Žarko Paić

          Eto, moj prilog filozofijsko-politologijskoj diskusiji o totalitarizmu suvremenosti njemačka Wikipedija svrstava u nove modele ili tipove totalitarizma pod skupnim nazivom „digitalnoga sustava vladavine“. (v. https://de.wikipedia.org/wiki/Totalitarismus) Ne bih ovdje komentirao da u knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control, Palgrave Macmillan, Cham, 2022., ne zagovaram nikakav takav sustav vladavine u smislu analize fenomena koji se danas već uobičajeno svrstava u pojmovlje distopijskoga. Tako se distopijskim označava sve i svašta u smislu ne-utopije koja se u svojoj realizaciji prometnula u perverzni način artikulacije totalnoga zla kao što je to bilo s idejom komunizma u 20. stoljeću.  A u 21. stoljeću to ide tako daleko da se više ne zna razlika između klasičnoga i novog totalitarizma i autokratskog populizma, primjerice.

Moje je stajalište o povratku totalitarizma kao proskribiranoga pojma društvenih znanosti i politike već u Uvodu knjige izričito: stari i novi totalitarizam su bitno različiti u svim svojim pojavnim formama, jer više nema projektiranog univerzalnoga neprijatelja tzv. narodne zajednice kao što su to bili Židovi za nacističko ozbiljenje Heimata ili buržoaske klase kao što je to bilo za staljinističko-maoističko razumijevanje komunizma, a usto se i sustav koncentracijskih logora za prokazane neprijatelje poretka ne pojavljuje kao nužnost permanentnog terora o kojemu zbori Franz Neumann u svojem Behemotu. Umjesto univerzalnoga neprijatelja totalitarnoga poretka kao narodne zajednice u fašizmu-nacizmu i staljinističko-maoističkome realnome socijalizmu i umjesto totalne države zasnovane na teroru logorskoga sustava isključenja na djelu je trijada nove ideologije, novoga oblika totalnoga terora spram Drugoga i ono što nadomješta sustav logora i čitav pseudo-romantični model „narodne zajednice“. Naravno, riječ je o famoznome „društvu kontrole“ proširenome na postimperijalni prostor globalnoga poretka vladavine kao upravljanja životom Drugoga s pomoću logike tehnosfere. Samo u tom smislu njemački wikipedičari su u pravu. „Digitalni totalitarizam“, kojeg vide teorijski razjašnjenoga u mojem razumijevanju tehnosfere paradigmatski je oblik totalitarne vladavine u suvremenome svijetu 21. stoljeća.

Kao najbolju potkrepu ovoga obrata u biti vladavine koji se otpočinje dešavati globalno-planetarno s uvođenjem digitalne tehnologije, a što označava Deleuzeov pojam „društva kontrole“ kao gubitka individualnosti subjekta, podređivanja čovjeka u svim aspektima procesima robotizacije i posthumanoga stanja, te izbora sigurnosti pojedinačno-kolektivne egzistencije pred silama terora umjesto luksuza tjeskobne samotne slobode u interaktivnoj komunikaciji s Drugime, moguće je navesti niz filmskih novijih ostvarenja poput TV-serije „Black Mirror“. No, moram priznati da mi je posebno u tom pogledu impresivni dokumentarac naslovljen „Singapur: Savršena država ili distopijsko društvo“? (Singapore: THE PERFECT CITY OR DYSTOPIAN SURVEILLANCE STATE?)

Ovaj film plastično pokazuje razmjere prožimanja države s društvom kroz ono što nadilazi tradicionalni pojam političkoga i politike kao totalne moći nasilja nad Drugim. Tehnosfera kao treći poredak kibernetike s vladavinom informacijskoga koda ulazi u samu jezgru/bit življenja čovjeka i pretvara ga u sustav objekata  bez izvanjske prisile. Po prvi put u povijesti totalitarno upravljanje svijetom proizlazi iz želje objekta kao subjekta za vlastitim gubitkom slobode u ime posvemašnje sigurnosti zajednice bez kriminala i ekscesnoga ponašanja ljudi. Ono što je francuski prosvjetiteljski mislilac Étienne de la Boétie utopijski zamišljao u svojem spisu Dobrovoljno ropstvo realiziralo se kao „distopijsko društvo“ neutralizirane i suspendirane slobode u liberalnome shvaćanju od Johna S. Milla do Johna Rawlsa. Tehnosfera nije ništa neutralno za čovjeka, već uvjet njegove apsolutne vladavine i uspona totalitarne strukture upravljanja svime što jest s pomoću umjetnoga uma i prirodne želje za vlastitim samopriznanjem. Stoga je razlog proturječja u logičko-povijesnome smislu između tehnologije i ljudske svijesti u tome što umjetna inteligencija nije više nikakvo sredstvo za instrumentalne svrhe ljudske egzistencije. Pokazao sam vjerodostojno u petoknjižju Tehnosfera da više nema nikakve razlike između sredstva i svrhe u pojmu autopoietičke vladavine sustava nad okolinom što samo znači da je sva metafizika s njezinim organologijama, teodicejama i soteriologijama naprosto mauzolej virtualnih artefakata zamrznute prošlosti.

