Žarko Paić

1.

Ovo je temeljna riječ/pojam moderne umjetnosti (slikarstva, književnosti, drame, filma) kao i filozofije egzistencije i egzistencijalizma. Sve otpočinje u Kopenhagenu sredinom 19. stoljeća kad Sören Kierkegaard u svojim začudnim esejima i dnevnicima povezuje dva poznata, ali ipak novostvorena pojma kojima određuje svoj put u rastakanju zapadnjačke metafizike s vrhuncem u Hegela. To su riječi/pojmovi tjeskobe i egzistencije. (v. Žarko Paić, Sfere egzistencije: Tri studije o Kierkegaardu, Matica hrvatska, Zagreb, 2017. Prir. Damir Barbarić) Ključni je pojam, naravno, preokrenuta ontologija koja umjesto biti ili esencije bitka bića sada kreće u potragu za „biti“ ljudske egzistencije, ali ne više kao pukoga odbljeska Božje svjetlosti egzistencije čovjeka, već „odozdo“ iz same prazne strukture ljudskoga bitka koji nije unaprijed više zajamčen postojanošću i vječnošću bitka. Egzistencija je sve ono što na njemačkome znači riječ Dasein (opstanak, postojanje, tubitak kako ga određuje Heidegger u djelu Bitak i vrijeme iz 1927. godine).

No, kad egzistencija nema s neba i apriorno upisanu „bit“ ili „esenciju“ kojim se pojavljuje ono „što“ nekoga bića kao njegovo „štostvo“ (quiddittas), tada se čovjek već nalazi u svojevrsnome jazu svjetova: s jedne je strane „prazno nebo“ klasične ontologije kao metafizike koja se uzda u Boga i njegove mistične tragove u svijetu poput Schellinga, ali tako što je sada sam pojam egzistencija bezrazložan i bestemeljan i svi sustavi mišljenja ne mogu mu više zajamčiti sigurnost preživljavanja u sadašnjosti iz koje se prosuđuje vremenska ekstaza ili dimenzija nadolazeće budućnosti; s druge je strane ovostranost i quoddittas u kojem se ta i takva egzistencija ozbiljuje u mnoštvu situacija i događaja. Nemam nikakve dvojbe da je upravo Kierkegaard tvorac modernoga subjektivizma i „egzistencijalizma“ više od svih drugih posthegelovskih mislilaca, uključujući i Nietzschea.

Razlog je taj što je prvi jasno i precizno nakon sv. Augustina, Pascala i Luthera vidio da je sam „čovjek“ raskorijenjen u svojem opstanku kao ono biće koje u svojoj napuštenosti (od Boga) traga za estetsko-etičko-religioznom transcendencijom i u tom traganju pronalazi u dnu vlastite „duše“ i u pustoši svojeg „srca“ neizmjernu prazninu. No, ono što na bezrazložan/bestemeljni način određuje njegovu samstvenu egzistenciju u svijetu jest iskustvo i doživljaj osobitoga modusa straha kao drhtanja. Taj strah strahova koji uistinu nadilazi granice ontičkoga straha pred nekim drugim bićem i svijetom u cjelini raskorijenjenosti ljudskog bitka i bitka kao takvog imenujemo riječju tjeskoba (Angst). Heidegger je i u Bitku i vremenu, te nadasve u raspravi „Što je metafizika?“ („Was ist Metaphysik?“) iz 1929. godine najdalje otišao u razmatranju i navlastitome promišljanju onog što je Kierkegaard otvorio kao problem u njegovim spisima poput Straha i drhtanja i Pojma tjeskobe.

Ponajprije, njegov de-ontologijski ili post-metafizički pojam „čovjeka“ označava ono što pripada ljudskoj egzistencijalnoj otvorenosti slobode, a to je upravo suočenje i prevladavanje tjeskobe kao čudovišnoga i jezovitog (Unheimliche) straha čovjeka ne pred nečim u-svijetu, već pred svijetom samim, ili preciznije „ontologijski“ kazano, pred iskustvom bitka-u-svijetu koji se pokazuje kroz doživljaj tjeskobe. Između egzistencije i tjeskobe, dakle, nema odnosa nadređenosti i podređenosti, uzroka i posljedice, već je posrijedi nesvodiva korelacija odnosa koji proizvode stanje ljudske tjeskobnosti kao neprestanoga „straha-od-smrti“, „straha-od-praznine“, „straha-od-napuštenosti“ samoga bitka. Svijet je u moderno doba paradoksalno postignuće autonomije uma u znanostima i tehnologiji, te rasčovječenja ili rastemeljenja bitka u slobodi tjeskobnoga „principa individuacije“ kojim se čovjek konačno oslobađa od zahtjeva one neizbježne nužnosti koja poput biološke zatočenosti bića u bitku okiva i zakiva čovjeka svojim kliještima prirodne evolucije i svim drugim tzv. zakonitostima u procesu razmjene materije, energije i informacija između sustava i okoline, da to kažemo jezikom kibernetike.

