Žarko Paić

1.

Mislio sam da su rječnici i enciklopedije negativnih fenomena prestali biti zanimljivi čitateljima nakon što su neki veliki pisci poput čileanskoga Roberta Bolaṅoa i njegove knjige antiborgesijanskoga kova Nacistička književnost u Americi odredili smjer jedne posve nove dekonstrukcije književnih žanrova 21. stoljeća. No, prevario sam se. Na internetu nastaje zadnjih godina čitav niz čudovišnih izraza kao post-neo-logizama ili tko zna kakvih hibrida i sintetički skovanih izraza s engleskoga jezika čiji je jedini „smisao“ vezan uz to da publika online uživa u patnjama Drugoga koji je dobrovoljno ili nedobrovoljno pristao na ulogu u ovom spektaklu užasa, u poniženju, morbidnome nasilju s elementima autodestrukcije do krajnjih granica izdržljivosti tijela. Njihova je funkcija pokazati da je jezik zapravo postao mazohističko-sadistički, a ne obratno, poslužitelj jedne drukčije „kulture“ onog što je Julija Kristeva u svojoj životnoj knjizi Moći užasa nazvala zazornošću ili abjekcijom.

Sjećam se da sam još 2002. godine u jednom eseju objavljenom u „Jutarnjem listu“ o ritualnome kanibalizmu kao performativnome aktu jednog suvremenoga kineskoga umjetnika na Chanell 4 britanske televizije rekao da kad očistimo sve što ovaj provokativni čin simboličke smrti civilizacije izaziva u gledatelja (od užasa do prokletstva Umjetnika kao majstora perverzije i zazornosti), preostaje još samo jedno i to ono najčudovišnije uopće zamislivo, ali moguće: ritualna smrt aktera ovog spektakla kao samoubojstvo bez prvoga uzroka i posljednje svrhe. (v. o tome: Žarko Paić, Traume razlika, Meandarmedia, Zagreb, 2007.) To se upravo i dogodilo krajem kolovoza. Riječ je o smrti francuskoga streamera Raphaëla Gravena, poznatog pod imenom Jean Pormanove, tijekom višednevnoga live prijenosa na platformi Kick.

2.

Trash stream (ili patostream u Poljskoj, što znači “patološki stream”) je vrsta prijenosa uživo u kojem voditelj sudjeluje u šokantnim, opasnim, ponižavajućim ili na drugi način kontroverznim radnjama, često u koje su uključeni on sam ili druge osobe. Ovi streamovi se obično monetiziraju donacijama gledatelja, često korištenjem usluga poput DonationAlerts, a prvenstveno se hostiraju na platformama poput YouTubea.

Trash streaming je uglavnom popularan u Rusiji, Ukrajini i Poljskoj. Incidenti su se dogodili i u Finskoj, gdje je ovaj fenomen poznat kao rappiostriimaus (degradacijski streaming). Vjeruje se da je žanr nastao u Rusiji početkom 2010-ih, a streamer Kirill Zyryanov (poznat kao VJLink) smatra se začetnikom ovog formata. Do 2020-ih, trash streamovi su stekli značajnu popularnost u postsovjetskim državama, posebno među publikom koja traži senzacionalistički ili ekstremni sadržaj. Jedna od najozloglašenijih osoba u žanru je Nikolaj Belov, često nazivan “Kraljem trasha” zbog svojih posebno šokantnih i nepromišljenih prijenosa uživo.

3.

          Među prvima koji je dobro shvatio kolike su potencijalne „vrijednosti“ i „banalnosti zla“ koje nudi ono što je izveo kao poredak simulakruma bio je, naravno, francuski postmoderni teoretičar Jean Baudrillard. Pokazao je vrlo lucidno da podrijetlo svih perverzija pojma globalnoga spektakla nije u američkoj kulturi masovne zabave (entertainment) 20. i 21. stoljeća. Ona, naime, zahtijeva brutalnu interakciju izvođača i publike u kontekstu tzv. difuznoga spektakla kojemu je pokretač profit kapitalističkoga organiziranja svijeta rada kao totalne zabave u medijskoj proizvodnji informacija. Izvorište je u rimskim Saturnalijama i u gladijatorskim igrama u doba „ludih careva“ od Tiberija i Nerona do Kaligule.

No, iako je Baudrillard ovaj povijesno-kulturalni „izlet“ u rimsku dekadenciju učinio zato da bi pokazao kako je napredak u svijesti o zazornosti i užasu naše neotklonjivo brutalne i banalne kulture masovnoga obožavanja sado-mazohizma ono što je samo drugo lice primitivizma i barbarstva koji nikad ne iščezavaju iz svijeta, a kamoli napretkom znanosti i tehnosfere, nešto je ovdje krajnje bezrazložno. Što? To da publika mahnito uživa u ponižavanju, ekstremnome nasilju i ritualnome samouništenju izvođača „trash streaminga“. Nije to bilo kakav negativni užitak u smislu Lacanova anti-jouissance.

A, ne! To je izraz racionalne mahnitosti koja se pojavljuje kao sublimni objekt želje za destrukcijom Drugoga bez ikakve etičko-političke samilosti i milosrđa. To je najveći užas ove digitalne ravnodušnosti spram svijeta utemeljenoga na načelima slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti.

Ono najgore uopće jest što se o ovome „fenomenu“ koji samo još više „napreduje“ i „razvija se“ kvantitativno do sve veće i sve užasnije nove mahnitarije ne može ništa drugo reći osim da je zlo postalo sublimnije od svake banalnosti i da u svojoj „beskonačnoj brzini“ trijumfira na sve strane. Zlo kao spektakl.