Bit tehnosfere ne dosiže ni Hegelova zatvorena ili spekulativna dijalektika, kao ni otvoreni sustav historijskoga materijalizma Marxa koji tehnologiju vidi neproblematski kao sredstvo za povijesno oslobađanje čovjeka od svih stega prirode i društvenih uvjeta ropstva (otuđenja i postvarenja). Tehnosfera vlada tako da omogućuje nastanak obrata u biti političke metafizike demokracije koja nužno počiva na ideji slobode. Kako? Evo, ovako. Umjesto podređivanja liberalne želje čovjeka za ozbiljenjem vlastite slobode, imamo pervertirani sustav vladavine kao totalitarizma „Onoga“ koji više nije puki subjekt želje za samopriznanjem vlasništva nad Drugim kao svojim posjedom, već onaj koji sebe vidi kao Drugoga u očima „Velikoga Trećega“ i zahtijeva sigurnost zajednice da bi se posve utopio u njezinu svetome Imenu (Singapura, u ovom slučaju, a model je isti i za druge neliberalne autokracije). Tako slavni prosvjetiteljski Freudov slogan psihoanalize postaje izokrenut i sada glasi ovako: Gdje je bilo Ja, mora doći Ono (Wo Ich war, soll Es werden). Konzekvencije su ovog obrata u razumijevanju povijesti samosvijesti dalekosežne. Umjesto liberalne naravi subjekta želje, sve se usmjerava želji za desubjektiviranjem s pomoću novih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. U mojoj knjizi o totalitarizmu čitav se problem gubitka subjekta i nastanka novoga „digitalnoga totalitarizma“ svodi na pitanje o novome subjektu političke vladavine. To nije liberalno-demokratski „narod“ u postmodernome stanju deliberativne demokracije, već autokratski vođa koji za razliku od klasičnih totalitarnih Vođa (Hitlera, Staljina, Mao Dze Donga) više ne potrebuje legitimnost Partije kao Apsoluta.

Nadomjestak Partije postaje tajna policija u novome kontekstu globalnoga stvaranja kaosa kao permenentnoga izvanrednog stanja i zbog toga tehnosfera postaje najubojitije oružje razaranja Drugoga, njegove posvemašnje kontrole i zatiranja drugim sredstvima od etničkoga čišćenja naroda, deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja Moći i uspostavljanja logike onog što Lacan naziva užitkom (jouissance) onkraj granica jezika. Tehnosfera i digitalni totalitarizam su neskrivena želja za biti Ono kao objekt želje i stoga će nadolazeća budućnost biti u znaku trijade vladavine autokratsko-neliberalnih poredaka ideologija neoliberalizma u ekonomiji, populizma u politici i fundamentalizma u kulturi.  

Cenzura u filmu o distopijskome društvu o Singapuru zahvaća gotovo sve aspekte života. Sudovi šikaniraju političke protivnike vlasti. Pripadnici spolnih manjina su pod prismotrom. Konzumiranje droge vodi ravno u zatvor, a katkad i na gubilište. Nakon stanke uvedene za vrijeme pandemije COVID-a, opet se izvršavaju smrtne kazne vješanjem. Pratimo svakodnevni život građana Singapura, prožet zabranama i najsuvremenijom tehnologijom. U školama i bolnicama, na tržnicama i ulicama nadzorne kamere su sveprisutne. Upoznajemo ljude koji su na vlastitoj koži osjetili strogost režima: bivšeg zatvorenika koji je proveo 25 godina iza rešetaka zbog običnog prekršaja, a zatim mu je dosuđena i tjelesna kazna. Ili demokratske aktiviste koji sanjaju o većoj slobodi, ali onda završe u zatvoru.
Snimljene su scene s obitelji čovjeka koji čeka izvršenje smrtne kazne. Njegov zločin: imao je kod sebe 35 grama heroina, a posjedovanje više od 15 grama automatski se kažnjava smrću. Vidimo korporativnu arhitekturu nebodera u kojem financijski kapitalizam doseže vrhunac, a unutar četiri zida sve je gotovo kao iz Orwellova romana 1984. Zabrana držanja mačaka, ali ne i pasa, zabrana golotinje u vlastitoj intimi, nužno cinkanje susjeda kao mogućih nositelja subverzivnih ideja kao što su pušenje na javnome mjestu i slično.