2.

Filozofijsko shvaćanje tjeskobe polazi od onoga što je, kantovski iskazano, uvjet mogućnosti njezina nastanka. A to je, da paradoks bude potpun, moderni individualizam i egzistencijalno iskustvo slobode. Najznačajnija nova definicija „čovjeka“ nakon Grka i novoga vijeka, nakon Aristotela i Kanta, nakon animal rationale i kozmopolitske zadaće uspostavljanja kategoričkoga imperativa u svijetu praktičnoga uma, jest Heideggerova. On, naime, više ne govori o „čovjeku“, već o tubitku (Daseinu) koji se određuje iz biti egzistencije kao slobodnoga nabačaja mogućnosti njegove otvorenosti izgleda u nadolazećoj budućnosti. Pogledajmo ovaj neviđeni obrat u biti metafizike. Odjednom, umjesto straha koji je uvijek strah od nečega što je već uvijek tu ili se pojavljuje u nekoj situaciji kao strah-od-bića kao takvoga, dakle bića koje je aktualno i zbiva se u vremenskoj ekstazi ili dimenziji sadašnjosti, tjeskoba dolazi iz budućnosti.

Što to drugo znači osim da tjeskobe nema kao bića koje se nalazi „ovdje“ i „sada“. Ona strogo govoreći jezikom ontologije „nije“, jer kao ni sloboda nije bitak ni biće, nije nešto (quiddittas). Ako nije nešto u svijetu, a sam svijet postaje ugrožen i rasčovječen, otuđen i postvaren činom aktualizacije onoga što je uvjet mogućnosti njezina nastanka (kao što je to nastanak kapitalizma i pojma kapitala za Marxa, a za Nietzchea volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakog=bitka), „što“ je onda uopće tjeskobno stanje ljudskoga bitka? Ništa drugo negoli to da je opstanak ili tubitak (čovjeka) kao egzistencijalnoga nabačaja slobode istovjetan onome najstrahotnijem i najčudovišnijem uopće kao što je to Ništa. Heidegger u raspravi „Što jest metafizika?“ otuda opravdano govori da Ništa „nije“, već „ništi“ ono što „jest, dakle bitak.

Kad se proces ništenja pojavljuje neotklonjivim, a to u drugom kontekstu i drugim načinom mišljenja nastavlja na Heideggerovim tragovima i Jean-Paul Sartre u svojem temeljnom djelu „fenomenologijske ontologije“ kao što je Bitak i ništavilo (L’Être et le Néant) iz 1943. godine govoreći o „neantizaciji“ (néantisation), nalazimo se suočeni s najtežim pitanjem smislenosti onog što pripada biti suvremenosti. Riječ je stoga o „obesmišljavanju“ biti ne samo ljudske egzistencije u ovome svijetu, već i o besmislenosti samog tog svijeta u njegovim primarnim mogućnostima.

Tjeskoba otuda ne leži u metafizički određenome „mrtvome vremenu“ povijesti kao puko biće kojeg se čovjek straši i pred njim drhti, kako bi to kazao Kierkegaard. Posrijedi je „nešto“ kao vladavina Ničega kroz ontičke fenomene straha, napuštenosti, razočaranja, očaja, nespokoja, nemira, rastrojstva duše (psyché). Budući da tjeskoba proizlazi iz onoga što je ne-odredljivo jer nije bitak, onda je njezina differentia specifica spram straha od bitka bića u tome što je svagda u iščekivanju onoga što Heidegger u Bitku i vremenu određuje egzistencijalom bitka-k-smrti (Sein-zum-Tode). No, ova „budućnost“ nije budućnost u znaku nade i utopije, onog što se iščekuje u znakovima spasonosnoga. Umjesto toga, na djelu je budućnost kao ozbiljenje „principa individuacije“ u kojem se aktualizacija sadašnjosti nalazi kao prvi stupanj jedne negativne eshatologije i negativne soteriologije metafizike u njezinom procesu realizacije. Tjeskoba „nije“. Ona se pojavljuje kao traumatski način ili simptom svekolike „neantizacije“ svijeta i ta je prosudba koja spaja i Kierkegaarda i Heideggera i Sartrea zapravo odlučujuće mjesto pokušaja uvida zašto je tjeskoba u 21. stoljeću postala „sekularizirano stanje“ vladavine ne više filozofijskoga pojma tjeskobe, već neuropsihijatrijskoga pojma depresije kao „umora od sebstva“.

