banalnosti života. Ono je naprosto „tu“, među drugim izvedbenim mogućnostima tehnosfere poput vizualizacije događaja, racionalne intuicije, eksperimentalnoga probabilizma, sinestetičke konstrukcije umjetnoga života i jedino što mu preostaje jest da jasno i odrješito kaže kako su prva dva otrova posve izgubila svoju kreativnu toksičnost i ne djeluju više na one koji uistinu misle svoje vrijeme, a ne ponavljaju već viđene lekcije iz metafizičkoga formalina zamrznute povijesti filozofije i politike u svim mogućim križanjima i miješanjima trulih supstancija. Otrovati se ovim tercijarnim toksinom znači biti spasonosno imun na besmislene obnove mudrosti bez razloga i pobune protiv Ničega,  na što se svode gotovo sve današnje Weltanschauung-refleksije. Iznimke postoje, ali ih rijetko pronalazim u ovoj mračnoj postojbini dosade i pakla. Veliki majstor ljekovite gorčine, Cioran, na to bi rekao u svojem Brevijaru poraženih samo još ovo.

Zgađen općim ishodom, čovjek stavlja šešir i ukrcava svoj prah za neki drugi svijet.

       Ako ste pomislili da je riječ o smrti, ljuto se varate! Cioran nije nikad bio toliko lakomislen u svojoj težnji spram besmrtnosti. Uostalom, filozofija nadilazi svaki spomen konačnosti i pada u epohalnu kaljužu bitka. Tako je to bilo oduvijek i tako će i biti.