Vidimo fascinantno bogatstvo visoke klase s notornim brandovima poput Guccija, Armanija, Diora i simulacije venecijanskih kanala. Vidimo i bordele onkraj korporativne arhitekture kao backstage ovog posttotalitarnoga ludila čistoće, luksuza i želje za dosezanjem apsolutne sigurnosti. Vidimo naposljetku bolnice kao paradigmu najboljeg javnoga zdravstva na svijetu u kojem umjesto bolničarki rade autonomni roboti i krajnje funkcionalno i predano zbrinjavaju stare pacijente s Alzheimerom.  Vidimo eksperimentalnu večeru za profesionalne gurmane u hotelu, što je očito nužna budućnost hranidbenoga lanca ovog svijeta: posthumano proizvedena piletina bez uzgoja i klanja životinja, iz zametaka i sintetičkoga uzgoja koji ide tako daleko da je nalik pravoj piletini i sve se čini „savršenim“.

Zbogom humanizmu i liberalizmu, dobrodošlica onom tehno-Realnome koje može riješiti svaki problem bez nepotrebnih psiho-smetnji i sukobljenosti među ljudima! I na kraju, da ne zaboravim, vidimo jednu djevojku na motoru kojoj je sve ovo posve dozlogrdilo pa hita praznim noćnim avenijama osvijetljenoga Singapura na motoru u novi svijet izvan logike sigurnosti i zajedničke sreće. Gdje je subjekt singapurskoga „društva kontrole“ ꟷ tajna policija? Zašto je se ne vidi nigdje na ulicama, poput američko-ruskih špijuna u robnim kućama i na spektakularnim događajima poput sportskih arena? Zato što je to nepotrebno, jer „narod“ cinka sve i nikoga. Čudovišna moć tehnosfere kroz nadzorne kamere isporučuje vizualne informacije u realome vremenu i virtualnome prostoru toliko brzo da i Tom Cruise u Spielbergovu distopijskome filmu Minority Report ne može tolikom beskonačnom brzinom eliminirati neprijatelja koji smišlja zločin prije no što ga uzmogne uopće počiniti.

Tajna je policija postala glavni agent sveprisutne tehnološke singularnosti. Otuda film o Singapuru nije nikakva kritika ni ove države i grada kao azijske paradigme autokratskoga kapitalizma. Ne. nema ni govora o nekoj fatalnoj kolektivnoj nepunoljetnosti i deficitu demokracije u Aziji za razliku od Europe i Amerike. Ta, gdje je nastao izvorni totalitarizam negoli u srcu moderne, avangardne i dekadentne Europe? Japan je nakon svojeg poraza 1945. u ratu protiv SAD-a prvi krenuo ovim stopama brzoga ekonomskoga rasta i imperativa visokih tehnologija u svakodnevnome životu.

Singapur je to nastavio i tako dospio do posthumanoga stanja u najpozitivnijem i najnegativnijem pogledu uopće. Kina predstavlja hibridni posttotalitarni eksperiment ovog globalnoga društva kontrole i nema nikakve dvojbe da je slučaj Azije najbolji primjer kako se „digitalni totalitarizam“ doslovno ucjepljuje u čovjeka kad je njegova težnja za sigurnošću i blagostanjem veća od praznoga hoda individualnih sloboda. Uostalom, Singapur je singularna iznimka koja potvrđuje univerzalno pravilo da je želja za Onim uvijek i tehnološko negiranje sebstva koje je čak i u doba prosvjetiteljstva bila ekscentrično pravo na vlastito osamljivanje i borbu protiv Drugih kao bezočno pokornih ljudi bez svojstava.