Ako je pojam tjeskobe nastao iz svijeta moderne umjetnosti i imao svoju paradigmatsku sliku u slici Edvarda Muncha, Krik iz 1893-1894. godine, te u Sartreovu romanu Mučnina (La Nausée) iz 1938. godine, onda je doba suvremene „neantizacije“ i prelaska tjeskobe u događaj procesne buduće aktualizacije u stanju latentne i klinički dijagnosticirane depresije posvemašnja slika kinematičkoga duha jedne post-epohe koju možemo naći u mnogim filmovima poput Andersonove Magnolije iz 1999. godine ili Lars Von Trierove Melankolije iz 2011. godine.

Što se dogodilo da je tjeskoba postala depresijom?

3.

          Tjeskoba i egzistencija su prst i nokat modernoga individualizma čiji je filozofijski vrhunac Heideggerova definicija „čovjeka“ kao tubitka (Dasein). Ova ontologijska tautologija pretpostavlja vladavinu samstvenoga pojedinca koji se rijetko nalazi u nekom obliku zajednice (Mit-Sein) jer je ona uvijek prokletstvo i temeljna opasnost za to da čovjeka ugrozi u njegovoj slobodi kao bestemeljnoj odrednici svekolikoga „smisla bitka“. I baš zbog toga, što je i zajednica i Drugi nešto što je posve porobljeno i otuđeno kao u modernome kapitalizmu, dok su drugi oblici pseudo-zajedništva u realnome socijalizmu i komunizmu doživjeli totalnu propast i totalitarno uništenje čovještva u čovjeku, uvjet mogućnosti drugoga početka nove povijesti u znaku prevladavanja izvora tjeskobe ne može nikad biti nešto tek nadomjesno i izolirano od biti ljudske zajednice koja neće biti vladavina kolektiva nad individuuom.

Znamo da je nestanak ove primarne druževnosti i društvenosti u suvremenom svijetu globalnoga poretka organizirane depresije kao represije informacijskoga ili kognitivnog kapitalizma rezultat uzdizanja pojma tjeskobe na najvišu potenciju onoga što nadilazi i strah i tjeskobu uopće. A to može biti samo radikalna ravnodušnost čovjeka spram Drugoga, jer kad je tjeskoba kao depresija ušla u sustav i okolinu čitavoga poretka kojim vlada autopoietički zloduh tehnosfere više nema razloga održavati nostalgiju za slikom i jezikom jedne epohe „koju su pojeli skakavci“, kako bi to rekao veliki srpski pisac Borislav Pekić. Umjesto toga, što se pomalja na horizontu događaja?

          Ništa, ali ne kao „neantizacija“, već kao planetarno-globalno umrežavanje trauma i nada, strahova i utopija, tjeskobe i depresije kroz iskustvo onog što sam sustav proizvodi kao svoju imunosferu. To je stoički duh bijega u snove i vizije jednog drukčijega svijeta koji nije negdje izvan ovoga svijeta, već je duboko u njemu zatočen poput virusa u zaleđenome stanju i samo čeka svoje novo „uskrsnuće“ u životu transhumane besmrtnosti. Tjeskoba nastaje iz duboke dosade čovjeka koji stvaralački proživljava svoju dramu opstanka-kao-tubitka (Dasein) i vrijeme ove univerzalne tjeskobe nije nikad prošlo, jer je već uvijek i stalno „ovdje“ i „sada“, a dolazi iz neposredne nadolazeće budućnosti.

          Postoji li uopće sedativ za borbu protiv ove tjeskobne drame čovjeka koji zna da je problem umjetnosti kao spasonosnoga događaja prevladavanja izvora raspada svijeta u tome što je njezina „bit“ u 21. stoljeću prestala djelovati i postala posve drukčiji nihilizam trećega poretka kibernetike (autopoiesis) od onoga kojim se još tako strastveno bavio njezin mučenik i patnik, Friedrich W. Nietzsche koji je za razliku od religioznoga Danca Kierkegaarda dobro znao da je dolazak nadčovjeka ispunjeno vrijeme konačne smrti Boga?

          Što imamo još drugo osim umjetnosti kao alternativu Bogu i tehnosferi? Filozofiju?

          Tjeskoba leži u bezrazložnosti svih duhovnih pokušaja da se svijetu povrati smisao nakon što je postao bajka.